Velik teatrološki i memoarski pothvat i zamaman čitateljski doživljaj

Snježana Banović: Vila lutaka, Hrvatski centar ITI, biblioteka Mansioni, teatrologijska i dramska biblioteka, Zagreb, 2024.

• 

  Šesta knjiga Snježane Banović, kazališne redateljice, teatrologinje, spisateljice i redovite profesorice u trajnom zvanju na Odsjeku Produkcije Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, Vila lutaka, bavi se „osobnim i profesionalnim biografijama izabranih dramskih, glazbenih, plesnih i filmskih umjetnica koje je suvremena povijest nepravedno zanemarila ili zaboravila ostavivši ih na bližoj ili daljoj margini, čak i u potpunu zaboravu“, kako navodi autorica u nenaslovljenome, ali vrlo informativnome uvodu, i dodaje: „Ova knjiga nema ambiciju biti feminističkom antologijom hrvatskoga glumišta, već samo malen, ali glasan podsjetnik na značajne umjetnice s jedne strane, a nježno mapiranje teško stečena ženskoga mjesta u muškome svijetu našega kazališta tijekom 19. i 20. stoljeća s druge strane“. Od ovih bi se ne slučajno izabranih trinaest (zapravo četrnaest u trinaest poglavlja) zaboravljenih ipak mogla izuzeti Mira Župan, na čiju se karijeru teatrologija ipak još referira (a intervjui s njom su dostupni na video kanalima). Uz njih autorica vrlo zanimljivo, dokumentaristički, ponekad u maniri trilera, intrigantno i utemeljeno, ali i sa svojom poznatom feminističkom i političkom oštricom i jasno izraženim osobnim stavom, piše kronološkim redom, počevši od Karoline Norveg, rođene 1834., do Mire Župan, rođene 1926. godine, a unutar tog okvira progovara o Lini Ody, Ivani Freisinger, Faniki Krauss-Aranicki, Eli Hafner-Gjermanović, Zorki Grund i Miladi Tani, Mili Popović-Mosinger, Margiti Dubajić, Zlati Lanović, Pauli Herzeberger.

  Ispod naslova knjige navodi kako su to „…prilozi za povijest hrvatskoga kazališta i kulture kroz sudbine trinaest i više zaboravljenih i zanemarenih scenskih umjetnica“, uz navedene godine (1855. – 1975.). Slijedi i napomena: „Tekstovi u ovoj knjizi, osim onog o Faniki Haiman, objavljivani su tijekom 2022. godine na portalu „Hrvatsko glumište“ (izdavač HDDU, ur. Zlatko Vidačković), u feljtonu pod naslovom Zaboravljene kazališne heroine nekad i danas, projektu sufinanciranom sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija RH. Za ovo izdanje svi su znatno prošireni i nadopunjeni“.

  Zanimljivo je knjigu Vila lutaka (recenzenti: Darko Lukić i Martina Petranović; lektura: Neli Mindoljević) i izabrane glumice supostaviti knjizi Kazalište kao sudbina, hrvatske dramske dive glumice i memoaristice Elize Gerner izdanoj 2001. godine, u kojoj piše o glumicama koje su rođene između 1850. i 1908.: Marija Ružička-Strozzi, Mila Dimitijević, Ela Haffner-Gjermanović (pojavljuje se u objema knjigama, s ponešto različitim pristupom i drukčije napisanim prezimenom: ff/f), Bela Krleža, Vika Podgorska, Božena Kraljeva, Ervina Dragman, s kojima je dijelila kazališnu sudbinu i nastupala (osim s Marijom Ružički-Strozzi, ali je dugo živjela u obitelji Strozzi), a također joj je osnovna motivacija mogući zaborav: „Vrijeme neminovno prolazi, odmiče i sve prekrije zaborav… Mnoga imena scenskih velikana tonu u sjenu, u vječni mrak zaborava.“ Napominje i: „U mojoj knjizi nedostajat će mnoga imena koja su djelovala u našem kazališnom životu prije mog dolaska u taj svijet.“

  Vila lutaka ibsenovski asocijativno izabranim naslovom otvara mogućnost smještaja marginaliziranih, danas uglavnom zaboravljenih umjetnica, lutaka kojima se manipulira i privatno i profesionalno, u svijet kuće, palače, vile kazališne umjetnosti koja izgleda reprezentativno, a krije tuge i nesreće u različitim nemogućnostima (autorica navodi da je naslov posuđen „od jednoga davnog baletnog divertismana“).

  

  

  Knjiga mekoga uveza s klapnom unutar koje su popisana sva izdanja ITI-ja, maloga formata, ali velike težine, duga 198 stranica, jasno je i precizno strukturirana, iako svaka umjetnica zbog različitih razloga i nedostatne građe nema jednak broj stranica. S lijeve su strane potpisane fotografije koje same daju kulturološki, sociološki i povijesni okvir vremena u kojemu su nastajale (Zavod za povijest hrvatskog kazališta HAZU, osobni arhiv Radovana Trstenjaka i autorice; obrada: Enes Midžić), ispod imena i prezimena je precizna odrednica umjetnice, datumi i mjesta rođenja i smrti i dokumentarno-osobno viđenje životopisa, uz precizne fusnote.

  Na kraju su knjige Vila lutaka Neki izvori koji prikazuju raznovrsnu građu kojom se autorica služila, Zahvale institucijama, stručnjacima i prijateljima i precizno Kazalo imena.

  

  

  Vrlo zanimljiva, pitka, angažirana, duboko emotivna, znalačka i stručna knjiga, pisana i za kazališnu, kao i za nekazališnu publiku, čitatelje i čitateljice različitih očekivanja, promovirana 20. rujna 2024. u Zagrebu, progovara glasom umjetnica i za umjetnice, a namijenjena je „svim mojim divnim prijateljicama i kolegicama, sestrama iz mnogih lutkinih kuća“. Iza Vile lutaka dugotrajan je i studiozan istraživački proces Snježane Banović kako bi nastao ovaj velik teatrološki i memoarski događaj i zamaman čitateljski doživljaj. Autorica involvirano, voajerski ulazi u živote umjetnica tražeći pravdu i vidljivost za njih nakon niza godina i izlaz(ak) iz zaborava uvjetovana društvenim, političkim i kulturološkim razlozima. Savjet: svakako (pro)čitajte.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 23. rujna 2024.

Piše: