Predstava koja čuva emotivnu srž teksta

Umjetnička organizacija Gllugl Varaždin: Hana Kunić, Plavo i veliko, red. Nikša Eldan

• 

  Plavo je, dakako, nebo. Asocijacija je očita i iskustvena, emocija već manje jasna. No neupitno je da je prisutna, životna i ostvarena, na tom nebu pod kojim se ne ostvaruje sve, ali ono ostaje plavo, a oblaci na njemu veliki. Predstava Plavo i veliko, u produkciji varaždinske Umjetničke organizacije Gllugl, nastala je prema tekstu Hane Kunić – glumice, dramatičarke i pjesnikinje te u režiji Nikše Eldana, jednog od osnivača Gllugla, inače glumca. U predstavi igraju Filip Eldan i Sara Ipša, a izvodi se na Glluglovoj matičnoj sceni u varaždinskom Centru za mlade i nezavisnu kulturu P4.

  Može li se emociji vjerovati? Iskustveno, odgovor će biti, vrlo vjerojatno, dvojak i ovisan o kontekstu i kontekstualizaciji. Posebno je tome tako kada se radi o romantičnim emocijama. Iako usporedbe s oblacima i njihovom prolaznošću na prvi pogled mogu djelovati izlizano, zapravo i nisu netočne. Romantični odnos, piše to u svakom priručniku iz primijenjene psihologije – a takvih je bezbroj, ima više faza: od zaljubljenosti, preko suočavanja s realnošću onog drugog, prihvaćanja te realnosti, e da bi se došlo do stvarne predanosti ili prekinulo vezu. Hana Kunić svojim tekstom Plavo i veliko zaranja (ili uzlijeće, s obzirom na nebesku metaforiku) upravo u smjeru te trajne i vječne motivske fascinacije zaista najšire shvaćene umjetnosti prema zaljubljenosti i ljubavi. Skupina likova je nekoliko: Mickey i Chiara, Milica i Bob, Adam, Paloma, s početnim i završnim uopćavanjem kroz imenski neobilježene Nju i Njega (Ona i On). Svaki od likova formiran je kao cjeloviti karakter, ima svoje mane, komične i manje komične karakterne crte i razloge zašto se (ni)je zaljubio u nekoga. Njihovo prožimanje, osim na razini zajedničke karakteristike potrage za romantičnom ljubavi kao idealom (ne uspijeva je ostvariti gotovo nitko, iako ih je većina u vezama), ostvareno je i na razini organizacije pojedinih prizora, jer se, kako predstava napreduje, parovi miješaju, a novi odnosi i povezanosti otkrivaju.

  

  Imajući tu strukturu dramskog teksta u vidu, neobična je režijska odluka da se pojedini prizori strogo odijele ispisanim nadnaslovima na videu. Naime, prilikom svake izmjene, na kontinuiranoj projekciji (dakako, sadržaj su joj plavo nebo i veliki oblaci) ispisuje se redni broj prizora i imena likova koji će u njemu sudjelovati. Time je dramska radnja jasno strukturirana, no dojam je kako je značajno izgubila na protočnosti. Svi likovi u Plavom i velikom imaju isti splet temeljnih problema koji ih muče, ma koliko se izvana razlikovali (a razlikuju se gotovo da ne mogu više – od smjerne domaćice opsjednute čišćenjem, preko glazbene zvijezde, do sitnog dilera i tome slično), te je povezanost pojedinih prizora dovoljno snažna da se ostvaruje kroz kontinuiranu scensku događajnost, bez stroge podjele ne prizore. Čini se kako je to moglo biti dovoljno, odnosno da se i bez strogog odijeljivanja prizora potenciranog videoprojekcijom moglo dovoljno snažno prebaciti emociju sa scene u gledalište.

  Iako čista i za praćenje jasna, mizanscena kako je postavlja Nikša Eldan ostaje ponešto mehanicistička. A Plavo i veliko, čini se nakon viđenog, ipak je prvenstveno tekst o emociji i emotivnosti, odnosno njezinom uskraćivanju uslijed loših životnih odluka. Dijeleći probleme i temeljnu dvojbu o nošenju s lošim životnim odlukama, trenucima u kojima su ih donijeli i nepovratu kretanja vremena koje ih je učinilo nepopravljivima, svi likovi osovljuju se oko iste osi. Njihovi karakteri zaista su značajno različiti, no njihova stvarnost ostaje ista. Prepustivši se emociji trenutka, pustili su u nepovrat emotivnost trajanja. Glluglova predstava to je uspjela prenijeti, no mizanscenom koja je tu provodnu misao, koja dobro odgovara onom izvornom značenju pojma lajtmotiv, kao da si nije olakšala posao.

  

  Sara Ipša i Filip Eldan pouzdani su glumci snažnih osobnih mogućnosti transformacije. Način na koji donose povjerene im likove u Plavom i velikom nije takav da bi transformacije bile prevelike i opravdavale rezove između prizora, no ipak je dovoljan da pokaže kako se radi o različitim karakterima koji dijele temeljni problem. Utoliko, glumački je Plavo i veliko uspjelo u onoj mjeri u kojoj je karakter shvaćen ne kao samosvojna cjelina lika, nego kao produžetak njegova šireg značenja – u ovom slučaju emotivnog.

  Zaključno, Plavo i veliko predstava je koja čuva emotivnu srž teksta, dobro posreduje njegovu značenjsku definiranost propuštenim i krivim životnim odlukama. No, to čini na način koji je ponešto pretjerano doslovno shvaćen u čistoći scenskog iskaza. Emocije, posebno one ljubavne, ne mogu se, u pravilu, odijeliti numeriranim prizorima, ni na sceni ni izvan nje.

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 28. lipnja 2024.

  Režija, scenografija i dizajn svjetla: Nikša Eldan
  Glazba: Petar Eldan
  Video: Damir Chytil
  Kostimografija: Mladen Grof Jerneić Erdődy

  Glume: Sara Ipša i Filip Eldan

Piše: