Prelazak iz otvorenoga renesansnoga prostora u kuću

3. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta II: Komedija peta Nikole Nalješkovića i njezine inscenacije u produkciji Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu

  • Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu: Nikola Nalješković, <em>Komedija V.</em>, red. Morana Novosel, Matko Sršen, 2014.

    Za života cijenjen kao jedan od najvećih hrvatskih znanstvenika (Dijalog o sferama, napisan na talijanskom) i književnika (ljubavni kanconijer, maskerate, poslanice, bogoljubne pjesme, nadgrobnice, drame), Nikola Nalješković u našem stoljeću bio bi nezadovoljan zbog nedostatnoga proučavanja njegova djela kao što je u svom stoljeću bio privatno (tragična ljubav) i poslovno (financijski trgovački brodolom) nesretan. Jer, njegovo se raznoliko dramsko djelo, nazvano terminom onodobne poetike, sedam komedija u ovodobnih proučavatelja utopilo između golemih Vetranovićevih crkvenih drama i genijalne Držićeve dramaturgije te je tako stavljeno na  marginu suvremene teatrologije.

    Ipak, čini se da će njegovih sedam dramskih tekstova, od kojih četiri inkliniraju pastoralnom a tri komedijskom rukopisu, u naše postmodernističko vrijeme, nesklono humanističkoj dovršenosti i zaokruženosti, ipak pomaknuti rub na sredinu pozornice: upravo zbog njihove kratke forme, rudimentarnosti, naizgledne fragmentarnosti, a i gotovo filmske tehnike – ulaženja skrivenom kamerom u dubrovački svakodnevni život.

    Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu: Nikola Nalješković, <em>Komedija V.</em>, red. Morana Novosel, Matko Sršen, 2014.Nikola Nalješković prvi je hrvatski književnik koji je napisao farsu (komedije Peta i Šesta) i prvi je hrvatski književnik koji je s otvorenoga renesansnoga prostora – bilo iz dubrave, bilo s gradskog trga, ušao u kuću (Peta, Šesta i Sedma komedija).  

    Komedija peta, napisana u dvostruko rimovanim dvanaestercima, ima sve elemente farse: kratka je komedijska forma u kojoj se ismijavaju viši slojevi (Gospođa i Gospodar); komičnost je bazirana na naturalizmima i vulgarizmima (Gospodar kareca Marušu i Milicu pred ženinim očima; one, sluškinje, kradu hranu i razbijaju posuđe; tekst vrvi psovkama), završetak je nagao (Vesela poziva bračni par na večeru u susjedstvo, sluškinje opet ostaju same doma). Iskoristivši, međutim, mogućnost poigravanja okvirom prigode – farsa (francuski farce znači nadjev) bila je dodatak glavnom jelu u francuskom srednjovjekovnom kazalištu, kratka međuigra ili predigra; Komedija peta prikazivala se 1541. na piru Mara Klaričića – Nalješković cijelu farsesknu igru zapravo temelji na pažljivom slaganju kulinarskih elemenata (sočivo, ulje, prikle), odnosno na zamjeničnoj igri konzumacije ljubavi i hrane. Skrivena kamera iz trokatne kuće (predvorje, saloča i soba, ognjište) zumiranjem na Placu, gradski trg na kojem se kažnjava Petruša i na zabrđe, koje Milica kao svoje rodno područje doziva u pjesmi, prenosi zbivanje na cijelo dubrovačko područje, priklasto maškarano u danima od poklada i zato osuđeno na groteskni smijeh.    

    Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu: Nikola Nalješković, <em>Komedija V.</em>, red. Hrvoje Korbar, 2018.U Komediji petoj, naime, scenski smijeh traži prostor manifestiranja u kući, skriven iza vrata („Dvije su ostale u kući godulje, koje su pokrale sočivo i ulje“). Dramatsko se očituje ulaženjem dramskog prostora u istovjetan scenskoprostorni kontekst, pa se poklapanjem dviju kocaka svakodnevlja, odnosno ulaženjem manje autorove, u veću publike, društvenosti, nazire ideologiziranost – prepoznavanjem, kritiziranjem. To nas zadovoljstvo otkrivenog prepoznavanja navodi na smijeh koji proizlazi iz rugalačke sklonosti, ali i iz osjećaja zaštićenosti, zapravo kukavičke sigurnosti neoznačenoga, beznačajnoga motritelja koji skriven u gledalištu uživa u mimetičkom sloju sličnosti u kojoj nam se dvoznačnost događaja okreće jednom dotad u hrvatskom kazalištu skrivenom stranom. Ali, maskovito se ne otkriva u izvanjskom, gledalištu suodnosnom. Maska smijeha krije se u prostornom paralelizmu i uvlačenju u sve manje prostore: smijeh je najjači kad je skriven prezentnoj dramskoj osobi, skriven iza mnogih vrata raznih Maruša i Milica, a otvoren i otkriven ismijavanju publike. Maska autorova smijeha, naznačena u početnom Prologu što prostorno potpuno izlazi iz scenske kuće, čini se sukladnom smijehu gledališnom. Ali karneval, bahtinovski usmjeren na „materijalno tjelesno dolje“, izokreće stvarnost. Pa i zaključak prije navedene rečenice o smijehu društvenom. Puno je vremena trebalo proći dok je Vlaho Stulli napisao svoju Katu Kapuralicu, a još više dok je prikazana Brešanova Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja. Rijetke su prave, psovačke i subverzivne farse u hrvatskoj književnosti.

    Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

    ©Vesna M. Muhoberac, Mira Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 25. lipnja 2024.

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam