Predstava mudroga čitanja, izvrsne režije i izvođenja
Zagrebačko dramsko kazalište Gavella: Euripid, Medeja, red. Franka Perković
-
U središtu divnoga, zlatnoga Praga, zlate Prahe, grada umjetnosti, na pozornici smo ispod krova kazališta, ispod kuplja, jednom gledale Euripidovu Medeju, predstavu za koju su se karte čekale danima, a ulazilo tek ako bi netko otkazao svoje ulaznice. Predstava u pješčanoj orkestri okruženoj drvenom ogradom uz koju su stajali gledatelji, u redukcionističkoj scenografiji, spoju onodobne amfiteatralne produkcije i modernoga glumačkoga senzibiliteta, jedna je od predstava koje dugo traju u pojedinačnim i inim kazališnim memorijama i ostavljaju duboke emotivne ožiljke i estetske pečate. Prije dvanaest godina Medeju je na Dubrovačkim ljetnim igrama režirao Tomaž Pandur, nažalost preminuli redatelj, koji je donio novo čitanje i izvrsno primljenu predstavu s modernim interpolacijama videa na lovrjenačkome zidu (adaptacija: Darko Lukić; scenarij: Tomaž Pandur i Livija Pandur; dramaturginja: Livija Pandur). Medeju je impresivno glumila Alma Prica, Jazona Bojan Navojec, kojega sve rjeđe viđamo na kazališnim pozornicama, a maestralno je Čuvara zlatnoga runa odigrao bez teksta i tijelom kao slikarskim platnom Livio Badurina.
Iznimno aktualna zbog tematike i današnjega vremena poremećenih obiteljskih i drugih odnosa i fokusa na opravda(va)nja svih životnih situacija, problema i postupaka, u vremenu nasilja i invertiranih vrijednosti, čestih razbojstava i femicida, gavellijanska Medeja, koja u Euripidovoj tragediji i u predstavi zastrašujuće završava infanticidom, donosi neka nova kazališna čitanja i propit(k)ivanja Euripidove majstorski oblikovane tragedije iz 5. st. pr. Kr., ovog najtragičnijeg među grčkim tragičarima, uronjene u genijalan niz njegovih psiholoških drama: Hekuba, Hipolit, Elektra, Alkestida, Feničanke, Orest, Heraklo, Kiklop, koje su ishodišta i nekih ovodobnih književnih i kazališnih majstorija.
Čarobnica Medeja, ambivalentna mitološka i dramska osoba, ubojica i/ili prevarena žena, u novoj je uspješnici Dramskoga kazališta Gavella i u režiji Franke Perković, odvojena i tjelesno. Dvije iznimne glumice, Tena Nemet Brankov i Dijana Vidušin predstavu započinju ljuljajući se na ljuljačkama (I kako se ljulja, biba se / I čamac i on i sjena…., Vladimir Vidrić – završio je život u psihijatrijskoj klinici) pričvršćenima na visinama scene, s lijeve i desne se strane pozornice, iz dvaju prostora odgurujući i susrećući se na sredini, kao poljuljani svjetovi poljuljane psihe i odmičući se ponovno jedna od druge, bivša i sadašnja Medeja, razum i emocija, strast i kontrola, podijeljeni svjetovi psihe koja je puknula kad ju je voljeni Jazon prevario. (Pre)odijevajući se na sceni u muške kostime, bijele košulje, tregere, hlače, ulaze u svijet muškaraca i muškosti pokušavajući zadnjim snagama koncentracije shvatiti taj drugi svijet i mušku logiku. Zbog Jazona Medeja gubi i obitelj i dom i ubija svoju djecu kako bi mu se osvetila. Pametno i kreativno mišljena predstava redateljice Franke Perković (dramaturg: Dino Pešut, asistent dramaturga: Matej Opolcer) koja se na Gavellinim daskama već okušala u nekoliko kvalitetnih predstava, nastavlja provodni motiv ljuljanja svjetova, u jednome trenutku Medejini i Jazonovi sinovi, izvrsni mladi glumci, djeca-glumci, bez teksta, a vrlo ozbiljno i posvećeno sjedaju na ljuljačke prije još jedne životne igre, lovice na hvatanja, na hitanja, u kojoj, opet odvojeno na dva dijela, jedna Medeja pokušava uhvatiti jednoga sina a druga drugoga, a oni trče, bježe, prema pravilima igre ili kako bi intuitivno pobjegli od Majke i Smrti.
Izvrsni Ognjen Bogunović, Martin Bistrica i Borna Gošić, sinovi Medeje i Jazona, u svečanim crnim odijelima, bijelim košuljama i leptiricama uklopili su se u svijet muško-ženskih principa kao mudri motritelji koji sami ne mogu promijeniti sudbinu i koji sve, čak i svoj prolazeći život, gledaju naoko mirno i suzdržano, ne odlučujući se za majčinu ili očevu polovicu, sa strane. Vrhunac je predstave trenutak kad Medeje djecu pokrivaju još se uvijek igrajući, sinovi se prepuštaju majci i specifičnostima igre, a Medeje ih (za)dave. Ljuljačke se na kraju predstave ljuljaju same, čekajući nove žrtve društva ili sugerirajući prazninu i praznoću. Ljuljačke na/u kojima se ljuljaju djeca postaju prazne ljuljačke kao komentar destabilizacije svijeta u kojem više nema Č/čovjeka. Dijagonale i okomice svijeta, geometriziranu strukturu života upotpunjuje majstorska scenografija Nine Bačun (asistentica scenografkinje: Eva Rodinis), koja na podu strukturira svijet otpadaka otpadne civilizacije, u plitke kašete smještajući fragmente nekadašnjih života, mozaikalno postavljajući lonce, lavore, kadine, krune kojima se poigravaju, staklo, nakit, igračke…., artefakte prošlosti, na dno mora u kojemu leži mediteranski tragedijski brod s krhotinama uspomena, a svjetlo majstorski oblikuje Zdravko Stolnik, predmete i cijelu scenu učinivši još posebnijima efektnim rješenjima mraka, izvorima (polu)svjetla, fokusima i svjetlosnim intervencijama. Poveznicom s morem završava ovaj mit u kojemu bogovi kroje sudbine, jer će Jazon, kako mu Medeja predviđa, umrijeti u nesreći tako što će ga u glavu udariti komad drva sa starog broda Argo.
Nikola Baće donio je tešku i podvojenu ulogu Jasona (Jazona) čvrsto, autoritativno, hladno, psihološki vrlo dobro balansirano, iako je teško parirati paru moćnih glumica. Dosljedan je u priči koju nudi Medeji o tome kako će novom ženidbom pomoći zajedničkim sinovima da uđu u kraljevsku obitelj, gotovo uvjerivši publiku u opravdanost svojih postupaka, na kraju neuspješno želeći zaštititi djecu koja su odnijela otrovane darove – haljinu i vijenac, njegovoj novoj ženi i time postali sukrivci za smrt. Kreont Đorđa Kukuljice ozbiljan je i zabrinut za sudbinu svoje obitelji i kraljevstva, kontrolira osjećaje, sumnja u Medejinu priču, ali pokazuje empatičnost i dopušta Medeji da u Korintu ostane još jedan dan, što dovodi do tragičnoga kraja. Uvjerljiv je i karakterno fino iznijansiran.
Predstava je građena vrlo precizno, znalački, s nekim referencama na kultne predstave, s intertekstualnim, interdisciplinarnim i drugim interpolacijama, kao što je uključivanje slajdova djece i odrastanja, s asocijacijama na obitelji koje bi nekad zaneseno sjedile ispred davnih projektora i gledale fotografije i snimke obiteljske sreće, smijući se i nostalgično žaleći za prošlim vremenima (autorice videomaterijala: Nina Bačun i Eva Rodinis, autor videoprojekcije: Davor Horvat). Gavellina predstava počinje monologom Dadilje, uvijek pouzdane i precizne Ksenije Pajić, uvjerljive i dostatno suzdržane u tragediji, kao glas i razuma i emocija, a koja preuzima i uloge Učitelja i Glasnika, kao sveprisutna savjest i svijest, sveznajući narator, u čiji je uvodni govor zanimljivo interpolirana bajka o sireni koja (iz)gubi svoj glas.
Za razliku od većine grčkih tragedija u kojima su koreuti najčešće stari i mudri muškarci kao komentatori događanja, u Medeji zbor čine žene iz Korinta i njihov/njegov je odnos prema Medeji vrlo intrigantan, jer su žene naizmjenično užasnute i zadivljene Medejom, sažalijevaju je i osuđuju u muškome svijetu u kojemu su nad ženama počinjeni mnogi zločini, a Medeja, Euripidova beskrupulozno pametna žena (prema Aristotelu), poslije u predstavi odjevena u prelijepe kostime tamne crvene boje, s različitim utisnutim uzorcima, simbolima utisnutih životnih rana i mitoloških znakova, ne može dopustiti problematičan odnos muškaraca prema njoj, prije svih svoga muža i koju duboka patnja učini čudovištem u neodređenu vremenu radnje, a dodatna relativizacija omogućuje daljnju univerzalizaciju. Izvrstan Kor, Korinćanke: Tara Rosandić, Mada Peršić, Ivana Bolanča (Nela Kocsis) Medejine postupke i stavove društva prema ostavljenoj ženi-izbjeglici začudno komentirajući glasom, pojavnošću, gestama, kostimima i maskama, u izvrsnim poetskim, nadahnutim kostimima sad već kultne kostimografkinje Marite Ćopo, predstavi daju dodatnu dimenziju čarolije i magijskoga (suradnica za scenski pokret: Ana Kreitmeyer).
Medeja (grč. Μήδεια, Mḗdeia), kći kralja Eteja i Edije koji su vladali Kolhidom, mjestom na krajnjem rubu Crnog mora, na rubu za Grke tada poznatoga svijeta, bila je moćna čarobnica, nećakinja božice i nimfe Kirke, Odisejeve ljubavnice i unuka boga sunca Helija, a Jazon, veliki grčki junak i kapetan broda Argo i zapovjednik Argonauta, vodio je svoju posadu do Kolhide u potrazi za zlatnim runom koje Atej drži pod stražom velikoga zmaja, što je prethodilo Trojanskom ratu i predstavljalo prvi pomorski napad Grka na istočni narod. Medeja je izdala vlastita oca i ubila brata pomažući u krađi runa Jazonu, potajno se za njega udavši i s njim otplovivši u Grčku, bacivši s broda dijelove tijela svoga brata koje skuplja njihov otac po moru.
Medeja i Jazon nakon toga se vraćaju u svoje nasljedno kraljevstvo Jolk. Kako je Jazonov otac umro a njegov je stric Pelij bio bez prava na prijestolju, Medeja je, kako bi pomogla Jazonu, uvjerila Pelijeve kćeri da zna način vraćanja mladosti sad već starog kralja. Kćeri, nesvjesne što rade, učinile su sve što je Medeja tražila, ubile su oca, izrezale ga na komade, vjerujući da će ga Medeja sastaviti i vratiti među žive, ali čarobnica im je tada objasnila da zapravo ne može vratiti Pelija u život. Iako se nadala da će tim činom omogućiti Jazonu prijestolje, dogodi se suprotno, i Jazon, Medeja i njihova djeca prognani su iz Jolka i nastanili su se u Korintu gdje su sretno živjeli deset godina dok Jazon nije odlučio oženiti princezu Glauku (Kreuzu), kćer kralja Kreonta i to je trenutak početka radnje tragedije i predstave, trenutak kad Medeja saznaje za prijevaru, a Glauka se, dramaturški vrlo vješto, u drami, pa tako ni u predstavi uopće ne pojavljuje, funkcionira kao zloslutna figura in absentia. Nakon ubojstva je Medeja, prema mitu, pobjegla u Atenu i živjela s kraljem Egejom koji ju je prognao kad je htjela ubiti njegova sina Tezeja i tad se vratila u Kolhidu, preuzevši očevo prijestolje. I tako je zatvorila krug (prema drugim verzijama mita nije ona ubila svoju djecu nego Korinćani). Glauka umire tako što ju je darovani vijenac oslikao plamenom, krvlju i vatrom, a otrov haljine skinuo joj je meso s kostiju. Kad je Kreont došao i čvrsto zagrlio njezino mrtvo tijelo, haljina se zalijepila za njega i umro je kao i njegova kći.
Nekoliko je dimenzija razumijevanja i pozicije Medeje, ida, ega i superega, njezine moguće uronjenosti u čovjeka, gledateljskoga preispitivanja sebe. Inače je sretniji onaj koji je na više načina lud, Ludost samo tako treba ostati u onoj vrsti bjesnila koja je svima nama svojstvena (Pohvala ludosti). Medeja, teška tragedija u kojoj se ne zna tko je pravi krivac i gdje je pravo ishodište zla, u kojoj su svi osuđeni, svi sude drugome i svi stradavaju, i djeca i odrasli, zbog mržnje prema pametnim ženama, ljubomore, preljuba, sudbinske uvjetovanosti, okrutne igre bogova, na Gavellinoj je sceni oživjela na poseban način, donijevši dah i duh modernosti bez u kazalištu često viđenoga pretjerivanja u osuvremenjivanju, predstavu mudroga čitanja, izvrsne režije, kreativnosti cijeloga autorskoga tima, izvrsne kazališne knjižice urednika Dubravka Mihanovića i posvećenih izvrsnih, malih i velikih glumica i glumaca. Čestitamo Gavelli na još jednoj uspješnici koja će se dugo i ponovno gledati!
© Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 9. lipnja 2024.
Piše:
Muhoberac