Razigrani Molière u skladnoj redateljskoj koncepciji

Kazalište Marina Držića u Dubrovniku: J.B.P. Molière, Umišljeni bolesnik, red. Lea Anastazija Fleger

• 

  Kazalište Marina Držića sezonu je zaključilo uprizorenjem komedije Umišljeni bolesnik Jean-Baptiste Poquelina Molièrea, pretpostavljajući možda upravo izborom ovog naslova, iako s malim zakašnjenjem, obilježiti 350. obljetnicu Molièreove smrti ali i njegove posljednje uloge u istoj predstavi. Preminuo je nakon četvrte izvedbe Umišljenog bolesnika 1673. godine. Novija povijest dubrovačkih repertoarnih izbora, onih u Kazalištu Marina Držića i onih u kronologiji Dubrovačkih ljetnih igara, bilježi zanimljiv popis izvedbi Tudiševićevih preradbi Molièrea i, na istom tragu, intrigantan izbor u Dubrovniku rado gledanih frančezarija. Tako je, uz ostale, Tartuffe postajao Tarto a Don Juan Džono. Još uvijek je u sjećanju izvedba Nemoćnika u pameti (reklo bi se, dubrovačke inačice Umišljenog bolesnika) prema Marinu Tudiševiću i Molièreu u koprodukciji Dubrovačkih ljetnih igara i zagrebačkog Kazališta Komedija u režiji oskarovca Jiříja Menzela na Držićevoj poljani s Perom Kvrgićem u glavnoj ulozi 1999. godine. Predstava je kasnije dugo igrana i bila višestruko nagrađivana a hvaljena scenografija Marina Gozzea bila je dijelom izložbe njegovih scenografskih maketa 2002. u predvorju dubrovačkog kazališta, kojom je obilježio 30. godišnjicu i ne samo scenografske karijere. Na Dubrovačkim ljetnim igrama 2016. Dramsko kazalište Gavella prikazalo je jednako uspješnu i nagrađivanu izvedbu Molièreovog Umišljenog bolesnika u režiji Krešimira Dolenčića u parku Umjetničke škole Luke Sorkočevića. U ovom prelistavanju novije dubrovačke teatarske kronike, zabilježimo i izvedbu Molièreovog Mizantropa u Kazalištu Marina Držića u režiji Dražena Ferenčine 2011. U bogatom ispisu odigranih frančezarija, spomenimo još i da je po Molièreovim Scapinovim spletkama Luko Paljetak „na dubrovačku“ napisao Šmigalove furbarije a predstavu je režirao Joško Juvančić u dubrovačkom teatru 2015. godine.

  Novo dubrovačko uprizorenje Umišljenog bolesnika očekivano je i zbog slavljeničkog nastupa Branimira Vidića koji je ulogom Argana u ovoj predstavi, u prvim umirovljeničkim danima, obilježio 40. godišnjicu umjetničkog rada, što je i dokumentirano prigodnom izložbom fotografija u predvorju kazališta s izborom uglavnom novijih Vidićevih glumačkih ostvarenja na sceni matičnog Kazališta Marina Držića.

  

  Umišljeni bolesnik jedno je od najizvođenijih Molièreovih djela, kazališni klasik koji za svako novo uprizorenje traži nove povode i umjetničke izgovore i zagovore, uz ostalo, kako bi se autorova genijalnost i komediografska vještina ali i njegova aktualnost i svevremenost iznova prepoznali u zrcalnom odrazu vremena koje nema, ili ne bi smjelo biti, alibi za skrivanje provokativnih dijagnoza, istina i općih prepoznavanja. U središtu radnje je bogati starac Argan, hipohondar, paranoično ovisan o lijekovima koje mu licemjerno i iz koristoljublja nude nadriliječnici i drugi upleteni u interesne klopke koje konstruiraju ne bi li se okoristili njegovim bogatstvom. Bolest je za njega bijeg od ljudi, bolna utjeha u seriji razočarenja koja ga sustižu. Opsjednutost liječnicima, tretmanima, terapijama i lijekovima tolika je da želi udati kćer za nametljivog liječnika usprkos njene stvarne iskrene ljubavi i drugih životnih planova. Molière duhovito propituje i razotkriva liječničku elitu, samu struku, koristoljublje i spremnost na sve samo da se domognu novca i društvenog statusa koje ne zaslužuju. U toj igri umišljenih bolesnika, laži, paušalnih dijagnoza, prepoznavanja i denunciranja, seciraju se društveni i socijalni statusi, spremnosti na obiteljske pronevjere, prijevare i izdaje.

  Redateljica Lea Anastazija Fleger uredno slaže i ritmički ujednačeno razvija prizore Arganovog svijeta i njegovih protagonista, kako sama kaže, u pokušaju odgovora na pitanje – je li bolestan Argan ili svijet oko njega? Ne inzistira toliko na komičnim elementima izvedbe nego gradi i razobličuje opće matrice nemoralnih i licemjernih odnosa koji ga okružuju. Njegova životna kula od karata krhka je ali dovoljna za bijeg u bolest, ostavljajući ga, usprkos svemu i svima, u središtu tako skrojenog i konstruiranog lažnog i prevrtljivog stanja u kojem će ga zaticati posljedice. Vrlo jednostavnim scenografskim rješenjem velikih modrih kliznih kulisa Vesna Režić efektno i likovno čisto slaže i izmjenjuje prostore igre čiju izmjenu i promjenu navješćuju glazbeni fragmenti Borne Šercara. Zanimljiva kostimografska rješenja ostvarila je Tea Bašić Erceg, odjenuvši protagoniste u crne stilizirane povijesne kostime a atraktivnim bijelim pomalo estradnim dodacima i uniformama liječnike i one koji se zaklinju na Hipokratovu zakletvu istovremeno je zloupotrebljavajući.

  

  U takvom složenom i dosljedno provedenom redateljskom pa i dramaturškom konceptu, spremno i skladno se uklopio okupljeni glumački ansambl dubrovačkog kazališta. Prije svega Branimir Vidić u svojoj, recimo to tako ovom prilikom, slavljeničkoj ulozi iznova dokazujući svoju glumačku osobnost u složenom i zahtjevnom zadatku središnjeg protagoniste Molièreve, moglo bi se reći, programatske i danas aktualne drame bez obzira na njene komediografske zagovore. Kreirajući lik čangrizavog starca Argana, izgubljenog u dijagnozama i opčinjenostima lijekovima i liječnicima, u početku suzdržanog i potrošenog u umišljenim alibijima slabića kojima se brani, do proračunatog i egoističnog gospodara koji iskorištava svoje ukućane izvolijevajući da mu se ispunja svaki hir u uzaludnim i besmislenim opsjednutostima žudnje za izlječenjem. Uzaludnim kao cijeli njegov hipohondarski svijet u koji je uronjen i iz kojeg nema izlaza. Njegova tvrdoglava dosljednost izazov je za njegovu pronicljivu i bistru sluškinju Toinette koju s punim glumačkim angažmanom igra Marija Šegvić, ostajući zapravo pravim pokretačem radnje i svih zapleta i razrješenja obiteljske i životne Arganove razbrajalice.

  Izdvojiti treba njezin energični i duhoviti monolog kao lažnog liječnika u otvorenoj igri obiteljskih laži, skrivalica i razotkrivanja s koliko-toliko sretnim završetkom. Svojim duhovitim, pomaknutim i komičnim kreacijama nametnuli su se Hrvoje Sebastian kao Doktor Diafoirus i Bojan Beribaka kao Thomas Diafoirus. Izmira Brautović (Luison), Antonio Agostini (Cleante), Nika Lasić (Angelique), Angela Bulum (Beline), Mirej Stanić (Beraldina), Edi Jertec (Gospodin Bonnefoy) i Glorija Šoletić (Doktorica Purgon), s posebno zanimljivim uvodnim nastupom u samom prologu izvedbe, svatko na svoj način ostvarili su uloge skladno se uklapajući u redateljičin koncept, uspijevajući svojim kreacijama udahnuti i osobnosti ali i energiju u kolektivnoj zaigranosti koja predstavu preporučuje.

  

  ©Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr, 15. svibnja 2024.

Piše: