Predstava koja stvara nove svjetove i poigrava se kazališnim načelima
Gradsko kazalište Žar ptica: Miguel de Cervantes Saavedra, Don Quijote, red. Ivan Planinić
-
Jedna od zanimljivijih predstava u prošloj sezoni dobro repertoarno (os)mišljenoga Gradskoga kazališta Žar ptica, Don Quijote, nastala na temelju dramatizacije Cervantesova romana, prilagođena mlađoj publici, nudi nekoliko novih i pomalo neočekivanih kazališnih rješenja (pogrješno se misli da je Don Quijote tzv. lektirna knjiga koja se čita i interpretira u prvome razredu gimnazije, ali jedina je žalosna istina da je vrlo malo kanonskih knjiga ostalo na popisu obveznih djela, primjerice, u prvome razredu hrvatskih gimnazija to je samo pet knjiga među kojima nema Cervantesa: Posljednji Stipančići, Prijan Lovro, Antigona i po deset Petrarcinih i Nazorovih pjesama i to je sve). Naravno da je, unatoč nečitanju i nemoranju čitanja, ili upravo zbog toga, iznimno dobro što ovo kazalište inzistira na kvalitetnim tekstovima, u ovome slučaju na jednome od najpoznatijih romana svjetske književnosti, prvome pravome romanu u povijesti književnosti, nastalome u kasnoj renesansi, koje je Cervantes (Alcala de Henares, 1547. – Madrid, 1616.), čini se danas paradoksalnim, počeo pisati u zatvoru u Alžiru u kojemu su ga zatočili gusari skupa s njegovim bratom 1575. Posmrtni su ostatci slavnoga španjolskoga književnika i njegove supruge pronađeni gotovo 400 godina nakon njegove smrti podno crkve Trinitarias u središtu Madrida, u zaboravljenoj grobnici.
Predstava osim duhovitih rješenja, uigranih glumaca, pjevnih songova, dobre koreografije i dinamičnosti, ima i dozu sjete i tuge. Tko je danas Don Quijote, što je danas i kako donkihotizam funkcionira u svijetu mladih, jer predstava je mišljena za učenike viših razreda osnovne škole i prvih razreda srednje škole, koji se, prema svemu sudeći, prvi put susreću s ovim iznimnim tekstom (osim ako nisu čitali slikovnice inspirirane ovim romanom), jer uglavnom vrlo malo učenika do srednje škole pročita ijedan roman, kao i za još mlađe kazališne gledatelje zainteresirane za svijet mašte koja se dodatno provocira nepostojanjem scenografije, igrom na praznoj sceni, otvorenoj stubama prema gledalištu i tako dodatno približenoj publici? Još je jedna zanimljiva, možda slučajna paradoksalnost vidljiva u predstavi: naime, Don Quijotea začarao je i zaludio svijet viteških romana koje je čitao, ušao je u svijet umjetnosti iz koje nije mogao izići, kao bistri vitez od Manche, pomiješavši fikcijsku i fakcijsku stvarnost, što se današnjim malim i velikim gledateljima teško može dogoditi sa sramotnim postotkom (ne)čitanja u Hrvatskoj. Zanimljivo, otkada je prvi put objavljena 1605., knjiga o hrabrom vitezu postala je bestseler, a utjecaj je na španjolski jezik toliko velik da ga nazivaju la lengua de Cervantes, Cervantesov jezik.
Nova predstava Don Quijote zamišljena je u kodovima predstava za odrasle kakve nastaju na Akademiji dramskih umjetnosti, građena na zajedničkoj, koreografiranoj glumi, tjelesno sposobnim glumcima, posvećenima sceni, metateatralnim elementima izlaženja iz uloga i komunikacijom s publikom. Dobro je za mlade gledatelje napraviti predstave koje nisu naivne, ne podilaze im, stvaraju nove svjetove i poigravaju se kazališnim načelima. Koji su to kazališni odmaci koji korespondiraju s ovim vrhunskim, iznimno slojevitim tekstom? Na tematskoj je razini to sigurno uvijek aktualna borba s imaginarnim problemima i svjetovima, što označava dobar repertoarni potez. Na kazališnoj je razini to donkihotovska ideja, koja isto ima svojih opravdanja, da glavnu ulogu, prema svojoj želji, glumi Amanda Prenkaj, kao prva glumica u ulozi Don Quijotea, barem u hrvatskome kazalištu, a kojom naslovnom ulogom razigrano i ludično obilježava desetu godišnjicu svoga umjetničkoga rada s cjedilom na glavi kao kacigom i prslukom sastavljenim od igraćih karata, različitih komada metala, fotografija. Nerealni donkihotovski svijet redatelja i autora dramatizacije Ivana Planinića time postaje još začudniji; primjerice, poigravajući se sa stereotipima, Don Quijoteom koji bi, prema idejama mnogih slikara, kao što je Picasso koji 1955. stvara antologijsku grafiku ili skulpturama u Madridu ili drugdje po svijetu, trebao biti visok, mršav muškarac u ozbiljnijim, mislećim godinama.
Žarptičji Don Quijote tjelesnu visinu dobiva prolazeći svijetom jašući na konju Rosinanteu, zapravo glumcu Domagoju Jankoviću koji postaje njegov alter ego koji simpatično neverbalno komunicira s publikom, gotovo stripovski i na razini animiranih filmova, kao neki novi Sancho Panza, a on, Sveti Trbuh, u ovoj predstavi dobiva novu ulogu, komentatora na stubištu ispred gledališta i tek se postupno uključujući kao materijalna strana Don Quijotove osobnosti, što je također velik dramaturški odmak od originala, a glumi ga Domagoj Ivanković, glumac koji ove kazališne sezone glumi u nizu predstava u nekoliko zagrebačkih kazališta različite uloge, sa sličnim glumačkih kodom, pokušavajući se nametnuti stasom i glasom. U tome su kontekstu zanimljive i moguće redateljeve reference na Solarov esej Smrt Sancha Panze i knjigu eseja i predavanja o postmodernizmu Nakon smrti Sancha Panze.
Glumački kor i nekoliko životinja vrlo fokusirano i aktivno, duhovito stilizirano glume Dunja Fajdić, Gorana Marin (koja ovom predstavom obilježava 30. godišnjicu umjetničkoga rada), Vini Jurčić, Matej Đurđević, Bogdana Ilić i Nikša Marinović, koji je i autor glazbe, i oni svojim tijelima i pokretima i tjelesnim skulpturama stvaraju scenografiju (scenski pokret: Maja Marjančić, oblikovanje svjetla: Alen Marin) i glazbenu pozadinu u ovome polumjuziklu u dojmljivim i funkcionalnim renesansno-suvremenim kostimima Ane Fucijaš. Ovakav roman žanrovski raznolik, pikarski, viteški, pustolovni, socijalni, psihološki, nudi različita umjetnička čitanja, kao što je jedno od najpoznatijih filmskih ostvarenja Orsona Wellesa, nedovršen film koji je snimao od 1955. do 1985. U filmu koji se fragmentarno mogao pogledati 1992. španjolski glumac Francisco Reiguera glumi Don Quijotea, Akim Tamiroff Sancha Panzu, a Welles glumi sama sebe i u filmu priča priču o Don Quijoteu.
Može li kazalište napraviti nešto novo u ovome svijetu ili ostaje kao nerealni pokušaj, iluzija koja nema smisla, koja umjesto vjetrenjača vidi divove ili je upravo to kazališni svijet bez kojega ne možemo, iluzija zbog koje ipak opstajemo, nerealni svijet koji je nama kazalištarcima jedini pravi svijet?
Filozofiju Don Quijotea Ivan Planinić vidi ovako: „Don Quijote stvara viziju svijeta koja nam se čini toliko nemogućom da je moramo odbaciti. Međutim, on nas i podsjeća, da odbaciti tuđu viziju svijeta samo zato što nam se ona čini nemogućom, ujedno znači i odbaciti mogućnost da bi baš ta vizija mogla – učiniti svijet boljim mjestom. I zato nas Bistri vitez moli da mu pružimo još jednu priliku“.
Gradsko kazalište Žar ptica zaslužilo je svojim predstavama, kao i vrijednim i srdačnim zaposlenicima, sve mnogobrojne gledatelje, a sigurni smo da će i u novoj kazališnoj sezoni biti još iznimnih predstava posebne kazališne estetike. Najnagrađivanijom predstavom prošle sezone, Malom Fridom, počinje nova sezona, a ulaz je na ovu predstavu 1. rujna besplatan, što će mnoge dodatno zainteresirati.
© Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 1. rujna 2024.
Piše:
Muhoberac