Zanimljv i uigran scenski labirint o enigmi Cvijete Zuzorić

Kazalište Marina Držića u Dubrovniku, Kulturni i multimedijski centar Bjelovar: Marijana Fumić, U potrazi za Cvijetom, red. Aida Bukvić

• 

  U nastavku sezone Kazalište Marina Držića u koprodukciji s Kulturnim i medijskim centrom Bjelovar ponudilo je dubrovačkoj publici novi naslov baštinskoga traga, predstavu U potrazi za Cvijetom Marijane Fumić s redateljskim potpisom Aide Bukvić. Nakon Sjetnih žena raguzejskih prošlog kolovoza u Parku Gradac na Dubrovačkim ljetnim igrama Festivalskog dramskog ansambla u režiji Dore Ruždak Podolski s uprizorenim izdvojenim „povijesnim portretima“ žena koje su bile iznimke i izlazile iz okvira svoga vremena kroz dubrovačka stoljeća, Marijana Fumić iznova je posegnula za „ženskim svijetom“ Grada u čiju su posebnost upisane uloge i  životopisi žena, ovoga puta u renesansnom zrcalu u kojem su se, svaka na svoj način, prepoznavale i ogledale. Nastavljen je tako dubrovački niz baštinskih teatarskih prepoznavanja i zagovora s novom izvedbom koja otvara mnoge, više ili manje poznate sudbine i usude znanih ali i neznanih osobnosti iz dubrovačke i ne samo književne povijesti. U potrazi za Cvijetom, moglo bi se reći, nastavak je suvremenih kazališnih pa i književnih traganja i trajne fascinacije najopjevanijom Dubrovkinjom.

  Podsjetimo, Matko Sršen 2005. u Teatru ITD a kasnije i u Kneževu dvoru na Dubrovačkim ljetnim igrama režira vlastitu dramu Cvijeta Zuzorić (quasi una fantasia) s Anjom Šovagović Despot i Doris Šarić Kukuljicom a Studentski teatar Lero, također na Dubrovačkim ljetnim igrama 2002. u Sponzi prikazuje monodramu Skroviti vrt s Mirej Stanić u predstavi koja „prebire“ mladenačke Cvijetine godine a po istonaslovnom nagrađivanom romanu, imaginarnog dnevnika Skroviti vrt (dnevnik Cvijete Zuzorić, plemkinje dubrovačke) Luka Paljetka. I Sršen i Paljetak svoja bavljenja Zuzorićevom dopunili su i radiodramskim prinosima u produkciji Dramskog programa Hrvatskog radija. Ne smiju se zaboraviti i brojna, moglo bi se reći trajna, inspirativna posezanja za likom i vremenopisom znamenite i po svemu zagonetne „lijepe i nadarene Dubrovkinje“, u prinosima brojnih teoretičara književnosti, znanstvenika, povjesničara i književnika. Spomenimo ovdje, iz dubrovačkog književnog kruga, i dramu Cvijeta Zuzorić Ernesta Katića objavljenu 1941. Tako je i u programskoj knjižici dubrovačke izvedbe objavljena pjesma Naše vile Tina Ujevića i fragment pisma Cvijeti Zuzorić Pavla Pavličića iz njegova Rukoljuba – Pisma slavnim ženama.

  Aktualna Potraga za Cvijetom Marijane Fumić ponire u, na sve načine, zapleteni i rascvjetani renesansni raguzejski vrt od gospođa i njihovih sluškinja u kojem izabrana galerija vladika svjedoči svoje osobne ali i zajedničke uloge, sudbine i iluzije u obiteljskim vlasteoskim kronologijama kojima je u ovom slučaju Cvijeta Zuzorić ishodišni motiv, povod, izgovor pa i alibi zagonetnih i često mitskih zagovora njenog dubrovačkog sveprisustva. Iako se, u samoj predstavi ali i u dramaturškom narativu, ona neće pojaviti. Ili će to biti njena sjena ili privid a o njenim „dubrovačkim poslima“ govorit će njena sluškinja (iz Jakina) Nicoleta. Ciljano odabirući društvo uglednih gospođa (i njihovih služavki, dojilja i službenica) rodbinski, prijateljski i interesno okupljenih oko Cvijete Zuzorić, Marijana Fumić konstruira i slaže mozaik prizora potkrijepljenih povijesnom faktografijom i dokumentima iz kojih se dekodira i na neki način filtrira i ogleda Cvijetino i dubrovačko vrijeme, psihogram njegovih aktera i zrcalni odraz društvenih determiniranosti i imanentnih staleških kredibiliteta, povlastica, obiteljskih isprepletenosti pa i državnih interesa.

  

  Cvijeta Zuzorić (Dubrovnik, 1552. – Ancona, 1648.), udana za firentinskog trgovca Bartolomea Pescionija, trinaest godina živi u Dubrovniku i, prije ponovnog povratka u Anconu, okuplja u gradu intelektualnu elitu, učene plemiće i nadahnjuje pjesnike koji svoju fascinaciju njenom ljepotom, erudicijom i zavodljivošću ispisuju njoj posvećenim stihovima. Među njima i Dominko Zlatarić, Miho Monaldi i Miho Bunić ali i Marin Battitore, Cesare Simoneti i Torquato Tasso i vjerojatno i mnogi drugi, ali su njihove pjesme posvetnice „obožavanoj“, ako su i napisane, izgubljene. Slovila je za ljepoticu iznimne naobrazbe, vladala je talijanskim jezikom, pisala je pjesme a književni povjesničari 18. st. bilježe da je „najviše uživala u sastavljanju epigrama.“ Nikola Vitov Gučetić u svom ljetnikovcu u Trstenom piše Djalog o ljepoti (nazvan Cvijet) i Dijalog o ljubavi (nazvan Cvijet) koje vode Cvijeta Zuzorić i njegova žena Marija Gundulić. Cvijeta je imala pet sestara i petoro braće i, zanimljivo je, Gučetić svoje djelo posvećuje Cvijetinoj sestri Niki i, na kraju uvodnog proslova Vrlo dičnoj gospoji mojoj prepoštovanoj Niki Zuzorićevoj, u Jakinu pojašnjava što je tome razlog: „...a te su vrline ljepote i čestitosti, poput dražesnih i čestitih sestara, u Vašoj sestri u jedno spojene.“ Na kraju zaključuje: „A čini li se kome čudnim što u tako sačinjene platoničke dijaloge uvodim dvije žene, taj će mi oprostiti uzme li u obzir razlog koji me na ovo naveo: otkrit će da sam to učinio dijelom zbog svoje žarke želje da proslavim te žene što više mogu, jer ih volim i štujem više ni ikoga drugog na svijetu.“ U posvetnom predgovoru Gučetićeva djela Discorsi sopra le Metheore d'Aristotile Marija Gundulić Gučetić brani svoju prijateljicu Cvijetu od uvreda i kleveta: „...Smatram da bi žene trebale dobiti više pohvala kako bi začepile usta svojim napadačima i otvorile oči razumu, jer ljepota tijela jasan je dokaz ljepote duše (...) Osim toga, ako su žene češće voljene od muškaraca, nisu li one savršenije od njih?“. Izdanje je 1584. povučeno i bilo je zabranjeno njegovo raspačavanje ali se, godinu dana poslije,  pojavilo drugo bez „delikatnih dijelova“  iz Marijinog predgovora.

  

  Redateljica Aida Bukvić vješto se snalazi u takvoj dramskoj konstrukciji s obiljem dijaloga, komentara i ispovijedi kvarteta gospođa ali i njihovih sluškinja, nižući i ispreplićući njihove sudbine, zbilje, iluzije pa i snove u kojima je, iz raznih razloga, uzroka i motiva, Cvijeta Zuzorić tek inicijalni izgovor za vlastita prepoznavanja, suočavanja i otkrivanja. U dugim „ženskim razgovorima“ i prijeporima i sveprisutnoj pa i opsesivnoj uzaludnoj Potrazi za Cvijetom, svoje mjesto i ulogu imaju i drugi znameniti Dubrovčani kao što su Monaldi, Ranjina ili Amatus Lusitanus ali i pjesnik Sabo Bobaljević Glušac (Savino de Bobali Sordo) – pisac Ljubavnih i pastirskih pjesama i satira i Jeđupke (u kojoj se obraća samo jednoj „gospoji“), soneta i poslanica (Pelegrinoviću, Mažibradiću) koji je jedini muški lik u predstavi i koji, kako zbog svoje bolesti (sifilis) i gluhoće ali „strastvene i rušilačke retorike“, ironije pa i sarkazma, ostaje jetkim komentatorom, povremenim sudionikom ali sveprisutnim svjedokom. Tim više ako je vjerovati nekim povjesničarima da nije bio, kao njegovi iz Akademije složnih koju je osnovao, toliko fasciniran Florom Zuzzeri. Složena je tako predstava uglavnom odvojenih prizora i dijaloga sluškinja i gospođa, ali i njihovih međusobnih odnosa, kada se klasne razlike zbog iznenadnih okolnosti i trenutaka nužnih međusobnih upućenosti, zatomljuju i potiskuju a ženska solidarnost funkcionira više kao iznimka nego pravilo. Na simboličan način, u samim završnim kadrovima predstave, plemkinje ostaju bose a sluškinje budu darivane njihovim skupim postolama. Enigma Cvijete Zuzorić ostaje neriješena. Očekivano. Možda bi ritam izvedbe bio dinamičniji pa i poželjno fluidniji i tečniji da se nije inzistiralo na povremenim dugim dijalozima, mjestimičnim ponavljanjima i ustrajavalo na faktografskim detaljima i kronologijama kojima su unekoliko pojednostavljeni složeni i suptilni karakteri likova, njihove emocije, empatije pa i zavisti i podmetanja, imanentna takvom vlasteoskom krugu, Gradu i podneblju koje ih je iznjedrilo.

  

  Jednostavan je scenografski prinos Iva Knezovića koji protagonistima ostavlja prazan prostor s nekoliko komada stilskog renesansnog namještaja namijenjenog gospođama i prosti drveni stol (kako bi se reklo – trpezu) oko kojeg se okupljaju sluškinje dok u pozadini, kao prijeteća kulisa, prostor ispunja oslikani zid s vratima koja se ne otvaraju s fragmentima slika i skalinima koje negdje vode i niz koje se od nekuda dolazi. Vrijedan je, vizualno atraktivan, kostimografski prinos Doris Kristić s dopadljivim i lijepim kostimima u kojima se kreću dubrovačke vladike jednako kao i likovno čisto, dosljedno i dopadljivo ruho njihovih sluškinja. Glazba Žarka Dragojevića unekoliko je suprotna vremenu kojem se drama događa ali upravo takva, zanimljiv je kontrapunkt povijesnoj razglednici u kojoj su zatečene i iz koje izlaze plemkinje i njihove pratilje. Maro Martinović kao jezični savjetnik obavio je besprijekorno svoj posao, pa je dubrovački govor i u tonu i u melodiji jedna od dodatnih vrijednosti predstave.

  Ono što predstavu po svemu preporuča je ujednačen, usklađen i glumački precizno artikuliran i uigran glumački ansambl kako u „podjeli od gospođa“ u kojoj su Marija Šegvić (Maria di Gozze), Nika Lasić (Džive di Pozze), Glorija Dubelj (Made di Ragnina) i Srđana Šimunović (Nika de Luccari) s dovoljno različitih individualnosti i glumačkih osobnosti, tako i u „svijetu od sluškinja“: Angela Bulum (Rade Vickova iz Omble), Glorija Šoletić (Aniza di Giuro Stiepanovich), Mirej Stanić (Stanula Petrova iz Župe) i Jasna Jukić (Nicoletta, Cvjetina sluškinja) te, svedena na nekoliko nijemih pojavljivanja Erna Rudički, kako piše u programskoj knjižici, kao Fior di spina (cvijet na drači) te, kao jedini muški lik zahtjevnih zadataka Zdeslav Čotić (Savino de Bobali Sordo). Odigran je tako zanimljiv scenski labirint bez izlaza i rješenja u kojem se, kako ističe autorica, iz jedne realne biografije otvaraju prostori imaginarnog da bi se „pokazala prava priroda stvarnosti koja je oblikovala ono što s pravom možemo nazvati fenomen Cvijeta Zuzorić.“ Potraga za Cvijetom i dalje će se, sigurno je, nastaviti bez nade za njenim mogućim sretnim ili kakvim drugim završetkom, ali sigurno s novim znatiželjnim i znanstvenim i književnim pa onda logično poželjnim i teatarskim preispitivanjima, izazovima i zagovorima kakve, usprkos svemu i svima, zaslužuje i opravdano priželjkuje. Fiore di belezza.

  

  ©Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr, 2. travnja 2024.

Piše: