Dinamičan, šarolik i autentičan prikaz međugeneracijskih odnosa današnjice

Gradsko kazalište mladih Split: Šuti, muči, autorski projekt Darija Harjačeka i Dore Golub

• 

  Šuti, muči, autorskoga tima Harjaček – Golub, posljednja je ovosezonska dramska premijera Gradskoga kazališta mladih Split na temu generacije mladih rođenih u eri ekspanzije interneta i rabljenja mobilnih uređaja. Kako izgleda svijet tzv. Z generacije izbliza a kako teče njihovo životno čavrljanje (chat je sinegdoha njihova načina komuniciranja) unutar obitelji i u vanjskome svijetu, autentično je pred splitsku publiku iznio kompletni glumački ansambl ove dinamično skrojene predstave, što na prvu osvaja humorno oblikovanim dijalozima kojima su u podlozi, dakako, dublji problemi današnjice i neminovni generacijski sukobi, primarno predstavljeni na relaciji roditelji – djeca.

  Šarolika i pršteća scenografija, uz bučnu glazbu uobičajenu za ljetne partije, na scenu donosi sedam pripadnika mlađe generacije – studentice i studente, suživljene s youtuberima i influenserima; njihove roditelje i jednu pripadnicu starije životne dobi. Tema odgoja i samoodgoja pojedinca, uz snažan upliv sveopćega digitalnoga ritma i boje novca u svakodnevici suvremenoga svijeta, vrlo je široko predstavljena, no dominantno su prezentirani majke i očevi i sva lepeza mogućih roditeljskih stilova u odgoju o kojima će ovisiti karakterna čvrstoća i emocionalna inteligencija njihove djece. Smisao odigranog, dakako, nije rigidno upiranje prstom  u roditelje kao krivce ili u mlade kao buntovnike bez razloga, već osvješćivanje činjenice kako i mali pomaci u njihovoj komunikaciji mogu uroditi plodom. Važno je ne zakasniti u pružanju ruke pomirenja, a prepoznavanje ključnoga trenutka u iskazivanju bezuvjetne roditeljske ljubavi, jedna je od temeljnih poruka mladoga autorskog tima koji je stvarao ovaj podulji dramolet nalik životu samom, s uvijek sličnim početcima kriza i kojekakvim završetcima.

  

  Logična je slijedom toga i reakcija publike, onih starijih koji su i sami roditelji, i onih mlađih jer se u veliku stupnju mogu identificirati s dramskim osobama i situacijama. Svi mladi nose neku ranu u sebi (baš kao i njihovi roditelji), no ono što je dramski podcrtano u cijeloj galeriji mladeži i što je izneseno na vidjelo, Marinovo je potonuće u podzemlje ovisnosti i Stelina sklonost samoranjavanju. Stoga su i njihove sudbine uzdignute na razinu simptomatične društvene pojavnosti. Suptilna glumačka izvedba Vande Boban Jurišić dovodi nas do Steline majke Andreje i razotkrivanja njezina posesivna i sebična karaktera kojim, uz pretjeranu kontrolu i planiranu brigu, guši Stelu u vlastitu samoostvarenju. Briljantna mlada glumica Mia Bujan dočarat će trenutak Steline duševne eksplozije čija će se katarza preliti i na majku koja, dakako, nije ni svjesna pogubnosti svoga emocionalnoga djelovanja na toplu, ali bojažljivu kćer.

  Drugu stranu posesivnosti, ekspresivno utjelovljenu glumom Ane Gruice Uglešić, donosi lik Marinove majke Marte, prezaposlene žene sklone histeričnim ispadima i nezreloj komunikaciji s vlastitim sinom. Denis Tomić u ulozi izgubljenoga sina Marina autentično će pred publiku iznijeti vlastitu somatizaciju najdublje povrede u svome životu – rastave braka svojih roditelja, donoseći na scenu očajnički odsutan i bolan pogled koji skriva pod šiltericom, isposničko tijelo i manjak empatije prema svojim vršnjacima. A koliko je poguban očinski neoprez u pokušaju da prazninu koja vlada cijelim bićem nemotiviranoga sina kompenzira novcem, sugestivno će u kratkom ali upečatljivom pojavljivanju na sceni dočarati Siniša Novković.

  Pojavljivanje babe, humorno koncipirane dramske osobe, a u izvedbi autentične Nade Kovačević, dolazi kao neka vrsta korektiva, jezičca na vagi, koji će ublažiti nagle i spontane pojave osuđujućih misli u svijesti gledatelja a koji vodi zaključku kako su i neki roditelji još uvijek djeca kojima treba „jedan roditelj – supervisor“. Brza i nagla izmjena scenografije („čas smo u Carpe diemu na Hvaru, čas u studentskoj sobi“) uz dramatično i pulsirajuće osvjetljenje kao da prati i mladenačke amplitude u promjeni ponašanja, ali izražava i sve ono što mladost čini mladošću: želju za pripadanjem određenoj društvenoj skupini i ljubavno otkrivanje sebe u drugome, sklonost istraživanju i ispitivanju granica te slijeđenje popularnih trendova u mnogim aspektima života.

  Među pripadnicima Z generacije zamjećujemo i one koji ispunjavaju idealnu sliku o sebi pa svojim perfekcionizmom privlače one otpale (tu sklonost anksiozno-evazivnom vezivanju izvrsno donosi Ivana Gudelj u Veronikinoj osobi), ali i one liderskoga karaktera, u muškom ili ženskom obliku (govorom uvjerljiva Luna Pilić kao Sara), distancirane i uzdignute od boli, koji na se privlače one krotke i ponizne, poput Đonija (s pojavom sljubljena uloga Mihaela Elijaša).

  Tematska raznovrsnost predstave pobuđuje mnoge pristupe i kutove sagledavanja, a jedna od mogućih interpretacija dramskih karaktera uobličuje se i simbolikom njihova imena. Luka (sin liječnika), nervčik, i sam izmoren velikim očekivanjima roditelja, ljubavlju će zavidati Steline rane izdižući se nad ponorom manjka samopouzdanja, gledajući upravo na Stelu kao zvijezdu vodilju i izbaviteljicu iz mračna tunela osobnih frustracija. A nestašni Petar  (nadasve autentično donesen na scenu glumom Mara Drobnića), i s iskustvom s ruba zakona, odašilje porukom skora obraćenja u novi život.

  Naslovom Šuti, muči mladi autorski tim izokreće negativni aspekt potiskivanja frustracija u rehabilitirajuće DOBRO posredstvom otvorene i iskrene komunikacije, s čime cijela predstava poprima univerzalnu vrijednost. Ipak, naglasak je stavljen na mladenačko doba kao na jedno od najizazovnijih razdoblja čovjekova života jer je ono doba sjetve svega onoga što će proklijati u zreloj životnoj fazi. Predstava Šuti, muči ne treba strahovati od poluprazna partera; naprotiv, dugotrajni premijerni pljesak i ovacije publike svakako idu u anale GKM-a. A kako i ne bi kad je cijeli kazališni ansambl hrabro i odgovorno progovorio kako se uči jezik ljubavi i međusobna poštovanja. Dakako, twainovskim jezikom rečeno, nemoguće je spriječiti ptice tuge da slijeću na uzavrele mladenačke glave; ipak, ono što mogu učiniti roditelji i pozitivno prijateljsko okruženje sprečavanje je tih istih ptica malodušnosti kako se ne bi ugnijezdile u njihovoj kosi.

  

  © Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 23. svibnja 2024.

  Redatelj: Dario Harjaček
  Dramaturginja: Dora Golub
  Koreografkinja: Ana Gruica Uglešić
  Scenografkinja: Nikolina Kuzmić
  Kostimografkinja: Ana Mikulić
  Autor glazbe: Tomislav Topić
  Oblikovanje svjetla: Siniša Jakovčević

  Igraju: Ana Gruica Uglešić, Vanda Boban Jurišić, Siniša Novković, Nada Kovačević, Ivana Gudelj, Matija Grabić, Denis Tomić, Maro Drobnić, Luna Pilić, Mia Bujan, Mihael Elijaš

   

Piše: