Čiji su suvremenici Nikola Nalješković i Marin Držić?

1. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta 2; Uvod: Nikola Nalješković (Dubrovnik, 1505.–1587.), lirik, dramatičar i znanstvenik

  • Nikola Nalješković (Dubrovnik, 1505.–1587.), lirik, dramatičar i znanstvenikKoji je položaj suvremenosti i susjedstva Držića i Nalješkovića, dvaju hrvatskih književnika, kazališnih ljudi i intelektualaca iz 16. stoljeća, uokvirenih paradigmama srednjega vijeka, renesanse i manirizma? Jeli upitna ili neupitna i vrsna suvremenost dvaju međusobnih dubrovačkih suvremenika parafraza poznate knjige Jana Kotta Shakespeare naš suvremenik u kojoj poljski teatrolog svjetskoga glasa u djelima ovoga Engleza koji je imao samo tri godine kad je Držić iznenada umro 1564. godine, a dugovječnijemu Nalješkoviću ostalo dvadeset godina života, pronalazi anticipaciju Ionescovih i Beckettovih te naših egzistencijalnih izokrenutih svjetova, posebno na zemljovidu Kralja Leara koji postaje unutarljudskim, razglavljenim svijetom, preslikom duševnosti i sintagmom shizofrene civilizacije.  

    U ovom kotekstu treba spomenuti već zaboravljeni tematski broj danas već zaboravljenoga a ne tako davno najpopularnijega i uglednoga hrvatskoga kazališnoga časopisa Prolog iz 1982. godine koji je bio naslovljen Da li nam je Držić suvremenik?, a koji broj, povodom predstave Dunda Maroja u Hrvatskome narodnome kazalištu u Zagrebu, u režiji Ivice Kunčevića, donosi niz zanimljivih interpretacijskih i analitičkih tekstova okruženih oko antologijskoga teksta Lea Košute Siena u životu i djelu Marina Držića.

    Nikola Nalješković, <em>Razgovori o nebeskoj sferi</em> (<em>Dialogo sopra la sfera del mondo</em>), Venecija, 1579.Pitajući se zašto su nakon legendarne i u publike omiljene Spaićeve predstave na Dubrovačkim ljetnim igrama od 1964. do 1971. godine, prve predstave integralnoga Držićeva najboljega teksta u Dubrovniku nakon Držićeva vremena i praizvedbe u premještenoj Vijećnici umjesto prid Dvorom izvedbe Držićevih drama do danas zapravo ostale neprihvaćene u naših suvremenika, manje-više neuspješno slijedeći, odnosno oponašajući strukturu Spaićeve predstave a ne tražeći rješenja u inovativnome Držićevu tekstu iz 1550/1551., i zašto su od predstava Držićevih drama Spaićevih učenika Bajsićeve predstave prije nekoliko desetljeća Nalješkovićevih farsa i Medvešekova predstava Nalješkovićevih pastorala u publike bolje prihvaćene od u najavama razvikanijih Držićevih, zapitajmo se s prološkim uvodnikom iz 1982. godine – je li Držićev san, u trenutcima kad je nestajao iz okruženja društvenih gesta i morao bježati iz vlastita Grada, da bi ušao u vlastiti teatar i oblikovao prvi teatar u teatru u hrvatskom teatru, bio suvremenikom Machiavellijevoj izjavi: „Ja sam bio samo sanjar“, i zašto se nije koristio mehanizmima lukave i apartne snovitosti Nikole Nalješkovića, koji mu je bio dubrovačkim i književnim suvremenikom. 

    Nikola Nalješković i Marin Držić živjeli su u istom gradu, navodno zlatnom renesansnom Dubrovniku, u isto vrijeme. Nalješković je rođen između 1500. i 1510. godine, a Držić 1508. Nale je umro 1587., a Držić je vjerojatno ubijen 1567. Obojica su bila pučani, iz obitelji trgovaca, i obojica su se školovala u Italiji, a jedna od glavnih životnih postaja bila im je Venecija. Nasljednim pravom i egzistencijalnom nužnošću Držić je bio klerik, a Nalješković laik, član bratovštine antunina, i poslušan i nagrađivan službenik dubrovačke vlade, čiji je stipendist na studiju u Sieni bio i tridesetogodišnji Držić, tadašnji orguljaš dubrovačke katedrale, poznavatelj niza jezika i niza glazbenih instrumenata. Zabilježeno je da je Nikola Nalješković bio jedan od najboljih prijatelja Držićeva brata Vlaha, slikara. Nalješković je za života napisao sedam dramskih djela, naslovljenih komedije, i dvanaest maskerata, ali izdani su tek u 19. stoljeću, dok je u svome 16. stoljeću postao poznat po matematičkim i fizikalnim istraživanjima, po astronomskome djelu Dialogo sopra la sfera del mondo, po izračunavanju prijestupnoga dana u reformi gregorijanskoga kalendara, po brojnim poslanicama upućenima brojnim intelektualno-književnim krugovima. Od Držića sačuvano je dvanaest dramskih djela, prva izvedena komedija iz 1548. Pomet ukradena je iz jednoga rukopisa i nikad pronađena, a za života objavio je već na početku kazališnoga djelovanja, 1551. godine, sva svoja stihovana djela dotad napisana, uključujući ljubavni kanconijer, nadgrobnice i prigodnice, drame Tirenu, Venere i Adon i Novelu od Stanca. U 17. stoljeću ta je knjižica s globusnom naslovnicom dotad poznata svijeta doživjela još dva izdanja, a Držićeva su djela tiskana više puta do danas u Hrvatskoj i inozemstvu. Nalješkovićeva dramska djela, izvođena nekoliko godina prije Držićevih o raznim dubrovačkim prigodama – od pirnih do pokladnih, nisu prevođena na strane jezike, a Držićeva su prevedena na više od četrdeset jezika – od talijanskoga do engleskoga i norveškoga.

    Unatoč tome što su bili najbliskiji suvremenici, ni Držić ni Nalješković nijedanput nisu ni u jednome svome djelu spomenuli drugoga, što je bio običaj toga vremena, kojega su se držali i naši suvremenici o kojima govorimo, spominjući sve istaknutije osobe iz hrvatskoga ili prijateljskoga talijanskoga kruga koje su poznavali i kojima su upućivali svoja djela – od Vetranovića do Hektorovića, od Bruciolija u filozofskim dijalozima do Medicija u urotničkim pismima. Zašto ovi suvremenici Francoisa Rabelaisa, Erazma Roterdamskoga i Pohvale ludosti/gluposti te Naobrazbe kršćanskoga vladara, Michelangela i početka oslikavanja Sikstinske kapele, Machiavellijeva Vladara, smrti Leonarda da Vincija, Tiziana i Durera, Breugela i Boscha, početka habsburške dinastije, praizvedbe Bibbienine Komedije o Calandru, početka gradnje Bazilike svetoga Petra u Rimu, Utopije Thomasa Morusa, djelovanja Mavra Vetranovića i Petra Zoranića, Castiglionove Knjige dvorjanika, praizvedbe Ruzzanteove Mušice u Ferrari, dolaska Turaka pred Beč, Sabora u Augsburgu, izvedbe Lucićeve Robinje, suvremenici Rabelaisova Pantagruela i Gargantue,  oplovljavanja obala Sjeverne i Srednje Amerike Portugalca De Solisa, portugalskoga otkrića Japana i portugalskoga povlačenja skladišta važnih začina iz Antwerpena, odnosno propasti engleske trgovine tkaninom, početka Tridentskoga koncila, Svete godine 1550., gradnje Sulejmanove džamije u Carigradu, Karlova zauzimanja Siene, nizozemskoga ustanka protiv Španjolske, smrti Cesara Borgie, suvremenici otkrivanja Novoga svijeta, trgovačkih ulaganja, dubrovačkih kulturnih, umjetničkih, diplomatskih, trgovačkih i pomorskih uspjeha i neuspjeha, suvremenici  pomoraca koji su sa španjolskim i engleskim mornarima i trgovcima razgovarali na tad potpuno poznatome i u svijetu raširenome hrvatskome, suvremenici dubrovačke trgovačke kolonije u indijskoj Goi i stanovnici zlatnoga doba Dubrovnika kojemu je najistaknutije arhitekte „vrijeme odnijelo/odvelo“, talijanski studenti i najistaknutiji pojedinci svoga vremena nisu jedan drugoga podnosili ili barem u pjesmama, poslanicama i posvetama djelima spominjali i častili iako su se bavili istim poslom i stvarali prvo i zlatno renesansno kazalište komedijskoga i pastoralnoga te maskiranoga i pokladnoga, pirnoga i profesionalnoga tipa na hrvatskome jeziku u rodnom im Dubrovniku, i premda im je najuža obitelj bila u dobrim odnosima?

    Nikola Nalješković, <em>Književna djela</em>, Matica hrvatska, 2005.Odgovor bi možda trebalo potražiti u protupitanju o odnosu mudrosti i ludosti, istine i fikcije, iluzije i stvarnosti, o konstelaciji dvorske lude i dvorjanika u njihovu i našemu vremenu, a zatim u strukturaciji njihovih djela i prihvaćanju od vlastitih im suvremenika. Jedan od njih bio je u svome vremenu proglašavan najistaknutijom osobnošću svoga vremena, ali to nije bio Marin Držić, a jedan od njih stalno je bio proganjan iz vlastita Grada i nikad nije imao vlastiti stan, ali to nije bio Nikola Nalješković. U našemu vremenu Nalješković u Dubrovniku ima samo ulicu, a Držić i trg i Dom Marina Držića kraj crkve Domino/Svih svetih u kojoj je stolovao. Nalješkovića su u njegovo vrijeme proglašavali nestorom hrvatske književnosti i najboljim književnikom 16. stoljeća, a Držića su poslije svake urnebesno uspješne, samostalno producirane predstave u djelu prepoznati vlastelini na vlasti gađali kamenom, kamen po kamen, da bi pošao iz Grada „kako bastaha“, iako je inteligencijom i bistrinom, poput Pometa, stekao nadimak Vidra, prema najinteligentnijoj životinji skupocjena krzna koja se jednako dobro snalazi u svim životnim uvjetima, u svim medijima. Dok su Držićeva sabrana djela danas u Hrvatskoj kritički izdana dva puta, a prije toga u manjoj ili većoj cijelosti nekoliko puta u Starim piscima hrvatskim i drugim izdanjima, na kritičko izdanje Nalješkovićevih djela još se čeka, a djela su mu raštrkana na nekoliko mjesta Akademijinih Pisaca i Matičinih izdanja.

    Dok je Držiću priređeno više golemih simpozija, Nalješković je na prvi samostalni simpozij trebao čekati sve do 2004., kad je u Dubrovniku organiziran simpozij o njegovu i djelu i životu, u kojemu jednu od najistaknutijih stavki čini bijeg vlastite mu žene s njihova zajedničkoga vjenčanja u vjenčanici u samostan i zatim, nakon njezine smrti poslije dugo godina, ženidba s vlastitom rodicom, dvostrukom udovicom, dok je najistaknutija stavka u Držićevu životu bila povezana s njegovim hitnim povratkom iz Siene i trgovačkim bankrotom u obitelji u iznosu od 5000 dukata te prodajom kuće ispred Kneževa dvora u tom iznosu kojim bi se danas, preračunato uz pomoć vrijednosti zlata, moglo pripisati iznos od 267 tisuća sad zaboravljenih njemačkih maraka. Isti taj iznos naš bankrotirani suvremenik Marin Držić, prepun kredita i zajmova, kao i suvremenik Nikola Nalješković, koji je bankrotirao u trgovini Levantom u iznosu gubitka velikoga prekomorskoga broda, upisuje u strukturu svoje najpoznatije komedije: njegov ne slučajni imenjak Maro Marojev (Marinov se otac zvao Marin) upravo 5000 očevih dukata troši u Rimu na kurtizanu parodijskoga petrarkističkoga imena – Lauru, umjesto na trgovinu tadašnjim pomorskim putovima, što dovodi do scena prisilnoga neprepoznavanja (qui pro quo) između oca i sina i udaje za u mušku preobučenu Peru nakon spoznaje da joj je tetka u Dubrovniku ostavila cijelo imanje.

    Nastavlja se...

    ©Vesna M. Muhoberac, Mira Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 1. svibnja 2024.

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam