Intrigantno rasparivanje šavova koje su zašila ruralna iskustva
HNK u Varaždinu: Ivona Marciušm, Kisela krv, red. Marina Pejnović
-
Ruralno iskustvo duboko je upisano u povjesnicu svih dijelova Hrvatske. Međimurje u tome nije iznimka, a književnost, logično, to iskustvo baštini, zrcali i odražava. Ruralno iskustvo, pritom, nije kampanilistička pastorala o ubavim seljacima koji žive idiličnim, neporočnim životom. Ono je brutalno, bolno, za sve one koji ga žive češće nalik zatvoru nego slobodi i nepatvorenom, izvornom životu. Ivona Marciuš dramatičarka je porijeklom iz Preloga, središta Donjeg Međimurja, još uvijek studentica dramaturgije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Napisala je dramu Kisela krv, izvorno kao dio studentskih obveza, da bi je zatim ponudila HNK u Varaždinu, koje ju je odlučilo postaviti. To se dogodilo na nedavno obnovljenoj maloj, Podrumskoj sceni Zvonimira Rogoza, u režiji Marine Pejnović.
Ruralno iskustvo osobito je, kako to jednako svjedoče etnografija i književnost, teško i brutalno ako je žensko. Svedene na jasno postavljeno mjesto u hijerarhiji poslova, odnosa i vrijednosti, ruralne žene morale su se pomiriti sa životom punim ograničenja i ispunjavanja nametnutih im uloga. Ivona Marcuš piše o tim i takvim ženama, a u drami su tri – Mama, Baka i Unuka. Tri osobe iz iste obitelji, odijeljene generacijama, koje su upravo oni temporalni međaši osobnih povijesti koji u Kiseloj krvi grade središnji dramski sukob. Drama se, naime, događa između tri žene i njihovih generacijskih pokušaja da se pomaknu, da protek vremena postane znak pomaka, odmicanja od naslijeđenih obrazaca – koje će one, ne nužno sve, ali zasigurno najmlađa od njih – Unuka, vidjeti kao napredak. Možda i oslobođenje. Ono, naravno, neće doći, jer će se, osim pritiska okoline, umiješati i osobni strahovi.
U tom definiranju odnosa i borbi triju žena, prvenstveno međusobno, a zatim i svake od njih pojedinačno same sa sobom, nekoliko je jasnih autorskih odluka koje ih definiraju. Prva je oslanjanje na narodne običaje, vrlo bliske, često i potpuno impregnirane u ritualno. Središnji je događaj drame svinjokolja, oko nje se sve događa i za nju se obavljaju kućanske pripreme. Citiraju se naizust tradicionalni recepti. Kostimi jasno evociraju narodne nošnje, baš kao i prepoznatljive međimurske pokladne maske. Glazba, dakako, doziva prepoznatljivu molsku intonaciju međimurske popijevke, ali na njoj ne staje, ne koristi je dekorativno nego razvija u interpretacijama na tragu jazza. U drami je mnogo ponavljanja, vraćanja na iste obrasce i variranja replika, što na sceni omogućuje da pokret ne bude u funkciji objašnjavanja scena i kreiranja situacija nego zgrčenosti kroz koju se ostvaruje oštrenje emocija.
Osobito je primjetno i značajno, a onda i značenjski i karakterizacijski definirajuće korištenje jezika. Naime, u drami, a to slijedi i njezina varaždinska praizvedba, tri žene govore različitim jezicima – Baka međimurskim kajkavskim, Mama je negdje između, dok Kćer pokušava govoriti standardom. Tako se i na toj, sasvim lingvističkoj razini, uspostavljaju razdjelnice koje definiraju dramski sukob. Zanimljiv je to i osobit pristup, u kojem se dramska radnja oslanja na ritualno ponavljanje te može djelovati relativno jednolično, no rituali, a onda i običaji koji se na njih naslanjaju, zapravo su takvi. Njih se ne poništava, oni se perpetuiraju i njihova je opresivnost stalna u ritualnom samoobnavljanju. Napetost se, pak, ostvaruje u jeziku, koji omogućuje kontrastiranje, stalno potvrđivanje kako je bijeg, makar samo lingvistički, jedino oružje preostalo Unuci kako bi se odmakla od pristajanja na samopotvrđujući, ali i samouništavajući ritual.
Dea Presečki Unuku tumači u snažnim trzajima, naglascima lika koji se želi trajno istrgnuti iz potvrđivanja i perpetuiranja, ali nikada do kraja ne uspijeva. Kreira tako gotovo tragičnu junakinju, kojoj je folklor usud, a bijeg u potpunosti nemoguć. Majka Barbare Rocco lice je i karakter procijepa, žena koja pokušava pohvatati pogubljene generacijske konce, pa makar to uključivalo i namještanje svojevrsne lažne vedrine kao mirenja sa situacijom. Ljiljana Bogojević kao Baka sva je od usuda, njemu se predaje potpuno. Ipak, makar taj usud bio u ritualnom obnavljanju recepata, svinjokolja i inih običaja, ona nije dijaboličan lik. Naprotiv, njezino predanje nije zlo, ono je samo nužno.
Zaključno, Kisela krv predstava je koja skladno nastavlja s rasparivanjem šavova koje su zašila ruralna iskustva. I makar ove žene to ne uspijevale u potpunosti, njihov se krik rastvorio na varaždinskoj komornoj sceni u intrigantnu, domišljenu i, napose, fokusiranu predstavu u kojoj ima malo viška, a mnogo snažne, nepatvorene, opravdane mučnine.
© Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 2. travnja 2024.
Režija: Marina Pejnović
Scenografija i kostimografija: Zdravka Ivandija Kirigin
Oblikovanje svjetla: Tomislav Maglečić
Izrada maski: Ivan Duić
Autorica video projekcija: Vanda Petrović
Suradnica za scenski pokret: Dea PresečkiGlume: Dea Presečki, Barbara Rocco, Ljiljana Bogojević
Piše:
Žganec-Brajša