Kvalitetan sveučilišni udžbenik koji prikazuje umjetničku univerzalnost lutkarstva

Livija Kroflin: Lutkarska čuda svijeta, Akademija za umjetnost i kulturu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Osijek, 2023.

  • Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku objavila je u svojoj biblioteci Ars academica kao 17. knjigu Lutkarska čuda svijeta izv. prof. dr. sc. Livije Kroflin, komparatistice i anglistice koja je cijeli svoj bogat profesionalni život posvetila lutkarstvu kao umjetnička voditeljica PIF-a, selektorica predstava za PIF, sveučilišna profesorica Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku gdje je voditeljica programa za lutkarstvo i predavačica kolegija iz povijesti i estetike lutkarstva, kao glavna urednica biblioteka Lutkanija i Velika Lutkanija, predsjednica međunarodne UNIMA-e komisije Lutka u obrazovanju, razvoju i terapiji, autorica niza članaka i knjiga o lutkarstvu, čiji je prvi sveučilišni udžbenik Duša u stvari nagrađen Demetrovom nagradom Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa.

    Livija Kroflin je kao predavačica govorila o navedenoj knjizi i pripremi za novu knjigu u okviru niza predavanja naslovljenih Kazališna putovanja koje je pokrenula dramaturginja i teatrologinja Mira Muhoberac kao predsjednica HDKKT-a i oduševila cijelu publiku sveobuhvatnim znanjem, kao i analitičkim, sintetičkim i kreativnim pogledom na lutkarstvo u Hrvatskoj i svijetu, s nizom zanimljivih fotografija i videoisječaka, krećući iz lutkarske duše koja se širi svijetom i stvara fenomene. U svome drugome sveučilišnome udžbeniku, svojoj novoj knjizi (namijenjena prvenstveno /nipošto isključivo/ studentima glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku kao osnovna literatura za njihov kolegij Pregled svjetskog lutkarstva) Lutkarska čuda svijeta na 392 stranice daje sustavan pregled svjetskog lutkarstva (za)počevši u Aziji, i putujući Afrikom, Sjevernom i Južnom Amerikom i Australijom, navodeći specifičnosti različitih prostora i vremena, progovarajući o sociološkome, kulturološkome, povijesnome, geografskome, vjerskome kontekstu sredina o kojima i iz kojih progovara.

    Riječ autorice

    Na početku je knjige umjesto Sadržaja podnaslov Gdje je što?, a slijedi Riječ autorice ili Samo jedno riblje jaje u kojemu se autorica osvrće na naslov svoje knjige i činjenicu da se pomiče iz europocentrizma (jer je Europa 20. stoljeća najviše napravila za razvoj modernog lutkarstva kao kazališne forme) upozna(va)jući lutkarstvo drugih sredina, s potpoglavljima kojima tekst čini bliskima studentskoj, ali i drugoj populaciji: Anagdota o kavijaru, Još jedna anegdota, Pogled kroz europski prozor.

    U potpoglavlju Struktura knjige navodi kako na početcima poglavlja daje osnovne informacije o kontinentima i državama, službene podatke, spominje recentna zbivanja, ali uključuje i svoju, slobodnu interpretaciju zbivanja. Središnji dio čini povijest i suvremenost lutkarstva pojedine države (tehnike, vrste lutaka, terminologija, likovi….), u izvorima se dotiče pročitane literature, gledanja predstava, druženja s lutkarima, a svako poglavlje završava potpoglavljem Osobno iskustvo.

    U poglavlju Fotografije navodi kako knjiga nije toliko bogata slikama (iako ih je dosta, posebne su i ilustrativne, op. a.) zbog nemogućnosti objave svih zanimljivih materijala i upućuje na internet na kojemu se mogu pogledati cjelovite predstave, kao i na svjetsku enciklopediju lutkarstva koja je na trima jezicima dostupna na internetu (engl. WEPA); navodi kako je neke fotografije sama slikala, zahvaljuje i Ivanu Špoljarecu koji je niz godina fotografirao predstave na PIF-u, a na crtežima Ljubici Suturović. Slijedi niz od pet velikih cjelina nejednakih duljina koje se referiraju na određene fenomenološke vizure i kontinentalne posebnosti.

    Azija

    Sve počinje poglavljem Azija, ovim najvećim i najnaseljenijim kontinentom na Zemlji, s potpoglavljima koje završavaju Osobnim iskustvom: Razlike u europskom i azijskom shvaćanju svijeta kazališta i lutkarstva u kojemu se fokusira na važnost pokreta i glazbe, odnos između glumca, scene i publike, na tradiciju, temu borbe Dobra i Zla, komiku, lutkarstvo („Lutkarstvo u Aziji nije prezrena inačica „pravoga“ kazališta, stjerana u zabran pouke i zabave za djecu, nego je vrlo cijenjeno.“).

    U potpoglavlju Indija, iz koje je, misle mnogi znanstvenici, poteklo lutkarstvo, progovara o temama i motivima (najčešće se uzimaju iz Mahabharate i Ramayane), ikonografiji, izgledu i karakteristici lutaka, posebno je zanimljivo kazalište sjena, a govori i o suvremenome indijskome lutkarstvu. U Indoneziji se bavi tradicionalnim indonezijskim kazalištem – wayangom, raznovrsnošću likova, uz izvrsne fotografije, precizno potpisane i uz dodatne informacije ovdje i u cijeloj knjizi, u fusnotama, a posebno je zanimljiv i završni dio u kojemu autorica progovara o osobnome iskustvu gledanja Wayang Summita.

    U potpoglavlju Kina Livija Kroflin progovara o izvorima lutkarstva i povijesnome razvoju, vrstama lutaka, od kojih su vrlo zanimljive „žive lutke“, kostimirana djeca na leđima odraslih koja su svojim pokretima oponašala lutke, o repertoaru, likovima i suvremenome kineskome lutkarstvu, a govori i o svojim iskustvima sudjelovanja na lutkarskim festivalima kao turistica i sudionica. U potpoglavlju o Vijetnamu ulazi ulomkom o Zemlji punoj voda i jednom od podjela na kopnene lutke i lutke na vodi, u skladu s čim su pozornice ribnjaci, poplavljena rižina polja ili pokretni bazeni, a navodi i kakvo je njezino osobno iskustvo povezano uz gostovanje vijetnamskoga kazališta u Rijeci i Osijeku.

    U priču o Japanu ulazi sintagmom Zemlja potresa i progovara o živome kazalištu Japana – nōi i kabuku, koje je povezano s kazalištem lutaka, a slijedi dio izlaganja o japanskim lutkama u povijesti i sadašnjosti, progovara o tome kako lutke najčešće animira trojica animatora, a izvođači predstave bunraku su i naratori i glazbenici. Navodi i izvrsnu suradnju Japana s PIF-om i gostovanjem u Zagrebu predstave Vodvilj japanskih tradicijskih lutaka: „Na početku predstave čistimo pozornicu i zahvaljujemo Bogu kazališta kao što se u sanbaso plesu zahvaljuje prirodi“.

    Iran obilježava sintagma teokratska država, a vrlo je zanimljiv dio koji prikazuje iransko lutkarstvo kroz povijest. Naime, autorica navodi kako su pronađene razne figurice iz drevnih vremena predislamske Perzije koje su se u 14. st. pr. Kr., maske, i vjerojatno lutke, upotrebljavale u obredima inicijacije, a govori i o kheimeh shab bazi, jednoj od najstarijih tradicionalnih iranskih formi koja postoji oko tisuću godina. Kroflin navodi kako se i danas izvode tradicionalne forme, ali i klasične i moderne drame, od Shakespearea do Becketta, a progovara i o četiri gostovanja na PIF-u.

    U potpoglavlju Turska počinje njezinom burnom poviješću, a onda piše o turskom kazalištu živih glumaca koje ima dodirne točke s najpoznatijom lutkom Karagözom, govori o legendama o nastanku turskoga kazališta sjena, lutkarima, strukturi predstave (prolog, dijalog, glavni zaplet, epilog), a navodi i da je tursko kazalište samo jednom gostovalo na PIF-u: Karagöz i čovjek s ljuljačkom. Slijede specifičnosti drugih država u potpoglavlju Još neke azijske zemlje: Mjanmar („Tradicionalno burmansko lutkarsko kazalište yoke thay datira iz 15. stoljeća, a vrhunac je dosegnulo u 19. stoljeću.“), Koreja („No lutkarstvo je i ovdje vrlo staro. Ne znamo, naravno, kad se pojavilo, ali zna se da je to bilo prije uvođenja budizma, dakle prije kraja 4. stoljeća.“), Malezija („Kao i u ostalim muslimanskim zemljama, karakteristično je kazalište sjena.“), Tajland („Između ostalih sadržaja, igra se i tajlandska verzija indijskog epa Ramayana, nazvana Ramakien.“), Kambodža („Iako su Crveni Kmeri ubili mnoge umjetnike, posljednjih godina tradicionalne umjetničke forme doživljavaju preporod.“).

    Afrika

    Za razliku od poglavlja Azija, koje je dugo 158 stranica, poglavlje Afrika, s potpoglavljima: Iz povijesti Afrike; Afrička umjetnost; Afričko kazalište; Afričko lutkarstvo; Osobno iskustvo) zauzima 18 stranica knjige, a najzanimljiviji je prikaz lutkarstva, jer, kako autorica navodi, u staroj Crnoj Africi vrste predstava nisu analogne europskim oblicima: „afričko je kazalište ukorijenjeno u mitovima, obredima i narodnim slavljima“, a iznosi i tezu kako stari Afrikanci nisu imenovali svoje kazalište, nego su ga živjeli.

    Autorica sugerira kako se u razumijevanju afričke kulturne tradicije ne treba pozivati na kulturnu tradiciju Europe i treba promatrati evoluciju iz njezine vlastite dinamike i povijesti, pa tako treba promatrati afričko kazalište ukorijenjeno u mitovima, obredima i narodnim slavljima, ritualima koji su zametak svake predstave, uz obveznu uporabu maske, plesa i čaranja. Navodi kako je i korijen svega religija, u ovome slučaju animizam. Objašnjava i kako u razumijevanju lutkarstva treba zaboraviti sve o europskome, pa čak i o azijskome shvaćanju lutkarstva. „Lutkarstvo svoje ishodište nalazi u ritualima, od kojih su najvažniji rituali plodnosti, inicijacije i pogrebni rituali.“

    Navodi kako se i u Africi mogu sresti ginjoli, marionete i štapne lutke, ali i specifične vrste lutaka kao što su tzv. horizontalne marionete ili vrsta lutaka koje lutkar animira ustima i zubima. Postoji i animiranje iza paravana nalik velikoj životinji, a izvedbe se održavaju u vrijeme državnih praznika, sajmova, karnevala, festivala. Funkcije lutaka autorica dijeli na ritualnu, funkciju zabave i obrazovnu funkciju, a navodi i posebnosti sudbine lutkara i lutki u različitim afričkim zemljama, kao i svoje iskustvo gledanja predstava.

    Amerike

    Slijedi poglavlje Amerike koje se s potpoglavljima Latinska Amerika (Meksiko, Brazil), Sjeverna Amerika u užem smislu – Angloamerika (Sjedinjene Američke Države, Kanada) prostire na 59 stranica. Kad govori o Lutkarstvu Latinske Amerike, Kroflin citira svetu knjigu Maya Popol Vuh iz 16. stoljeća: „Povijest lutaka i ljudi počela je prije nego što su bogovi stvorili čovjeka i prije nego su ljudi od kukuruza naselili zemlju“. Pronađene figurice imale su pomične udove i rupu na glavi (vjerojatno za animaciju), bile su napravljene od gline, kamena ili drva, ali su, kako autorica objašnjava, dolaskom Europljana uništeni brojni autohtoni kulturni elementi, ali zadržale su se npr. lutkarske predstave u burlesknome stilu, s popratnom glazbom na gitari, u konobama, dvorištima, na trgovima. Spominje talijanske i španjolske lutkare i gostujuće predstave i činjenicu da su latinskoamerički lutkari najviše voljeli ginjole. Navodi i kako je od devedesetih godina prošloga stoljeća lutkarsko kazalište jačalo širom Latinske Amerike u različitim tehnikama.

    U potpoglavlju Lutkarstvo Meksika piše kako su u arheološkim nalazištima nađene glinene figure s pomičnim udovima iz 300. godine, visoke od 5 do 50 centimetara, ali i kako prvi dokumentirani zapisi o lutkarstvu postoje tek od 16. stoljeća. Procvat doživljavaju sve umjetnosti u 18. stoljeću, kao i lutkarske predstave, a neovisnost je Meksika donijela novi procvat izvedbenih umjetnosti.

    Potpoglavlje o Brazilu počinje podsjećanjem na karnevale, parade po ulicama, koje također pripadaju izvedbenim umjetnostima, ali napominje da se vrlo malo zna o autohtonom lutkarstvu Brazila. Krajem 18. i početkom 19. stoljeća bilo je popularno kazalište bonifrates, a autorica navodi i da su postojale tri vrste predstava: lutke na vratima, lutke u ogrtaču, sobne lutke. Dalje spominje da je mamulengo tradicionalna lutkarska forma u Brazilu, može imati i pedesetak likova, zasniva se na igri i igrivosti, a izvedba može trajati i do jutra, komičnoga je karaktera, popularan u sjeveroistočnome dijelu zemlje, u njemu se vidi i utjecaj komedije dell' arte, a bavi se temama iz svakodnevnoga života, ali je, uz zabavu, dinamičnost, senzualnost, grubost, pretjeranost, i političko kazalište jer uključuje i subverzivni aspekt, ruganje moćnicima na vlasti.

    Za cijeli američki kontinent, pa tako i za Sjedinjene Američke Države, vrijedi činjenica da su prvo lutkarstvo razvili autohtoni stanovnici: Indijanci, a prve su europske lutke u Sjevernu Ameriku donijeli Španjolci 1524., nešto prije nego što su došli europski glumci, a nastavljali su izvoditi lutkarske predstave za vrijeme 16. stoljeća na američkome jugozapadu, dok su se na istočnoj obali pojavile tek u 18. stoljeću, a svi su lutkari dolazili iz Europe. U 19. i ranom 20. stoljeću američko je lutkarstvo obogaćeno novim oblicima, a upućeno je uglavnom odraslima.

    Autorica navodi i vrlo zanimljive informacije u potpogavlju o modernome lutkarstvu: trik-marionete i divovske lutke, a velika je novost i vidljiv marionetist. Pravi razvoj modernoga lutkarstva počinje šezdesetih godina, pogotovo od osnivanja Bread and Puppet Theater (bread = svježe pečen kruh koji članovi družine sami peku i dijele publici) u New Yorku 1963., s divovskim lutkama.

    Navodi i kako Sjedinjene Američke Države imaju nekoliko lutkarskih muzeja, održavaju se lutkarske konferencije, međunarodni festivali kazališta lutaka, postoji pedesetak obrazovnih ustanova koje povremeno nude akreditirane tečajeve lutkarstva, američke su specifičnosti i lutke u filmovima i na televiziji, a lutke su se popele čak i na pravi Brodway.

    U potpoglavlju Lutkarstvo Kanade autorica počinje tezom kako su za umjetnost kanadskih Indijanaca i Eskima karakteristični sitni obredni, uporabni i ukrasni predmeti od životinjske kosti, a pronađene su i mehaničke figure koje se još i danas koriste. Prvo stalno kazalište radilo je od 1775. do 1830-ih, u 18. i 19. stoljeću lutkarske su predstave uglavnom prikazivale putujuće trupe, tek kasnih dvadesetih počinje povijest modernoga kazališta lutaka u Kanadi, pedesetih i šezdesetih je lutkarstvo evaluiralo u raznolikosti i kvaliteti, a sedamdesetih je došlo do velikoga procvata kanadske lutkarske umjetnosti. Za kraj Kroflin spominje i sedam izvrsnih predstava ponajboljih kanadskih kazališta na PIF-u.

    Australija

    Četvrto je poglavlje Australija kojoj pripada deset stranica knjige. Uz uvod o „čudnovatoj zemlji na kraju svijeta, gdje je zima kad je ljeto, a ljeto kad je zima“, Lutkarstvo Australije autorica počinje pričom o tisućljećima dugoj aboridžinskoj tradiciji pričanja priča, plesu i ritualnim svečanostima, služenju maskama, ali napominje da se to još ne naziva lutkarstvom.  Ono se počinje razvijati tek dolaskom europskih doseljenika koji su donijeli svoje lutkarske forme tridesetih godina 19. stoljeća. Lokalne družine počinju se osnivati tridesetih godina 20. stoljeća, a važna je prekretnica pojava The Tintookies, velike marionetske predstave s australskim likovima, izvedene u Sydneyu 1956.

    Kroflin spominje i lutkarsku televizijsku emisiju za djecu Gospodin Squiggle i prijatelji, koja se na nacionalnoj televiziji emitirala četrdeset i dvije godine. Moderno lutkarstvo počinje osnivanjem brojnih družina šezdesetih i sedamdesetih godina koje su istraživale sve aspekte lutkarstva, a od devedesetih se sve više uz lutke pojavljuju glumci, popularnim postaje „vizualno kazalište“. Autorica navodi i svoje zanimljivo australsko lutkarsko iskustvo, svjetski kongres UNIMA-e u Perthu.

    Riječ na kraju

    Peto poglavlje, Riječ na kraju, sinteza je napisanoga, a slijede opsežna Literatura, Kazalo imena, Bilješka o autorici, Riječ urednika.

    Sveučilišni udžbenik Lutkarska čuda svijeta daje sustavan pregled svjetskoga lutkarstva, iznimno je kvalitetna, zanimljiva i pregledna knjiga kojom se pokazuje umjetnička univerzalnost lutkarstva, dobro strukturirana, znalački, duhovito i pitko napisana, s mnogim geografskim, povijesnim, sociološkim i kulturološkim informacijama i specifičnostima, prije svega namijenjena studentima lutkarstva, ali i svim zainteresiranim čitateljima koji žele uz lutke i iz lutaka dublje uroniti u masku i iza maske svijeta.

    © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 19. rujna 2024.

Piše:

Vesna
Muhoberac