Zanimljivi amalgam visoke i niske kulture
Teatar &TD, Zagreb: Renata Carola Gatica i Hana Veček, Argentina, red. Renata Carola Gatica i Hana Veček
-
Kratica HNK osim za svetišta hrvatske dramske riječi upotrebljava se i kao akronim za brojne hrvatske nogometne klubove, na taj način simbolično spojivši dvije međusobno suprostavljene pozornice: onu kazališnu, namijenjenu malobrojnim intelektualnim insiderima, s onom nogometnom na koju hodočaste široke mase. Nogomet se u Hrvatskoj za razliku od teatra shvaća smrtno ozbiljno, ta je igra u kolektivnoj svijesti odavno izgubila epitet sporedna iz izraza najvažnija sporedna stvar na svijetu, pa inscenacija punokrvne nogometne priče na kazališnim daskama može stvoriti zanimljivi i očuđujući amalgam visoke i niske kulture.
Autorski projekt Argentina redateljice Renate Carole Gatice i dramaturginje Hane Veček iznimno je uspješno spojio te dvije krajnosti, stvarajući preciznu dijagnozu bolesti društva kroz pitku i humornu priču o međuljudskim odnosima u svlačionici drugoligaškog nogometnog kluba. Vješto skrojena dramska faktura temelji se na nemiru koji u neugodno prepoznatljivu ksenofobnu sredinu unosi dolazak stranca kojem se ne može oprostiti ni talent, niti činjenica da je gay. Pritom Argentina vrlo duhovito ogoljuje sav latentni homoseksualizam muškog zajedništva znojnih momaka u štucnama i uvjerljivo opisuje svijet suvremenog sporta u kojem se krvoločna agresivnost neprestano prodaje pod zdravu kompetitivnost.
Vjera u Boga i hrvatsko-argentinska sloga
Hrvatski debi argentinske redateljice dodatno je osnažen mladom i raspoloženom glumačkom postavom, koja je konzervativnu i ustajalu atmosferu nogometnog kluba Hrvatska sloga ocrtala nepretenciozno i autoironično, bez suvišnih dramljenja u ključnim kulminacijskim scenama. Damian Cortes Alberti izvrstan je kao argentinski nogometaš Pablo Sosa, podjednako uvjerljiv u neverbalnim scenama dirljive gastarbajterske samoće i logoreičnim provalama nostalgije za domom. Njegov nogometaš koji voli tango svojom gracilnom pojavom i tjelesno odudara od ostatka ekipe, ali ni u jednom trenutku ne prelazi u površnu karikaturu gay stereotipa.
Janko Popović Volarić uspješno je parirao Albertiju u ulozi poštenjaka Babića čija tolerancija ipak ima svoje granice, koncentrirajući se prvenstveno na pasivnu ulogu slušatelja, a Dean Krivačić je Bosanca Nuića osmislio životno i iskreno, s mjestimično neuvjerljivom dikcijom iz viceva o Muji i Hasi. Tvrtko Jurić solidan je kao glavni ksenofob i desničar Kuharić, a Nikša Marinović duhovit je u minijaturi grmalja s trenerskim aspiracijama.
Zanimljiva dramaturška obrada Hane Veček uključuje i nekoliko prethodno snimljenih i projiciranih scena koje su se bešavno uklopile u dramsku strukturu komada, u kojima nastupaju Saša Anočić i glumci koji se najčešće mogu vidjeti u njegovim predstavama. Rakan Rushaidat odličan je u ulozi mutavog ali sretnog golgetera Baotića, Živko Anočić sportskog komentatora glumi sa znalački doziranim slapstick facijalnim ekspresijama, Janko Rakoš i Saša Anočić uvjerljivi su kao prizeman nogometaš i okrutan trener, a u bradu zarasli Bojan Navojec u ulozi golmana Oblaka na dojmljiv način privodi predstavu nimalo optimističnom kraju.
U jednoj sceni Argentine, nogometaši Babić i Nuić raspravljaju o najboljoj momčadi svih vremena, pa Bosanac Nuić favorizira slavnu generaciju Željezničara predvođenu Čurićem, Baždarevićem i Nikićem, a domaći dečko Babić napamet recitira prezimena igrača koji su s Dinamom osvojili Kup velesajamskih gradova. Ta scena, kao i cijela predstava, uvjerljivo pokazuje kako je nogomet na ovim prostorima puno više od puke igre s loptom.
U rasponu od plemenitog osjećaja pripadnosti do poligona za razbuktavanje svih vrsta agresivnosti, nogomet i njegovi obožavatelji čine mikrosvijet koji na vrlo precizan način zrcali širu sliku društva u kojem živimo. A koliko ja znam, najbolja momčad svih vremena ipak je ona koja je na Kantridi deklasirala veliki Real Madrid. Prva postava, od golmana prema špici: Ravnić, Malbaša, Hrstić, Juričić, Tičić, Sredojević, Stevanović, Gračan, Matrljan, Fegić, Desnica.
© Matko Botić, KULISA.eu, 22. studenoga 2008.
Piše:
Botić