Igra dubrovačke diplomacije

2. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta 2: Komedija treća Nikole Nalješkovića i njezine inscenacije u Gavelli i Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku

  • Nikola Nalješković, <em>Tri farse</em> (prema <em>Komediji trećoj</em>), red. Božidar Violić, Kazalište Gavella, 1967.

    Kad je grupa mladića došla u lug, jedan od njih spazio je vilu, a ona je bježeći od njega dan i noć ujutro zaspala u sjeni jednoga cvijeta. Upravo kad su je spazili satiri, koji su krenuli u lov na košute, i s njom zapodjenuli razgovor zaodjeven buđenjem i ljubavnim udvaranjem, u tu su dubravu došli jučerašnji mladići i potukli se sa satirima zbog vile. Međutim, bitku iznenada prekida jedan starac koji tvrdi da ga šalje bog kako bi sačuvao mir u dubravi i da treba presuditi komu pripada vila. Satiri iznose svoje razloge: opazili su vilu na spavanju, svi su se u nju zaljubili, ali su ljubazno i pristojno od nje tražili da se sama odluči; mladići, pak, pobili su se s njima kao vukovi rabeći mačeve. Mladići navode svoj razlog: vilu su spazili prvi, satiri su išli u lov na zvijeri i, slučajno je primijetivši, uzeli su je iako je ona bila „njihova stvar“. Da bi presudio, starac zapovjedi mladićima i satirima da plešu tanac pa da će se vila gledajući ih odlučiti koji joj je najdraži. Međutim, vila treći put navodi iste argumente: niti jedan joj se ne sviđa, želi biti slobodna i služiti samo bogu. A kako ju je bog slobodnu stvorio, starac poštuje njezinu riječ: živjet će slobodno u slobodnoj dubravi.

    Nikola Nalješković, <em>Tri farse</em> (prema <em>Komediji trećoj</em>), red. Božidar Violić, Kazalište Gavella, 1967. Rijetko bi koji današnji gimnazijalac, a i intelektualac nekroatističke struke u ispričanom sadržaju prepoznao događanje dvostruko rimovanim dvanaestercima i osmercima obvijene iznimno zanimljive Nalješkovićeve Komedije treće. Iznimna lakoća njezine teksture i gotovo nepodnošljiva lakoća događanja koja odljepljuje dramski diskurs od podloge i čini ga lebdećim pred našim očima, ispred kojih istovremeno lete iz mašte izrezane dramske figure, dugo su vremena ovu Nalješkovićevu dramu držali sklonjenu od pogleda ozbiljne znanosti. A kad se kroatistika njoj okrenula, učinila je to konvencionalno, motreći je isključivo iz rakursa pastoralne izglednosti. Istina, u drami postoje satiri, vila i valjda pastiri, ali...

    Ne uspijevajući pronaći uzvišeni izraz, verbalnu eklogu, retoričko nadmetanje ni uzaludnu potragu, sve privjeske što se pripisuju ogrlici pastoralnog žanra, drugi su odlučili iznenada okrenuti ploču i ovu komediju (kako su se tad nazivali svi dramski tekstovi) svrstati u žanr dramske robinje, koji se u hrvatskoj književnosti počinje profilirati od Čudnog sna Džore Držića, preko „dva pastirska prizora“ Mavra Vetranovića, Lucićeve Robinje: vila je zarobljena, otkupljuje se zlatom ili vlašću, postaje slobodna, alegorizirajući priču o slobodi i blagostanju domovine, najčešće dubrave. Ali, i tom se uokvirenju opire Nalješkovićeva Komedija treća: vila nije zasužnjena, leži pa stoji i sjedi slobodno u dubravi, ne otkupljuje se niti novcem niti vladinom odlukom.

    Priču o Nalješkovićevoj Komediji trećoj, vidljivo je, treba pokušati ispričati na drugi način, toliko u tekstu dohvatljiv da se čini nevjerojatnim što se tako dugo skrivao. Pokušat ćemo to uz pomoć dvije boje. Jedna naša boja tvrdi da je cijela ova drama zapravo vilin san: vila je zaspala i sanja oslobođenje od mladića koji je progoni. Snovitom strukturom može se objasniti i umanjenje figure – vila je manja od cvijeta i uvećanje neprijateljskog prostora – prostor dubrave tako je velik da se mladići i satiri međusobno ne vide; ali i iznenadno, nemotivirano pojavljivanje starca – figure spasitelja i očuvatelja dobrog sna. Logikom sna može se objasniti i pojava izobličenosti (satiri) i izokretanje vrijednosti: mladići su zli, a satiri dobri.

    Nikola Nalješković, <em>Tri farse</em> (prema <em>Komediji trećoj</em>), red. Božidar Violić, Kazalište Gavella, 1967.

    Druga naša boja tvrdi da Komedija treća zapravo pripada žanru dramske (scenske) igre, tako postajući prvim igrokazom u hrvatskoj književnosti. Vila je, kao i svaka igra, slobodna i samosvrhovita. Pronalaženje vile i funkcioniranje nadmetanja odvija se u strogo određenom prostoru, kao i u svakoj igri, izvan prostora točno određene dubrave igra ne postoji (mladići ne mogu pronaći vilu, starac ne vidi njihovu igru). Drama se odigrava i prema točno određenim pravilima – ova komedija precizno slijedi nekoliko igara: igru žmurice (vila se skriva od mladića, satiri ne vide mladiće, nitko ne vidi starca); igru lovice, nahvatanja (satiri odlaze u lov, mladići hvataju vilu, starac hvata i zaustavlja mladiće, satire i vilu). Mačevanje i tanac, žena u središtu, bijeli i crni ukazuju na moreškansku igru. A Nalješković ne bi bio majstor da u ovoj komediji nije spojio dvije temeljne igre: pjesničku (zamjenična igra metaforom: košuta postaje vila) i političku (starac presuđuje između zaraćenih strana postavljajući se kao sudac u vijećnici bez porote).

    Ne treba biti previše mudar pa vidjeti da je Nalješković u Komediji trećoj na pozornicu u ruhu vila i satira postavio igru dubrovačke diplomacije. 

    Nikola Nalješković, <em>U lugu onomuj</em> (predstava nastala prema dramaturškoj kontaminaciji triju Nalješkovićevih pastorala), red. Rene Medvešek, stručna dramaturška suradnica: Mira Muhoberac, Kazalište Marina Držića u Dubrovniku, 2003.

    Mira Muhoberac je kao ravnateljica Kazališta Marina Držića i dramaturginja na repertoar uvrštavala hrvatske baštinske tekstove, od kojih su neki u Dubrovniku doživjeli praizvedbe; između ostalih, dovela je i Nikolu Nalješkovića i pozvala Renea Medvešeka kao redatelja. Predstava U lugu onomuj (praizvedba: 12. ožujka 2003.) nastajala je zajedničkim radom na temelju triju Nalješkovićevih pastorala, poslanica, pjesni i maskerata (pastorale Komedija prva, Komedija druga, Komedija treća i Komedija četvrta, Poslanice 15, 16 i 20, Pjesni ljuvene 38 i 77 i Pjesan od maskerate 3), a glumili su Branimir Vidić Flika, Frane Perišin i Ivica Barišić (Radat, Sudac i Ljubmir), Mirko Šatalić, Ivo Mrčela i Niko Kovač (Pjesnici prvi, drugi i treći), Mirej Stanić, Izmira Brautović, Jasna Jukić i Glorije Šoletić (Muze i Vile).

    Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

    ©Vesna M. Muhoberac, Mira Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 2. svibnja 2024.

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija