Najpoznatija tragedija dramske književnosti na kajkavskom idiomu

William Shakespeare: Hamlet, prevoditelj na kajkavski Tomislav Lipljin, naklada ArTresor, Zagreb, 2023.

• Biti ili ne biti – ve je pitanje./ Je li bol časno podnašati vu duši/ sulice i kugle proklete sudbine,/ ili se boriti protiv morja jadov/ i fpreti se, skončati jih. Hmernuti,/ zaspati i nikaj više. I v snu reči/ zbogom bolu i jezeri nevolah,/ kaj herbalo je telo. Eto, to je kraj/ da si ga poželeješ – hmreti, zaspati!/ Zaspati i senjati. Ali tu nekaj smeta!/ Kakve su to senje vu tomu snu smrti,/ gda rešimo se zemelskih nemirov?

  Najpoznatija i najbolja tragedija u cijeloj povijesti dramske književnosti ima i svoju uknjiženu hrvatsku narječnu varijantu, prevedena je na kajkavski idiom hrvatskoga jezika i izdana u nakladi ArTresor u Zagrebu 2023., a tim je pothvatom prevoditelj Tomislav Lipljin pokazao kvalitetu, razinu i mogućnosti svoga izvornoga kajkavskoga dijalekta koji je ponekad u povijesti hrvatske književnosti bio marginaliziran, a svoju je pravu melodioznost, zvučnost, pjevnost, razigranost pokazao u pjesništvu hrvatske moderne književnosti (naravno, sa svojim podvarijantama), u Krležinim antologijskim Baladama Petrice Kerempuha, danas u romanima Kristiana Novaka, ali i u Lipljinovim prijevodima.

  Polnoč je odtokla

  Jednom je jedan lingvistički talentiran gimnazijalac, poigravajući se semantikom, prozodijom, morfologijom i sintaksom preveo Držićevu Novelu od Stanca na kajkavski idiom, mijenjajući i toponime i antroponime, uronivši farsesknu priču u drukčiji mentalitet, naslovivši svoju kajkavizariju Novela od Stanca iliti kak su od Stanka naredili bedaka. Vrsni znalac Lipljin ostavlja iste prostore, dramske osobe samo djelomično prilagođujući: Klaudij, kral Danske, Polonij, Horacij, jen plemenitaš, jen svečenik, četiri ili pet glumcov, norveški kapitan, engleski poslaniki, Gertruda je Hamletova mater, Ofelija Polonijova kčer, časniki, vojniki, marineri, glasniki, Danska je mesto spelavanja, a slike ili prizori postaju pokazi.

  Prvi pokaz (Elsinor. Esplanada pred dvorcom.)

  Bernard: Ko je tam?; Francisko: To ti meni reči! Ko to ide? Stoj!; Bernard: Naj živi kral!; Francisko: Vi ste, Bernard?; Bernard: Jesem!; Francisko: Točni ste kak vurica; Bernard: Polnoč je odtokla. Idi spat, Francisko; Francisko: Fala vam na smeni. Zima ščiple, a ja se nekak slabo počutim.

  Na naslovnici je dvojezične knjige opsega 383 stranice Manetovo ulje na platnu iz 1866. godine koje prikazuje Tragičkog glumca Rouvièrea u ulozi Hamleta, osim imena i prezimena velikoga autora i naslova piše samo kajkavski, uz logo izdavača (idejno rješenje ovitka: Ivica Belinić, grafički urednik: Franjo Kiš), a na klapnama je Lipljinov životopis i dio Kočanove recenzije.

  Kajkavsko narječje u kazalištu

  Predgovor je kajkavskome prijevodu Hamleta članak što ga je Tomislav Lipljin objavio u časopisu Kazalište, Hrvatski centar ITI 2002. godine, naslovljen Kajkavsko narječje u kazalištu i u kojemu piše o recepciji predstava u varaždinskome kazalištu koje su u njegovim prijevodima na kajkavski idiom gledali osnovnoškolci i srednjoškolci i potrebi takvih prilagodbi, uključujući tragediju Hamlet, jer im je na taj način približen sadržaj i omogućeno bolje razumijevanje teksta, i dodaje: Zbog općenitoga stava prema kajkavskome u našoj jezičnoj politici pojedini dijelovi ili pojedine riječi činile su im se smiješnima, ali prvi dojam ubrzo je prevladan i predstava je s osobitom pažnjom odgledana do kraja. Autor nastavlja problematizirati tragičnost stanja kajkavskoga narječja danas u potpoglavlju Zašto je to tako i kakva je to jezična politika prema kajkavskome narječju, iako konstatacija: (….) na Akademiji dramske umjetnosti dubrovački je govor doveden do savršenstva, a lektora za kajkavski nema, nije potpuno točna, što samo govori o različitim perspektivama kad želimo zaštititi svoje izvorne idiome, a, kako je od teksta prošlo više od dvadeset godina, čini se da se ipak promijenilo vrjednovanje kajkavskoga idioma. Prema slobodnoj procjeni u Hrvatskoj živi oko 700.000 kajkavaca, koji se na kajkavskome smiju i plaču, vesele i ljute, ozbiljno raspravljaju, ali i psuju i mole se Bogu. Dalje Lipljin progovara o tradiciji igranja kajkavskih predstava u Varaždinu koja je vrlo duga i plodna, a može se pratiti sve od dolaska isusovaca u Varaždin, a spominje i 1943. kad je kao dječak postao stalnim kazališnim posjetiteljem, kao i svojih četrdeset godina profesionalne glumačke karijere, za vrijeme kojega se vremena u Varaždinu izveo gotovo sav kajkavski repertoar. Iznosi i načine i razloge nastanka kajkavskih prijevoda kanonskih tekstova i recepciju predstava George Dandin, Mnogo vike ni za što, a posebno se fokusirajući na Hofmannsthalov Jedermann navodeći nekoliko originalnih replika, Stamaćev prijevod Svatković na suvremeni hrvatski jezik i svoj koji je pokajkavio i povaraždinio, naslovivši ga Vsakovič. Predstava je prikazana u Parovoj režiji u ambijentu dvorišta Galerije starih i novih majstora varaždinskog Gradskoga muzeja. Na kraju iznosi priču o radu na tragediji Hamlet za koju je prijevod rađen po narudžbi HNK-a u Varaždinu, napominje kako je ideja izazvala mnoge sumnje, kao i činjenicu da se odlučio za varaždinski kajkavski govor svoga djetinjstva kako bi ga razumjeli obični suvremeni gledatelji. Lipljin navodi i prevoditelje Hamleta čije je prijevode konzultirao, jer sam ne vlada engleskim jezikom: Augusta Harambašića, Milana Bogdanovića, Vinka Kriškovića, Josipa Torbarinu, Vladimira Gerića (spominje i kako Mladen Engelsfeld oštro napada jednoga od naših najboljih prevoditelja Shakespearea Vladimira Gerića, jer je pokušao osuvremeniti jezik i približiti ga razumijevanju gledateljstva). Navodi i neke primjere iz prijevoda kojima se koristio: Harambašića, zbog davna vremena u kojem je nastao, Kriškovića, zbog riječi kojima se služio i Torbarine, zbog ljepote jezika. Na kraju popisuje i opsežnu literaturu.

  

  Dvojezični tekst i prvi pogovor: Novo kajkavsko kazalište

  Slijedi kompletni dvojezični tekst, na lijevim je stranicama knjige engleski izvornik, na desnima prijevod cijele tragedije na kajkavski idiom hrvatskoga jezika; završna su replika i didaskalija: Fortinbras: Naložite topnikom, naj topi zagrmiju. (Totenmarš. Si odideju, nekoji znašaju trupla; potlam zagrmiju topi.) Nakon teksta je plakat predstave Hamlet HNK-a u Varaždinu sa slikom Ljubomira Kerekeša kao Hamleta.

  Slijedi pogovor Marijana Varjačića naslovljen Novo kajkavsko kazalište, Kazalište i jezik, Uspomeni Tomislava Lipljina (s fusnotom kojom se objašnjava kako je pogovor ponešto izmijenjena inačica rasprave koja je izvorno objavljena u zborniku Krležini dani u Osijeku 2009.). Prvo je poglavlje Hrvatska kajkavska dramatika i kazalište s kronološkim pregledom. Hrvatska kajkavska dramatika i kazalište nastaju i razvijaju se od školskoga kazališta, pavlinskoga i isusovačkoga u 17. i 18. stoljeću, do ilirizma i hrvatskoga narodnoga preporoda, kad je 1836. uveden štokavski standardni jezik. Varjačić navodi pregled i zanimljivosti repertoara, izbor tekstova, redatelje, kazališne estetike, govori o prvim profesionalnim predstavama, konzultirajući zanimljivu literaturu. Poglavlje završava sjećanjem na Lamentacije Valenta Žganca zvanog Vudriga Miroslava Krleže i Mladena Budiščaka u Teatru &TD 1974., i njima supostavlja varaždinske Lamentacije 1985. koje su u režiji Matka Sršena bile na repertoaru skoro dvadeset godina, a glumili su Tomislav Lipljin i Ivica Plovanić. U drugome poglavlju naslovljenome Novo kajkavsko kazalište progovara o izvedbi triju srednjovjekovnih francuskih farsi naslovljenih Bogi Ivač kojim(a) 1990. godine počinje fenomen novoga kajkavskoga kazališta, a navodi i kako nakon Lipljina tradiciju kajkavskih prijevoda nastavlja Vesna Kosec-Torjanac. Treće je poglavlje Jezičnofilozofijski temelj u kojemu se bavi dvama divergentnim shvaćanjima jezika, kojima su začetnici Platon i Herder i raščlanjuje ih u potpoglavljima: Platon i platonovska tradicija u kojemu se bavi dvama značenjima riječi logos: jezik i mišljenje i analitički i sustavno prikazuje značenja i shvaćanja jezika sve do dvadesetostoljetne analitičke filozofije koja u jeziku vidi sustav znakova i objašnjava kako postoje dva glavna smjera analitičke filozofije jezika: logička analiza jezika i lingvistička analiza jezika. Drugo je potpoglavlje Jezična slika svijeta, u kojemu Varjačić vrlo zanimljivo citira recentne izvore i, parafrazirajući filozofe jezika, navodi: Jezik je, u pojedinoj riječi i u povezenom govoru, čin, prava stvaralačka djelatnost duha. Slijedi potpoglavlje naslovljeno Kajkavizacija u svjetlu Humboldtove teze o jezičnom viđenju svijeta navodeći vrlo zanimljive primjere, dubinski i na nizu primjera promišljajući o prevodilačkim aktivnostima i funkciji jezika, spominjući i Torbarininu studiju Ivan Goran Kovačić – prevodilac: postoje dva tipa prijevoda; slobodniji, pjesnički prijevod, i vjerniji, doslovniji prijevod. (…) Slobodni prijevod, koji svjesno ili nesvjesno skreće u adaptaciju, predstavlja lingvistički pothvat sa svojim posebnim vrednotama. Četvrto je potpoglavlje, nakon kojega slijedi Važnija literatura: Gluma na kajkavskome ili kajkavska gluma koje počinje govorom o materinskome jeziku: Glumac interpretira ulogu iz vlastitoga iskustvenoga obzorja; to je u hermeneutici tzv. predrazumijevanje ili, ovdje, viđenje svijeta koje proizlazi iz kajkavskoga kao materinskoga jezika.

  

  Drugi pogovor: Kako je priređeno ovo izdanje

  U drugome pogovoru naslovljenome Kako je priređeno ovo izdanje urednik Bojan Marotti počinje tekst informacijom o predstavi, kajkavskome Hamletu koja je premijerno izvedena 27. prosinca 1998. u Hrvatskome narodnome kazalištu u Varaždinu i u Arhivi kojega se čuva jedan Lipljinov dulji prijevod Hamleta na kojemu je rukom napisano: originalni tekst – nekraćeno koji je u knjižnome izdanju uzet kao osnovni tekst i jedan kraći Lipljinov prijevod koji je služio za potrebe predstave.

  Trebalo je tu i tamo nešto nadopuniti da možemo imati izvornik i prijevod. Nismo znali po čemu je Lipljin prevodio, trebalo je to rekonstruirati, to je bilo prilično naporan posao jer sam imao tri izvornika i uspoređivao da bi uspostavio onaj engleski tekst koji najbolje odgovara onom što je u kajkavskom. Marotti iznosi i primjere prijevoda, uz precizne fusnote, precizno nižući i probleme s didaskalijama u različitim izdanjima i Lipljinovu prijevodu: Općenito se može reći da je usklađivanje didaskalija zahtijevalo znatan trud. Navodi i razlike u govoru pojedinih dramskih osoba, ponekad u samo jednoj riječi, ponekad u cjelovitim izričajima, a na kraju ovoga vrlo znalački napisanoga i kompleksnoga pogovora Marotti navodi: Dodao bih na kraju da sam svjestan da će šekspirolozi zacijelo uočiti znatne nedosljednosti u tako priređenu Shakespeareovu tekstu, no nadam se ipak da će engleski izvornik, koji se donosi usporedno, biti od pomoći pri prosudbi Lipljinova prijevoda Hamleta na varaždinski kajkavski.

  Ova vrlo vrijedna, umjetnički i znanstveno utemeljena knjiga još jednom vraća dignitet kajkavskome idiomu na koji se može prevesti (čak i) Hamlet, iako su zanimljivi i drugi razlozi i argumenti takva prijevoda. Naime, Lipljinov je argument kako Shakespeare piše jezikom bližim puku, jer je tad kazališni bard pisao kako bi ga puk razumio, a danas je taj jezik, prema Lipljinovu mišljenju, daleko od puka: Pa zar je engleski puk Shakespeareova doba bio pametniji i obrazovaniji od hrvatskoga puka danas? Ne, nikako, ali se Shakespeare obraćao puku na njemu razumljivu jeziku, a mi mu se obraćamo arhaičnom rečenicom i riječima davno nestalim iz uporabe radi davanja povijesne patine i zadržavanja tzv. poetike, sa sintaksom koja jezičnomu senzibilitetu današnjega gledatelja izgleda ispremiješanom (….). Tomislav Lipljin (1937. – 2008.) filmski i televizijski glumac, autor Rječnika varaždinskoga kajkavskog govora (2002.), glumac HNK-a u Varaždinu i njegov ravnatelj od 1983. do 1987., umjetnik kojemu je kajkavski izričaj u krvi, uvijek je isticao: Vjerujem u životnost kajkavštine u svim njezinim oblicima i mislim da je dovoljno bogata da se i najveća djela svjetske klasike mogu njome izraziti, a cilj mi nije nametanje kajkavštine bilo komu! Cilj mi je samo vratiti joj dostojanstvo ravnopravnosti unutar hrvatskih dijalekata, što je pokazao i dokazao svojim izvrsnim prijevodom koji je zahvaljujući priređivaču Bojanu Marottiju dobio i dragocjeno knjižno izdanje.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 17. rujna 2024.

Piše: