Obrtanje dramaturških naglasaka

HNK u Varaždinu: Tennessee Williams, Mačka na vrućem limenom krovu, red. Paolo Tišljarić

• 

  Netko će pomisliti da se radi o koincidenciji, netko da je riječ o koordinaciji, no štogod bilo posrijedi, zanimljivo je – dva su nacionalna kazališta, HNK u Splitu i HNK u Varaždinu u razmaku od šest dana postavila na svoje velike scene istu dramu. Mačka na vrućem limenom krovu, klasik američkog dramatičara Tennesseeja Williamsa, u Splitu je režirao Jug Đorđević, a u Varaždinu Paolo Tišljarić. Predstave su, kažu oni koji su pogledali obje – poprilično različitih naglasaka, s akcentom na to da je aktualnih naglasaka nedostajalo. Za varaždinsku predstavu, na temelju viđenog, to svakako vrijedi.

  Varaždinska Mačka na vrućem limenom krovu vizualno se, od početka do kraja, kreće u očekivanim registrima. Scenografija ocrtava sobu u kojoj su krevet i garnitura za sjedenje, stolić za piće na drugoj strani, pogled na prolazeće oblake i južnjačko nebo. Svira Tennessee Whiskey, country standard, što jasno naznačuje prostor radnje, nameće jasno kodiran genius loci. Već taj, prvi vizualni dojam, koji se do kraja predstave neće mnogo promijeniti, jasno formira značenjske registre – Mačka na vrućem limenom krovu na varaždinskoj će sceni biti klasična, ilustrativna, mimetična predstava. Tradiciju (bez)brojnih (neo)realističkih postavljanja ovog komada varaždinska će predstava u potpunosti poštovati. Može se nad takvim pristupom zdvajati kao neinventivnim, no i inventivnost u postavljanju klasičnih predložaka često rezultira, u najmanju ruku, glumačkim i gledateljskim naporom u scenskom ostvarivanju ideja umjesto dramske radnje. Stoga bi bilo pogrešno odbaciti tradicionalan pristup Mački na vrućem limenom krovu, kakav je prihvatio redatelj Tišljarić u svojoj koncepciji i preveo ga u varaždinsku inscenaciju. Eventualno bi ga se trebalo karakterizirati kao igranje na sigurno, nekovrsni ziheraški potez s kojim publika može biti sigurna kako će, barem na prvi dojam, horizont očekivanja biti zadovoljen.

  

  Vizualna rješenja u tradicionalnom ključu ne znače, međutim, da je predstava lišena dramaturških intervencija u predložak. Tekst je kraćen, izbačeni su određeni sporedni likovi (posluga, liječnik, svećenik), uveden je (poprilično nepotrebno) nijemi lik Skippera, koji se tek kreće scenom kao neka vrsta utvare, realizacije Brickova podsvjesnog. Ti su potezi, ipak, rješenja svedena na povremene pomake; dojam cjeline ostaje jasno ukotvljen u tradiciju i očekivanja. Drugim riječima, pomaci se ne ostvaruju kao pomaci u strukturi dramske radnje – Skipper je lik koji se na sceni aktivno ne angažira u zbivanja. Ipak, njegova je prisutnost itekako očigledna kako ta zbivanja napreduju: odnos Brick – Skipper pri kraju se varaždinske inscenacije prikazuje kao ključ definiranja temeljnog sukoba drame. Homoerotičnost, ako ne i homoseksualnost kao potka odnosa Bricka i Skippera, uvelike odsutna iz Williamsa, ovdje se pokazuje kao temeljna pozadina emocionalnih raspuklina između Bricka i njegove supruge Margaret – Maggie, naslovne mačke.

  Brick je propali sportski komentator, ozlijeđene noge, koji gubi dane zatvoren u sobi, gdje mu je najdraže društvo viski. Alkoholičar u punom zamahu, načet pićem i odustajanjem od bilo kakvih ambicija, lik je to koji dolazi u sukob sa svima, razdražljiv, umoran ni od čega. Sukob s ocem, Didom Polittom, od kojega članovi obitelji skrivaju terminalnu dijagnozu, čini se neizbježnim. I događa se. Baš kao i sukob s bratom, Gooperom, koji sa suprugom ima petero djece (šesto je na putu) i čini se kao savršena verzija nastavljača obiteljskog zemljoposjedničkog statusa. Sve je to logično i očekivano i, ma koliko homoseksualnost kao podloga Brickova nezadovoljstva bila dramaturška inovacija, nije neočekivano u cjelini drame. Naprotiv, Brickov sukob s Maggie zanimljivo je okrenut naglavce – naime, umjesto raspada očitovanog u nastavku odbacivanja, predstava završava naoko romantično. Do tog je trenutka, dakako, jasno kako se radi o odnosu iz interesa, prvenstveno materijalnog. Interes tako nadvladava strast, želja za materijalnim ostvarenjem nadmašuje želju za emocionalnim zadovoljenjem. Duševni mir odavno nije kategorija s kojom ijedan od ovih likova računa.

  

  Na temelju tih intervencija, moglo bi se pomisliti kako je redatelj Tišljarić (koji je i autor adaptacije teksta) odlučio intervenirati u strukturu predloška zadržavajući njegov ugođaj. I to ne bi bilo pogrešno, da taj ugođaj nije ponešto narušen nespretnom mizanscenom. Naime, predstava je režirana izrazito statično, s malo pomaka i izmjena, gdje su ulasci i izlasci glumaca gotovo jedine promjene. Osim njih, tek se Brickovo stalno šepanje s jednog na drugi kraj scene, kako bi se sa sjedeće garniture pomaknuo do stolića za piće, nameće kao pomak, što brzo rezultira stanovitim zamorom istovrsnog scenskog zbivanja. Naravno, ovom se prigovoru može odgovoriti fokusiranjem na odnose između likova koji se ostvaruju kroz snažne dijaloge. Ipak, predstavi ne bi škodilo kada bi se inzistiranje na jedinstvu mjesta pomaknulo u poigravanje tim istim mjestom radnje.

  Hana Hegedušić kao mačka Maggie i Karlo Mrkša kao Brick nose predstavu. Hegedušić, pri tome, ulogu Maggie kreirala je više kao pomak u zavodljivost lika nego u prepredenost, što se, s obzirom na dramaturške naglaske cjeline, u konačnici doima ponešto nesklapno. Mrkša je, naprotiv, Bricka ostvario kao ciničnu osobnost kojoj je inertnost i alkoholizam više izlika nego predanje i odustajanje od poigravanja svojim i tuđim životima. Robert Plemić, koji je ulogom Dide Politta proslavio trideset godina umjetničkog rada u HNK u Varaždinu očekivan je, no nijansiran i snažan tiranin koji se suočava s deluzijama o vlastitom zdravstvenom stanju, što je registar koji se kod ovog glumca već mogao vidjeti u nekim ranijim predstavama, no to ga ne čini manje uspjelim. Sunčana Zelenika Konjević pouzdano je ostvarila ulogu Bake Politt, žene koja ne želi vjerovati ni samoj sebi u suočavanjima s istinom o raspadu obitelji. Marko Cindrić kao Gooper i Elizabeta Brodić kao njegova žena Mae ponešto su karikaturalno postavili svoje likove, što ih je razvuklo možda i predaleko u odnosu na intonaciju cjeline. Robert Španić kao Skipper, u ulozi bez riječi, ostvario je povjerenu mu funkciju.

  

  Obrtanje dramaturških naglasaka uz zadržavanje očekivanja u načinu na koji se postavlja kontekst dramske radnje – tako bi se, najkraće, mogla sažeti varaždinska Mačka na vrućem limenom krovu. Je li to uspjela formula? Na temelju viđenog, svakako se može ustvrditi da ostvaruje svrhu, no nažalost ne djeluje kao da će se upisati u antologijske primjere pomaka u postavljanju ove klasične američke drame u hrvatskim kazalištima.

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 6. svibnja 2024.

  Režija i adaptacija teksta: Paolo Tišljarić
  Scenografija: Irena Kraljić
  Kostimografija: Ana Mikulić
  Skladatelj i oblikovanje zvuka: Žarko Dragojević
  Oblikovanje svjetla: Tomislav Maglečić

  Glume: Hana Hegedušić, Karlo Mrkša, Robert Plemić, Sunčana Zelenika Konjević, Marko Cindrić, Elizabeta Brodić, Robert Španić, Mirta Đunđek/Jana Kukec, Lana Brodar Džajo, Antonio Kostervajn, Amadeo Schatten, Zoa Barić/Lucija Pofuk

Piše: