Repertoarna politika, kulturološko-sociološki kontekst i položaj HNK-a u Zagrebu

Ana Lederer: Zakulisje – Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu 2005. – 2013., r. Lucija Ljubić, HAZU, 2023.

• Etimološki i simbolično zanimljivo izabran naslov knjige dr. sc. Ane Lederer, Zakulisje, izvedenica nastala prefiksalno-sufiksalnom tvorbom, izravno ili neizravno, denotativno ili konotativno znači: pozadina, prostor iza kulisa, nevidljivi prostor iza kulisa; zakulisni efekti pozornice, a upućuje i na pridjev zakulisni, za one koji se vole skrivati; ali i tajni, podmukli, skriven od javnosti, obično povezan s intrigama: zakulisne borbe, zakulisna diplomacija, zakulisno odlučivanje, zakulisne igre, zakulisni manipulator, što otvara prostore subjektivnoga i objektivnoga prikaza pozicije Hrvatskoga narodnoga kazališta, za insajderski i pogled samo djelomično sa strane u osam godina dugoga kazališnorukovodećega života, s odmakom od jednoga desetljeća. Ana Lederer, bivša intendantica HNK-a iznosi osobno viđenje vođenja i funkcije nacionalnoga kazališta sa svoje intendantske pozicije („u travnju 2005. odazivam se pozivu ministra kulture Bože Biškupića /HDZ/ te nakon provedene natječajne procedure imenovana sam 1. rujna 2005. intedanticom“) na koju se referira nakon osmogodišnjega prikupljanja artefakata koje je oblikovala u nizu poglavlja, promišljajući o svojoj poziciji u Kazalištu, odnosima, repertoarnoj, ali i drugoj politici, kulturološkome i sociološkome kontekstu i položaju HNK-a u Zagrebu i Hrvatskoj, donekle i u svijetu, tematizirajući probleme koje je zatekla.

  Dva kazališna motrišta

  Vrlo dojmljivo oblikovana knjiga (grafički dizajner Mario Aničić), s funkcionalnim odabirom fonta i veličine slova i naslova, nalik tajnovitoj kutiji, s duljom osnovicom nego okomicom, kako bi bila što sličnija kazališnome teatrinu, već naslovnom slikom (foto: Mario Majcan, 2012.) sugerira zakulisje; naime, snimljena je s pozornice, sliku obgrljuju reflektori i cijeli tehnički rekvizitarij koji bi stvarao iluziju kad bi se promatralo s gledateljske, a ne zakulisne glumačke i autorske strane. U sredini je naslovničke slike, optički perspektivno umanjeno,  osvijetljeno zlatno-crveno gledalište s parterom i ložama (bez galerije), a cijela je slika vidljiva na prednjoj i stražnjoj klapni, širi se u nove niše lijevo i desno od vidljivoga scenskoga prostora i još se jednom pojavljuje na rastvorenim stranicama unutarnjosti knjige, nakon Sadržaja, u crno-bijeloj tehnici. Suvremeno i moderno izgledajuća knjiga vrlo je sustavno organizirana, samo se djelomično poigravajući rasporedom crno-bijelih fotografija na lijevim i desnim marginama i velikih, u boji, preko jedne ili dviju stranica, koje odjeljuju ulomke (autori fotografija: Saša Ćetković, Damil Kalogjera, Mario Majcan, Ines Novković, Saša Novković, Aljoša Rebolj i Vjekoslav Skledar, kojima Lederer posebno zahvaljuje na kraju knjige što su joj ustupili fotografije, a zahvaljuje i Borisu Senkeru, Martini Petranović, Luciji Ljubić, ali i Branku Mihanoviću, Ireni Pasarić, Steli Telebuh Stazić, Tatjani Skendrović, Jasni Đurđević, Vanji Budšćaku).

  

  Organizacija rasute teatrološke građe

  Knjiga počinje autoričinim tekstom naslovljenim Istina osobnoga uloga u kojemu progovara o pismu kojim joj teatrolog i profesor Nikola Batušić čestita nakon što je postala intendantica i predlaže da piše dnevnik ili bilješke, ali i osobnim komentarom da se sama ipak, zbog svoga temperamenta i nedostatka vremena, nije za to odlučila nego je dvije godine nakon odlaska iz Kazališta počela sređivati rasutu teatrološku građu (u kojoj je pronašla i to pismo) i odlučila se za žanr teatroloških zapisa u prvome licu. Iza prvoga uvodnoga slijedi drugi uvodnik Intendant/ica u kojemu autorica piše o svome shvaćanju toga zahtjevnoga posla, čitanju memoara intendanata (ona je trideset i četvrta po redu) i odlučuje: „Preživjeti u kazalištu možeš jedino ako spoznaš da te ono troši do kraja, a malo ti daje natrag, pogotovo ako si intendant. Teatar je sukus svijeta, on je zbilja takav kakve su ljudske naravi u svoj svojoj neskrivenoj slabosti, taštini, zloći i zlobi“.

  Slijedi vrlo zanimljivih trinaest poglavlja, segmenata nejednakih duljina i broja tekstova, od kojih je prvi na proustovskome tragu: U traganju za repertoarnom estetikom, a započinje citatom Jana Kotta: „Kazališno vrijeme samo je jedno vrijeme: ono (jedan, dva ili tri sata) dok traje predstava (….)“, uz koji povezuje svoje, osobno kazališno viđenje govoreći o odrastanju uz kazalište s ocem, Petrom Šarčevićem, kućnim redateljem velikoga kazališta i direktorom Drame, a poslije kratkoga je uvoda u poglavlje niz tekstova o repertoaru, naslijeđu, pokušajima, promašajima, mogućnostima iskoraka, klasici, interpretaciji i reinterpretaciji hrvatskih klasika, a autorica u prvoosobnoj perspektivi govori i o jubilarnoj sezoni, autorima, redateljima, tekstovima, nagradama, citirajući dijelove kritika, potrazi za novim scenskim jezicima, problematizirajući i drugu scenu HNK-a i završavajući tekstovima naslovljenima Fade out i Post scriptum, Osnovne programske smjernice 2013. – 2017., s popisom predstava za svaku novu sezonu, koje se nisu realizirale, kao i popisom predstava koje su se realizirale u osam njezinih sezona (Drama: premijere), s autorskim timovima, kao i fotografijama predstava. Neke od navedenih predstava predstavljaju i šlagvort za sljedeće poglavlje, jednoautorski usmjereno: Tri predstave Tomaža Pandura (2011.-2012.-2013.), koje započinje autoričinim tekstom o Panduru i njegovoj estetici, režijama u Madridu, ali i neuspješnoj suradnji u prvome projektu Barok koji je propao, „jer ni kazalište ni ansambl 2006. nisu bili spremni za Pandurovu disciplinu, redateljsku zahtjevnost i posvećenost“, što nije onemogućio izvrsnu suradnju u sljedećim godinama. O tome piše u poglavlju Živjeti u trajnom ne-miru, koji počinje Pandurovim citatom: „Moja poetika ne slijedi ni škole ni pravce ni trendove, iako ih poznajem, uvažavam i s njima povremeno stupam u kreativni dijalog“. Prvi je Pandurov projekt u HNK-u bila režija predstave Rat i mir, premijera koje je bila 14. listopada 2011., uz različite koprodukcijske probleme, ali i vrlo pripremljenu pretprodukciju i produkciju. Druga je predstava o kojoj Lederer piše Medeja, u poglavlju naslovljenome Medeja, strankinja. Ta je čudesna predstava premijeru imala na Dubrovačkim ljetnim igrama 2012., a onda se selila iz ambijentalnoga, otvorenoga prostora u kazalište-kutiju, oplemenjena optičkim varkama i hologramima i vraćala na otvorene pozornice na raznim gostovanjima. Treći je projekt o kojemu progovara u poglavlju Michelangelo – samoća, demoni, matrica nesvjesnog predstava Michelangelo, prema motivima Krležine drame, s glumcima koji su „već tvorili svojevrsnu jezgru Pandurova „hrvatskoga“ ansambla“, a koja je premijerno izvedena 1. rujna 2013., „u večeri posljednjeg dana moga intendantskoga mandata“.

  

  Uloga Opere u stvaranju fizionomije HNK-a

  Slijedi veliko poglavlje Priključenje modernom opernom teatru, uz citat Barrie Kosky: „U operi gledatelji – na nevjerojatno nesvjesnoj razini – doživljavaju povratak stanovitom arhaičnom obliku pripovjednog rituala koji je prijeko potreban“. Čine ga manje cjeline povezane uz operni repertoar; počinje Ulogom Opere u stvaranju fizionomije našega teatra, a slijede problematiziranja u potpoglavljima 21. stoljeće: The Business of Opera i potpoglavlja o programima, naslijeđu, ključevima uspjeha, sezonama, ansamblima, dirigentima, naslovima, aktualnostima, baštini i suvremenosti, a sve završava Fade out u kojemu piše o premijerama desetominutnih opera objedinjenih naslovom Operni cabaret, izvođenih u foajeu, „a taj se eksperiment može shvatiti i kao svojevrstan autoironični fade out potpis za kraj jednoga razdoblja ambicioznih opernih produkcija“. Iza toga je Post scriptum, o Osnovnim programskim smjernicama 2013. – 2017. i Opera: premijere, obnove, s naslovima i autorskim timovima od sezone 2005./2006. do sezone 2012./2013.

  Novo je poglavlje naslovljeno Autorstvo u operi, a u problematiku čitatelje Lederer uvodi citatom Gustava Mahlera koji(m) se obraća zboru na probi opere Fidelio u Bečkoj državnoj operi 1904.: „To što vi nazivate „tradicijom“ nije ništa drugo nego vaša lijenosti i traljavost“. Autorica gradi svoju repertoarnu priču započevši je iznošenjem zanimljivosti o novoj generaciji obitelji Wagner koja je pedesetih godina prošloga stoljeća odlučila voditi živo kazalište, a ne kazališni muzej, stvarajući tako prostor kazališne inovacije, unatoč brojnim kritikama i negodovanjima. Autorica se nadovezuje temom o očekivanjima publike, recepciji kritike i vrjednovanju zagrebačke Carmen 2007. u interpretaciji Dubravke Šeparović Mušović u tekstu Tko je Carmen i Aide u interpretaciji Kristine Kolar iz 2013., u tekstu Aida – (ne)prihvaćanje publike, tvrdeći da je već Verdijeva publika 1872. shvatila da Aida ima političku pozadinu.

  

  Baletna estetika

  U sljedećemu se segmentu autorica bavi baletom, njegovim preispitivanjem u europskome kontekstu i mjerilu u poglavlju naslovljenome Balet – nova estetika, tematizirajući baletnu umjetnost u potpoglavljima: Vidljiva i nevidljiva povijest Baleta, Program 2005. – iluzija na papiru, Ključ uspjeha: umjetnička redateljica Irena Pasarić, Zagrebačko razdoblje Dereka Deanea, Pitanje autorstva u baletu i pravo na koreografsku interpretaciju, Praizvedbe & prve hrvatske izvedbe, Suvremeni autori u obljetničkoj sezoni, Sezone suvremenih svjetskih koreografa, Fade out, Post scriptum, s Osnovnim programskim smjernicama 2013. – 2017., Balet: premijere, obnove, a u svim tekstovima objašnjava repertoarnu politiku, inovacije u izvedbama, a progovara i o kvalitetama plesača koji su se morali pažljivo voditi i razvijati da bi se mogla ostvariti ideja stilski raznolikoga repertoara klasičnog, neoklasičnog i suvremenog baleta. Na taj se segment nadovezuje poglavlje Tema: Balet u kojemu autorica govori o monografiji iz 2002. o 125 godina profesionalnoga baleta u Hrvatskoj, ali i o široj slici plesne umjetnosti, baletnim školama, tekstovima, Studiju plesa, Zagrebačkome plesnome centru, časopisu i Biblioteci Kretanja, portalu, otvaranju baletu ozbiljnih vrata tradicionalnih akademskih teatrologijskih savjetovanja, i navodi kao vrlo dobar primjer Krležine dane u Osijeku posljednjih desetak godina.

  Slijedi poglavlje Inozemna recepcija, gostovanja, koprodukcije (s potpoglavljima Drama, Opera, Balet) u kojemu tekstu Lederer govori o gostovanjima HNK-a i navodi: „Tako su od 1861. gostovanja definirana kao misija HNK-a u Zagrebu“. Temu inozemne recepcije elaborira na temelju nekoliko načelnih pretpostavki i značajki, u deset točaka. Navodi i kako je Drama svoje prvo inozemno gostovanje realizirala 7. i 8. srpnja 1957. u Veneciji s Goldonijevim Ribarskim svađama, a popisuje i različita gostovanja od početka i u sklopu svoga mandata, svoje intendanture.

  

  Kulturne politike i autoričin kazališni slučaj

  Slijede poglavlja povezana uz pravne spise. U poglavlju Nacionalno kazalište i kulturna politika preispituje različita shvaćanja kulture i politike, kao i kulturnih politika, tumačenja nacionalnoga identiteta kao promjenjive i konstruirane kategorije i zapit(k)uje se kojim se čimbenicima oblikuje kulturni identitet. Zaključuje kako „ponovno treba pokrenuti raspravu o institucionalnom sustavu kulture i institucionalnom sustavu kazališta a posebice modelu nacionalnoga kazališta“.

  Na to se nadovezuje držićevski (Rim iz Dubrovnika gledan) motiviran naslov Zakon iz kazališta gledan, poglavlje koje počinje pregledom okrugloga stola koji su 2006. u Rijeci organizirali Hrvatski centar ITI i HNK Ivana pl. Zajca, organiziran uoči drugoga čitanja novoga prijedloga Zakona o kazalištima u Hrvatskom saboru, uočavajući i nelogičnosti, tako da u fusnoti (kojima obiluje ova vrijedna knjiga) navodi kako je, prema Nacrtu prijedloga Zakona, „posve nelogično intendanta HNK-a u Zagrebu trebala imenovati Vlada RH samo na prijedlog ministra kulture, a za druga nacionalna kazališta na prijedlog upravnih vijeća!“.

  U poglavlju Utjecaj kazališne kritike na publiku, dijeli je s obzirom na profilaciju: „publiku koju zanima cjelokupna produkcija kazališta, onu koja prati samo glazbeno-scensko kazalište, ali i publike koje prate samo jednu od njih – dramsku, opernu ili baletnu produkciju“, a navodi i krizu kritičkog mišljenja o kazalištu. Dalje promišlja, referirajući se na tekst sociologinje Miriam Mary Brgles, o strategiji studije slučaja, kao i rekonstrukciji vremena izgradnje HNK-a 1895. kao reprezentativnoga prostora za cara i političku elitu supostavljajući tome današnje probleme i potrebe izgradnje druge zgrade: Dosje „Zgrada HNK u Zagrebu“: druga scena, drugo kazalište, mala scena, malo kazalište, novo kazalište (koje se nedavno počelo realizirati), u tekstovima Malo kazalište, Različiti prijedlozi, desetljeća bez rješenja, Prijedlog projekta izgradnje Male scene na prostoru spremišta HNK, 2006. – 2013., Projekt garaža 2008. – 2009., Post scriptum, 2023. u kojemu problematizira stanja zgrada Gornjega i Donjega grada nakon potresa i kratko se osvrće na novo idejno rješenje na starom terenu. U poglavlju Kazalište i politika autorica navodi jedno posve osobno iskustvo, u koje uključuje i pismo tadašnjoj ministrici kulture, govoreći o njihovu sukobu, izglasavanju lex Lederer, osvrćući se na sukob nakon niza godina kao na satirički igrokaz ili političku farsu: „nakon puno godina sve se čini ipak manjim i smješnijim, manje ozbiljnim i manje neugodnim, nego što je stvarno bilo, a stvarno je bilo ozbiljno i dalekosežno iscrpljujuće (….)“. U Autobiografskim zapisima hrvatskih intendanata navodi dvije iz pera Julija Benešića i Fadila Hadžića, ali spominje i citira i druge autore i zapise o Kazalištu. Na kraju povelike (407 stranica), pregledne, osobne i vrlo vrijedne knjige slijedi opsežna Literatura, Bibliografska napomena, precizno Kazalo imena, Životopis, uz već navedene Zahvale.

  Prva knjiga novopokrenute biblioteke nakladnika HAZU-a, izdana (Stega tisak d. o. o.) u rujnu 2023. godine (urednica izdanja: Lucija Ljubić, uredništvo biblioteke: Ana Lederer, Lucija Ljubić, Martina Petranović, Boris Senker; recenzenti: Martina Petranović, Boris Senker, Pavao Pavličić; za nakladnika: Dario Vretenar, glavni tajnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti; lektura; Lucija Ljubić) vrlo je zanimljivo, intrigantno i kvalitetno napisana teatrološka knjiga dr. sc. Ane Lederer koja spaja teorijsko i praktično, umjetničko i znanstveno, vrijedna čitanja za sve vrste publike, kritike, javnosti, a koja otvara mnoga kazališna pitanja, otključava (ponekad i zaključava) poglavlja u kulturološkim i osobnim životima, potiče na nova istraživanja i preispitivanja u kontekstu i u novim postavkama vremena i prostora, s odmacima koji mogu promijeniti perspektive motrenja. Lederer navodi: „Iz osmogodišnjeg iskustva mogu ustvrditi da je sigurno kako ni jedna kulturna politika za izvedbene/scenske/kazališne umjetnosti nakon propuštene prigode 1991. nije imala ni interesa pa ni hrabrosti osmisliti kvalitetnu dugoročnu strategiju, dakle ni pokrenuti, a ni provesti strukturne reforme prijeko potrebne za rješavanje bolesti hrvatskoga kazališnog sustava u prostoru „turbulentnih okolnosti““.

  Bez obzira na nagomilane probleme i analitički i sustavno iznesen vlastiti kazališni slučaj s različitih motrišta (a mnogi su kazališni ravnatelji imali sličnih problema s vlašću i politikama), najbitnije nam se čini i na ovaj način (o)čuvanje trajnih vrijednosti svih predstava u Drami, Operi i Baletu HNK-a, pa tako i onih za vrijeme intendanture Ane Lederer, o kojima autorica znalački progovara iz različitih aspekata, jer umjetničke izvedbe i njihova estetska razina ostaju (kao) baština za svako (buduće) vrijeme, a kako bi se dramske, operne i baletne izvedbe u potpunosti očuvale i mogle rekonstruirati, nužno je pokušati realizirati ideju pokretanja Kazališnoga muzeja, o kojemu dugi niz godina govore vrsni dramaturzi i teatrolozi, nadam se, ne uzaludno. Ova je knjiga možda jedna od smjernica i za taj kazališni pothvat.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 11. rujna 2024.

Piše: