Interpretacija klasika koja u fokus stavlja dominantne ženske likove

HNK Split: Tennessee Williams, Mačka na vrućem limenom krovu, red. Jug Đorđević

• 

  Tennessee Williams, kultni američki dramatičar 20. st. (uz Eugenea O'Nealla i Arthura Millera) neprolazna je inspiracija za kazališni svijet i u prvim desetljećima ovostoljetnoga neoliberalizma upravo po temeljnim postulatima kapitalizma i univerzalnim problemima koji se tiču obitelji i društvenih procesa. Stoga je i redateljski debi mladoga i nagrađivanoga Juga Đorđevića na pozornici splitskoga HNK, tek jedna od očekivanih suvremenih aktualizacija poznate Williamsove drame. Autorski tim imao je intenciju pronaći dodirne točke ranih 50-ih godina 20. st., kad je djelo nastalo, sa suvremenim 20-ima i odrediti im svjetonazorska stremljenja i ekonomske zakonitosti koje utječu i na duhovni kompas pojedinca uhvaćenog otiskom dotična vremena.

  Splitska premijera Mačke na vrućem limenom krovu provokativno je pred publikom iznijela bitno suprotno tumačenje drame, tj. izvornoga teksta (dakako kroz prizmu 21. st.) kakvo se pamti iz predstave nagrađene Pulitzerovom nagradom 1955. godine ili glasovitog filma Richarda Brooksa iz 1958. s Paulom Newmanom i Elizabeth Taylor u naslovnim ulogama.

  Gledatelju neopterećenom prethodnim spoznajama o Williamsovom djelu, scensko prekodiranje Mačke na vrućem limenom krovu može ići u više smjerova – od blage lakrdije do ozbiljne drame pojedinca. Ipak, vrlo je teško i nakon više od 70 godina napustiti recepcijski model ove drame kojoj su filmski nenadmašni Liz Taylor i Paul Newman dali čvrste konture bračnoga para koji, u skladu s javnim poimanjem morala onoga vremena, neizostavno mora uspjeti. Takvu sliku Margaret i Bricka autorski tim nove splitske predstave svjesno napušta tragajući za svim onim skrivenim podtekstima i aluzivnim pomislima Williamsova teksta a koji se referira na pitanje čovjekove ravnopravnosti u svim segmentima društva. Da redatelj misli krajnje ozbiljno s dramskim tekstom, svjedoče lakaji na samom početku predstave u ulogama tumača i komentatora zbivanja u kući gosp. Harveya Pollitta, zvanog Veliki tata, koji se uoči svog 65. rođendana suočava s teškom dijagnozom, što sve članove obitelji dovodi u delikatan položaj jer je u pitanju veliki imutak kojim Stari raspolaže. Sluge su uvijek one koje znaju najviše, stoga je njihovu riječ uputno i čuti. Njihova saznanja rastu uz usisavače za prašinu i nenadane ulaske u bračne odaje da bi se skupilo prljavo rublje ili proslijedila kakva obavijest, a ono što u tom kratkom vremenu snime, zapravo je vjerno zrcalo stanja u kakvima se nalaze dramske osobe.

  Uz dinamično postavljenu scenu, koja se nerijetko doima i kaotičnom, što donekle i potvrđuje ozračje u kući Velikog tate. A ono je uskomešano zbog novca, jedinog modernog boga kojem se svi klanjaju, osim Bricka, mlađeg Harveyeva sina, negdašnjeg sportaša, paraliziranog traumom zbog samoubojstva vrlo bliskoga prijatelja Skippera, a što će postati i kamenom smutnje između njega i zanosne supruge Margaret, čiju će tjelesnu žudnju i jedan oblik ženske narcisoidnosti uvjerljivo i hrabro pred splitsku publiku iznijeti Katarina Romac. Jug Đorđević s motivom homoseksualnosti igra otvoreno, no ne i bez teškog proboja u ekspresiji zbog društvene stigme i homofobije prisutne i u današnjem vremenu, naročito u zatvorenim sustavima.

  

  I dok Tennessee Williams pod povećalo stavlja sve mane američkoga Juga zacrtanog nepromjenjivim koordinatama jednoga toksičnog patrijarhalnog sustava koji ponajviše jede svoju djecu, muškarce kojima je životno geslo ujedno i imperativ – ostati uspješan unatoč svemu – autorski tim splitske predstave mijenja optiku iz vizure današnjega potrošačkog vremena stavljajući u fokus sve izraženiji matrijarhat koji na scenu donose zahtjevne i markantne žene, poput trudne Mae, glasnogovornice svoga supruga u sjeni – Goopera, starijega Brickova brata, koketne Margaret i Velike mame. Ono što im je zajedničko silna je energija i dominantni istupi pred njihovim muževima kojima se greške i krize ne smiju događati jer su jednostavno muškarci, a samim time im je i superiornost upisana u genima.

  Pod takvim teretom uspješnosti i stalna dokazivanja slomit će se i Harvey Pollitt (temperamentno će na pozornici njegovu osobnost „biznismena koji nestaje s radom“ donijeti Trpimir Jurkić, dočaravajući suvremenu psihosomatsku boljeticu – rak, pošast ubrzanoga načina života, koja će ga doskora i dokrajčiti). Sljepilo i uljuljkanost u bezbrižnost egzistencije s čovjekom koji sve može jer je lokomotiva cijele obitelji koja prenosi važan teret, ekspresivno će na sceni, s karikaturalnim prizvukom, iznijeti Tajana Jovanović u ulozi mame Pollitt, dok će mačkastu grabežljivost i potrebu za zgrtanjem, s prpošnim humorom snahe koja donosi potomstvo kao najveći dar obitelji uoči Harveyeva 65. rođendana, predstaviti Monika Carev Vuco. Obitelj Velikog tate funkcionira poput plemenske zajednice u kojoj su žene najjača centripetalna sila, ali i najveći teret pripadnicima muškoga roda jer su većinom u milosti, a još više u nemilosti njihovih iracionalnih simpatija, aspiracija i dokazivanja ženskoga ega. Jednog dana ulogu Velike mame preuzet će samo uspješna rodilja, a ulogu Velikoga tate samo jedan, uravnoteženi i stabilni sin.

  

  Brick i Margaret u takvoj su križaljci tek gubitnici, no Margaret će ženskom manipulacijom i očitom, ali primamljivom laži pridobiti simpatije Staroga i stvari vratiti uspješno na početak važne životne igre iz koje, koliko god bila užarena poput vrućega limenog krova, ona mora izaći kao mačka pobjednica i doskočiti na sigurnu podlogu za sebe i nedovoljno ambicioznoga muža koji, za to vrijeme, utjehu pronalazi u viskiju. Brick, kao što mu i samo ime veli (prema onoj latinskoj Nomen est omen!) trebao je kao majčin miljenik biti glavna zvijezda obitelji, uspješni sportaš koji donosi medalje i zlatne kupove, „stijena“ i zaštitni znak obitelji, simbol zlatne mladeži koja nastavlja niz obiteljskih postignuća, no Bricku, kojeg potpuno očajnog i potresenog na sceni suživljeno donosi Goran Marković, u splitskoj je verziji Williamsova teksta oduzeta svaka muževnost i senzualnost prema dominantnoj Margaret.

  Režija i dramaturgija otišle su i korak dalje, predstavivši ga kao ruševinu i teret vlastitoj obitelji, čime je njegova osobnost bitno kafkijanski zacrtana: s nemoći da se izbori za osobnu slobodu, s pesimizmom i bijegom od okrutne stvarnosti u kojoj više nema Skippera s kojim je disao i osjećao se cjelovitim. Rečenica Camusja egzistencijalista „U svijetu bez iluzija čovjek je stranac“ kao da je našla plodno tlo i u Đorđevićevoj režiji, naročito u efektnom scenskom govoru velečasnoga Tookera (glumi ga mladi Stipe Jelaska) i slomljenoga Bricka koji u duetu predstavljaju svoju duhovnu zakopčanost i odluku da i dalje samo glume svoje životne uloge, ostavljajući cvjetna polja nade daleko za sobom. Snovi pripadaju jačima, a njihovo vrijeme kao da nije još došlo. Ono što ostaje kao izvjesnost okovi su društva koje prosperira na predrasudama, licemjerju i ekonomskim uspjesima. Motiv Boga u djelima Tennesseeja Williamsa sinegdoha je čovjekova otuđenja od svoje biti, a takvim je predstavljen i vizualnim identitetom scene i u splitskoj predstavi kojom se prošetavaju mnoga uglađena odijela i blještave toalete, nesvjesne svoje praznine.

  

  Može li Brick, kao slomljena stijena i simbol razmetnoga sina (prema ustaljenim kriterijima zajednice) postati jednoga dana i zaglavnim kamenom zdravijega društva (tragom one balzakovske misli kako će društvo propasti propadnu li i očevi), temeljno je pitanje splitske adaptacije Mačke na vrućem limenom krovu koja u cjelini pretendira biti psihološkom dramom na temu vječnih žensko-muških antagonizama, dijelom i lakrdijom (što je podcrtano i zvučim efektima u predstavi prilikom slavljeničke rođendanske popijevke) s primjesom satire na pojave prividno elitnih izdanaka suvremenoga globalnog kapitalizma u obiteljskim perjanicama poput Velikoga tate ili nerealiziranoga, sputanoga kontrolom, starijega sina Goopera čiju ulogu maestralno i s reduciranim govorom na sceni iznosi Nikša Arčanin.

  Točku na i krhkosti čovjekova života i djelovanja donosi i Elvis Bošnjak u ulozi obiteljskoga liječnika i prijatelja, dr. Baugha, jedinoga San Salvadora, o čijem iščitavanju nalaza ovisi budućnost projekta Harveya Pollitta, koji se i sam neminovno utapa u bijele laži obitelji Velikoga tate, podcrtavajući time lažni sjaj društvenih i obiteljskih prilika u prvim desetljećima 21. st.

  

  © Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 8. travnja 2024.

  Autorski tim: Jug Đorđević (redatelj), Tijana Grumić (dramaturginja i autorica adaptacije), Ivo Juriša (prijevod), Andreja Rondović (scenografkinja), Velimirka Damjanović (kostimografkinja), Anja Ostojić (scenski pokret), Nevena Glušica (skladateljica), Anita Runjić Stoilova (lektorica), Srđan Barbarić i Josip Vinko Lozić (oblikovatelji svjetla)

  Uloge: Katarina Romac (Margaret), Goran Marković (Brick), Trpimir Jurkić (tata Pollit), Tajana Jovanović (mama Pollit), Monika Carev Vuco (Mae), Nikša Arčanin (Gooper), Elvis Bošnjak (dr. Baugh), Stipe Jelaska (velečasni Tooker), Filip Luka Gospić, Dea Maria Računica, Mia Bujan i Zdravko Vukelić (sluge)

Piše: