Kreativna sloboda i autonomija na sceni

3. Zagrebački festival monodrame, 21. - 28. svibnja 2024.

• Treći Zagrebački festival monodrame, u organizaciji Teatra GAVRAN i u partnerstvu sa Studentskim centrom Zagreb – Samostalnom službom Kultura, održao se od 21. do 28. svibnja u Polukružnoj dvorani Teatra &TD. Nakon dvaju ZFM-a na sceni arhitektonskoga studija Urania – prostor kreacije, Festival se premjestio u odgovarajući scenski prostor, kazališno prirodniji, koji zaziva sjećanja na antologijske predstave u Savskoj 77, a ponudio je i još jednu novost: naime, Zagrebački je festival monodrame postao bijenalni, tako u selekciju uključivši veći raspon predstava. Želeći iskazati svoju individualnost i glumački habitus, glumci u cijelome svijetu posežu za monodramatskom formom koja im nudi više kreativne slobode i autonomije na sceni. Neke su monodrame osmišljene kao autorski projekti jednoga glumca ili su kreirane kao umjetnički produkti autorskoga tima, tako da je ideja pokretanja ovakva festivala u Zagrebu i njezina realizacija ispunila taj žanrovski prazni festivalski prostor. Predstave ove izazovne performativne forme ove je godine žirirao tročlani selekcijski tim: izv. prof. dr. sc. Lucija Ljubić, teatrologinja i kazališna kritičarka, Andrea Divić, književna kritičarka i profesorica hrvatskoga jezika i Antonia Furjan, ravnateljica 3. Zagrebačkog festivala monodrame, kreativna producentica Teatra GAVRAN i odabrao šest između prijavljenih dvadeset i dviju monodrama.

  

  Nakon otvorenja Festivala, 21. svibnja, izvedena je predstava Novorođena, nastala kao diplomska ispitna produkcija na Umjetničkoj akademiji u Splitu pri Odjelu za kazališnu umjetnost, smjer Gluma (premijera: 16. lipnja 2023.), dokumentarni autorski projekt koji govori o postporođajnoj depresiji, realiziran zahvaljujući anonimnim anketama sa ženama, nastao zahvaljujući jednogodišnjem studentičinu istraživačkome radu. Dea Maria Računica izvela je svoj tekst pod mentorskom/redateljskom palicom izv. prof. Gorana Golovka, glazbu potpisuju Jakov Salečić i Frane Duilo, a dizajn svjetla Damir Dolina. Vrlo zanimljiva mlada glumica koja pokazuje senzibilnost i fine nijanse prijelaza i prolaza posebnim emotivnim paletama unutar četiriju zidova razvijala je priču o iščekivanju, praznini, traganju, samoći unatoč postojanju brižnih roditelja, muža, prijatelja koji je podržavaju, nazivaju, stalna su joj potpora, kao i solidnoj materijalnoj situaciji. Psihološka predstava prati mladu ženu koja se teško nosi s novom situacijom u životu, psihofizički iscrpljena, s mikrofonima i izravnim komentarima na dvama kubusima, kad se želi pomalo odvojiti od sebe. Na početku se, pomalo iscrpljujuće, čuje predugi plač djeteta (zvučnik nije dobro pozicioniran), na sceni je osim kolijevke i bračni krevet iz kojega kreće cijela priča, pomalo nerealna nemogućnost umirivanja djeteta, stalna zabrinutost, neobjašnjiva tuga. Glumica nosi dijete, zamotanu plahtu, po sceni, dosta spretno i uvjerljivo, a kad u jednome trenutku odmota plahtu, čini se kao da će to postati priča o ženi koja samo želi dijete, a ne može ga imati. Međutim, ta plahta postaje opna iz koje se vrlo efektno, nakon svih trzaja, rastezanja i muka rađa čovjek. Predstava može korespondirati s recipijentima na različite načine, tako da naglo pojavljivanje sudionica panel-rasprave Mama zaslužuje biti dobro: prešućena priča majčinstva na temu postporođajne depresije pomalo poremeti katarzičan učinak i individualnu percepciju predstave (dr. med. / terapeutkinja / porođajna edukatorica / doula / savjetnica za dojenje Nina Čikeš Stegić i psihologinja / terapeutkinja Martina Trboglav Podvorac).

  

  Predstava Čitač ljudi (Teatar Fort Forno) gostovala je na ZFM-u 22. svibnja, a premijera joj je bila 23. rujna 2023. u Balama. Kao autori teksta potpisuju se Robert Raponja, koji je i redatelj monodrame, i Gabrijel Perić, izvođač. Autori teksta i dramaturginja Tatjana Šuput Raponja kreiraju osjetilni i maštoviti svijet dječaka koji je želio postati glumac. U predstavi se, na pomalo infantilan način, prikazuje okruženje djeteta koje znatiželjno promatra svijet, i (u) kojemu sve slike koje ga okružuju stvaraju male kazališne predstave, predmeti se pokreću i glumac-dječak s njima razgovara. Obiteljsko okruženje potiče ga na istraživanje, a on, od djetinje dobi preko školovanja usvaja teatrabilnost cijeloga svijeta. Minimalnim kazališnim sredstvima mladi glumac stvara svoje posebne kodove, izražavajući se glasom, gestom, mimikom, pantomimnim elementima, crtežima koje u jednome trenutku podijeli publici kao dio svoga umjetničkoga habitusa. Čitanje sebe i drugih cjeloživotni je proces: nepredvidiv i pun iznenađenja, živ i uzbudljiv, dramatičan i komičan. Glumac, vrlo talentiran za jezik, u jednome dijelu predstave govori na engleskome jeziku (prilagodba na engleski jezik / mentorski rad: Željka Flegar), a vjerujemo da izvrsno korespondira s mlađom ili vrlo malom publikom željnom takve kazališne ekspresije i neposrednoga kontakta.

  

  Treća je predstava na Festivalu bila Digitalno sama, izvedena 23. svibnja (Empiria teatar), redateljice Ive Srnec Hamer, autorice teksta Dine Vukelić, dramaturginje Dore Golub. Glazbu potpisuje Linda Uran, scenografiju Emir Ekinović i Tončica Knez, koja je i kostimografkinja, oblikovatelji su svjetla Iva Srnec Hamer i Emir Ekinović, koji je i oblikovatelj zvuka, suradnica je za scenski pokret Ana Kreitmeyer, a premijera je bila 8. veljače 2023. u Centru mladih Ribnjak. Predstava Digitalno sama monodrama je o fragmentiranom (post)modernom ženskom subjektu, kroz kazališnu izvedbu osmišljena kao one girl show u izolaciji. Predstava progovara o osamljenosti i otuđenosti žene od sebe i svoga tijela, samoći čovjeka u virtualnim prostorima, glumca na sceni, tematizira osamu pojedinca, besperspektivnost, bezidejnost, kreiranje novih i novih identiteta u mraku svoje sobe koji ne korespondiraju ni s kim. Pokušavajući kakav-takav život realizirati u kućnome zatvoru, izvrsna glumica Petra Svrtan kao Sara, izolirana od svih, s jedinim prozorom u računalnu svakodnevicu, gotovo gubi razum i prijeti iskliznućem, kao što je nedavno, paradoksalno, jedan robot napravio suicid, okretao se, okretao oko sebe, vrtio se, a onda se odlučio baciti niz stubište. Sara-Petra na sebe baca dijelove civilizacije.

  

  Tekst glumice Lane Barić, redateljice Sanje Milardović i dramaturginje Nikoline Rafaj bio je predložak za predstavu Teatra &TD, Visibaba 24. svibnja. U ovoj, četvrtoj predstavi na ZFM-u glazbu potpisuje Matej Merlić, scenografiju Andrea Lipej, oblikovateljica je svjetla Dina Marijanović, oblikovatelj zvuka Miroslav Piškulić, video: Tin Ostrošić – kamera, David Gašo – montaža, glasovi: Duško Ćurlić, Nikša Butijer, Bernard Tomić, Sanja Milardović, a premijera je ove nagrađivane predstave bila 30. studenoga 2023. u Teatru &TD. I ova predstava tematizira osamljenost i bolest smještajući glumicu u bolničku čekaonicu, u kojoj u nekoliko rastegnutih minuta koje se vremenski relativizirano razvlače prolazi cijeli svoj život duhovito i komično, bojeći se konačne dijagnoze. Neobično dijete, povučeno, uvijek s knjigom, nikad s drugom djecom, Visibabu je svijet oko nje uvijek malo plašio i nikad prihvaćao. S vremenom je i ona sama shvatila da je za nju najbolje da se sakrije i pričeka da ovaj život prođe. Visibaba, simbolično, kao vjesnica proljeća, pokušava naći novi, bolji život, jer ovime nije zadovoljna, što se može prenijeti na većinu populacije. Publika se voajerski pri(e)pušta u njezin život i skupa s izvrsnom Lanom Barić balansira na tankome rubu između želja i očekivanja, nade i posrtanja, tješeći druge, osluškujući strane živote, komunicirajući sa svojom okolinom telefonski, transformirajući se u različite, poželjnije identitete, primjerice, u pjevačku zvijezdu na Eurosongu, a na kraju se ne dogodi nikakva velika promjena, ni pozitivna ni negativna, ali se i takvu životu daje još jedna šansa.

  Pretposljednja je predstava na Zagrebačkom festivalu monodrame bila This is my truth, tell me yours, 25. svibnja, koja je premijerno izvedena 19. svibnja 2023. (KunstTeatar Zagreb) i u kojoj je Jasna Žmak potpisana kao autorica teksta, izvođačica i dramaturginja, uz oblikovatelja svjetla Antona Modrušana. Za razliku od nekih drugih predstava ovogodišnjega Festivala, Žmak propit(k)uje potpuno drugu dimenziju žene i njezine drugosti, ali i ova predstava sugerira jednu, osobnu dimenziju preispitivanja (pro)vodeći publiku kroz vlastita dramaturška i seksualna iskustva postavljajući pritom sebi i publici pitanja o važnosti i smislu umjetničke proizvodnje u doba divljeg kapitalizma. U autorskome je projektu Jasne Žmak oblikovatelj svjetla Anton Modrušan, podrška za pokret Ana Kreitmeyer, producentice Romana Brajša, Špela Trošt (Via Negativa), Barbara Zonta (Mesto Žensk); produkcija: Centar za dramsku umjetnost (Zagreb), Via Negativa (Ljubljana), Društvo Mesto Žensk (Ljubljana), partneri: KunstTeatar (Zagreb), VoxFeminae festival (Zagreb), Zavod En Knap (Ljubljana). Jasna Žmak koja, prema vlastitu priznanju, nije glumca, kako progovara na početku predstave, želi prenijeti svoja gledateljsko-istraživačka iskustva pritom se boreći protiv nelagode i treme u prikazivačkome polju, što je zanimljivo jer je svaki dan/svaki tjedan izložena procjeni studenata-gledatelja kao predavačica na Akademiji dramskih umjetnosti. Polazeći od osobnog iskustva iz 2011. godine kada je, kao članica publike na predstavi “Mandićstroj” redatelja Bojana Jablanovca i glumca Marka Mandića, zbog pucnja kazališnim pištoljem dobila tinitus i hiperakuziju, Žmak u ovom Žmakstroju istražuje načine na koje umjetnost oblikuje stvarnost koju živimo.

  Dnevnik supermame, predstavu nastalu u suradnji Kazališne družine Tragači i udruge K-zona, u režiji Frane Marije Vulić Vranković, koja je i scenografkinja, izvela je Jelena Hadži-Manev, potpisana i kao autorica teksta, kao posljednju, šestu predstavu na ZFM-u, 26. svibnja, a premijera je realizirana 26. i 27. listopada 2023. u Društveno-kulturnome centru Šesnaestica (kostimografkinja: Dženisa Pecotić, glazba: Željka Veverec i Toni Starešinić, scenski pokret: Selma Sauerborn, oblikovatelj svjetla: Dejan Kurel). Predstava je nastala kao sukus intimnih i stvarnih anegdota autorice teksta i još petnaest mama koje su svoja sjećanja i osobne priče podijelile s autoricom na druženjima i razgovorima u pripremnoj fazi predstave. Predstava Dnevnik supermame zaokružuje tematski ciklus ovogodišnjega Zagrebačkoga festivala monodrame koji preispituje ženski teatar, a tekst prati kronologiju događaja od trenutka spoznaje da je jedna majka trudna do treće godine života njezina djeteta. Daje nam uvid u možda najuzbudljiviji i najizazovniji period u životu žene progovarajući o temama majčinstva otvoreno i iskreno. Nježna i intimna predstava kojom se pokazuje sva ljubav majke prema djetetu ima i dodatak: Odabrale mame after, domjenak na kojemu se autorski tim želi družiti s publikom razmjenjujući iskustva kako bi možda nove zanimljive priče postale dijelom teksta predstave koja se tako može dodatno nadograđivati.

  Osim jedne jedine muške monodrame, izvan konkurencije je Sven Jakir nastupio u drugoj muškoj monodrami Bit će sve u redu Teatra GAVRAN 28. svibnja, pokazujući velik raspon glumačkoga talenta, u predstavi glumac i ravnatelj putujućeg teatra koji se proslavio komedijom Nesretna udavača i kojega napuštaju svi suradnici, ali on ustraje u umjetnosti i izvede najavljenu cjelovečernju predstavu odigravši sam sve karaktere (redatelj i scenograf: Boris Kovačević, autor teksta i dramaturg: Miro Gavran, oblikovatelj svjetla: Mario Vnučec, oblikovatelj tona: Neven Zebić, producentica: Mladena Gavran, izvršna producentica: Antonia Furjan; premijera: 4. veljače 2023.).

  Poslije završne je predstave organizirana dodjela Nagrade Zlatna krila akademskoga slikara i kipara Dimitrija Popovića i novčane nagrade sponzora Yasenka za najbolju glumačku izvedbu na ZFM-u koji podupiru Grad Zagreb i Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske. Nagradu najboljoj glumici Zagrebačkoga festivala monodrame, Petri Svrtan, za ulogu Sare u predstavi Digitalno sama dodijelio je tročlani stručni žiri: profesorica hrvatskoga jezika i kazališna kritičarka Vesna Muhoberac, glumica Branka Cvitković i književnik Dubravko Jelačić Bužimski.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 30. lipnja 2024.

  Zlatna krila, Nagrada za najbolju glumačku interpretaciju na 3. Zagrebačkom festivalu monodrame, obrazloženje:

  „Iako je, kako progovara Brook, u društvu uopće nejasna uloga umjetnosti i iako bi većina ljudi savršeno dobro živjela bez ikakve umjetnosti, ima ljudi koji bez kazališta ne mogu i ne bi mogli.

  Između šest glumica i glumaca u šest žanrovski, tematski i izvedbeno raznovrsnih monodrama selektiranih između dvadeset i dviju predstava prijavljenih na 3. Zagrebački festival monodrame, stručni je žiri jednoglasno, nakon dvaju laureata, izabrao prvu laureatkinju.

  U antologijskome Praznome prostoru zapisano je: Teatar nedvojbeno može biti posve osobito mjesto. Nalik je na povećalo, ali i na leće za smanjivanje. To je mali svijet te stoga može postati neznatan. Različit je od svakodnevice i stoga se lako može udaljiti od života.

  Mlada glumica uronila je u minimalistički monodramski kazališni svijet svom snagom, sportski, bez poštede i kalkulacija i raznovrsnošću talenata pokazala pomaknut teatrabilan računalni život, prikazavši sva isprepletanja i prožimanja virtualnoga i stvarnosnoga, samoću na sceni, u životu, u ekranu i ispred njega, ogoljenost glumca koji iz praznoga prostora i u praznome prostoru stvara i stvori umjetnost.

  Monodrama Digitalno sama duboka je i na trenutke depresivna vivisekcija jednog mladog života izloženog nasrtaju digitalnog svijeta. Nešto poput tjeskobnog solilokvija unutar četiri artificijelna zida u kojima se faze djevojačkog odrastanja, od djetinjstva, preko djevojaštva do odrasle dobi, urušavaju gubeći kontakt s realnom stvarnošću. Istinski osjećaji i emocije gube se u kaosu sve veće psihičke rastrojenosti, bijesa i rezignacije, do konačnog sloma koji završava u gluhoj samoći. Ovaj kaotični monolog zatvoren u pejsaž algoritamskog sustava lomi i najmanju dozu emotivne ljudskosti otvarajući zastrašujući svijet distopijske otuđenosti.

  Glumica uspostavlja umjetničke silnice između nesigurnih prostora računala, kazališta i života povezujući mentalna i kreativna puknuća, psihoze i neuroze lukom u kojemu se transformira i tjelesno i govorno od avatarskoga preko avangardnoga do novoga, nepoznatoga identiteta.

  U nagrađenoj monodrami glumica prezentira svoje pjevačke, plesačke i glumačke izvedbene talente, ogoljujući se pred publikom u intimističkom suprostoru, mijenjajući unutarnje i izvanjsko laganim i spretnim pomicanjem dijelova fragmentirane scenografije i položaja tijela sinusoidalno, od depresivnoga ležanja na početku predstave, do hipersenzibilne euforije zbog računalnih kontakata i razočaranja zbog vizualnih spoznaja svakodnevice izvan četiriju zidova iz kojih je pogled na život izazovni, ali zamućeni računalni prozor nijemih digitalnih glasova koji je destabiliziraju i postaju sveprisutni kaos misli i spoznaje.

  U kratkom vremenu odvijanja monodrame, u pravom malom kazališnom eksperimentu glumica pokazuje iznimno, na visokoj umjetničkoj razini, vladanje jezikom, glasom i tonom, poigravajući se ludično računalnim brzim jezicima, i sintaktički i morfološki i artikulacijski i tako gotovo mijenjajući osobnost, mimikrirajući se i metamorfizirajući se u gotovo novo biće promijenjena imena, kostima, pokreta, mimike. U ovoj eksperimentalnoj računalnoj predstavi glumica živi ponovno svoje djetinjstvo, odnose prema roditeljima, lutkama, poklonima, hrani, prijateljstvima, znanosti, umjetnosti…., tražeći ljubav, toplinu, prijatelje, sebe i svoje JA.

  Kuda bih išao kad bih mogao ići, što bih govorio kad bih mogao govoriti, tko to govori govoreći sebi JA piše Samuel Beckett, a beckettovski i završava ova izvrsna monodrama, kad glumica, u predstavi Sara, na sebe i konotativno i denotativno stavlja sve dijelove namještaja, sve što je muči, sve što je tišti, sve što je zarobljuje u svijetu koji ju je zatočio, u kojemu je zatvorena i iz kojega nema izlaza ili se izlaz samo naslućuje. Izvrsno se krećući i mijenjajući kostime i frizure, glumica s iznimnom lakoćom pokreta, lelujajući na granici svjetova uranja u nepoznate prostore i iz njih maestralno izranja tražeći svoj pravi identitet. Glumački je identitet nesporno našla. Život jest i nije apsurdan, virtualan i neuhvatljiv, ludičan i ludističan, težak i neuhvatljiv, kao i kazalište, koje unatoč svemu ili baš zbog toga o(p)staje.

  Nagradu Zlatna krila, koju je kreirao Dimitrije Popović, za najbolju glumačku interpretaciju zasluženo dobiva Petra Svrtan, za ulogu Sare u monodrami Digitalno sama autorice Dine Vukelić, dramaturginje Dore Golub i redateljice Ive Srnec Hamer, u produkciji Empiria teatra.

  Čestitam Vam na izvrsnoj glumačkoj interpretaciji uime Povjerenstva koji čine Branka Cvitković, glumica, Dubravko Jelačić Bužimski, književnik i Vesna Muhoberac, profesorica i kazališna kritičarka! Nadamo se da će Vas ova Zlatna krila nositi i dalje visinama glumačkoga umjeteonstva. Bravo!

                                                                         Vesna Muhoberac, predsjednica žirija“

Piše: