Nova inicijacija ljudskosti u sveopćem rasapu temeljnih ljudskih vrednota

Gradsko kazalište mladih Split: Valter Hugo Mãe, Apokalipsa radnika, red. Dino Mustafić

• 

  Premijerna izvedba Apokalipse radnika u Gradskom kazalištu mladih, scenski adaptirana prema trećem dijelu romaneskne tetralogije suvremenoga portugalskog književnika Valtera Huga Maea, čije je pisanje nobelovac Saramago nazvao svojevrsnim „tsunamijem“, imajući priliku i osobno mu uručiti književnu nagradu 2007., spektakularno je odjeknula kulturnim životom grada Splita, ne i slučajno jer je riječ o svjetskoj premijeri djela nastaloga još davne 2006. godine a koju je, kao počasni gost, imao prilike gledati i sam autor. Susret s piscem Maeom, upriličen u suradnji splitskoga Filozofskog fakulteta s GKM-om dan ranije, kao uvertirom u subotnje kazališno događanje, sve poklonike suvremene portugalske književnosti i ljubitelje teatra uveo je u problematiku dugoočekivane predstave.

  Apokalipsa radnika pulsira između farse i tragedije, grubog humora, koji se scenskim govorom rasplinjuje do groteske, i peterolisne drame kroz koju prolaze glavni akteri: Maria, Quiteria, Augusto, Ferreira i Andrij. Domišljatim redateljskim postupcima i dinamičnom izmjenom prizora, koji gledatelja efektno dovlače „na samu pozornicu“, u blizinu dramskih osoba, rastvara se svijet suvremene gradske svakodnevice u kojoj je sve manje Boga a sve više toksične usamljenosti i otuđenja u međuljudskim odnosima. Magna civitas, magna solitudo! iskusit će svi akteri: i duhovno razorene žene, Maria, čistačica i preljubnica, i prijateljica joj Quiteria kojoj se povremeno pridružuje u profesionalnom naricanju, tj. obrednom jecanju za mrtvima, i gospodin Ferreira, ljubitelj umjetnosti, vješt predator Marijine slabosti, Augusto, zarobljen demonom narcisoidnosti i nasilnog karaktera zbog kojeg će Maria izgubiti duhovni kompas, i naposljetku jedan mladi Ukrajinac Andrij koji će u osvitu rusko-ukrajinskog rata sreću potražiti u Portugalu, daleko od ratne opasnosti, ostavivši ucviljene i zabrinute roditelje usred ratne zone. Ovaj sadržajni isječak predstave, odnosno imigrantska priča (pomalo i  profetska jer je roman nastao daleko prije rusko-ukrajinskog rata), lakoćom je aktualiziran, a samim time, dakako, predstavljen i kao vapaj suvremenom svijetu za konstruktivnim političkim i društveno odgovornim rješenjima. Kategorija rada, kao djelatnosti koja stvara i oblikuje čovjekovu osobnost, autentično je prispodobljena globalnom krizom koju obilježava sveprisutna dehumanizacija radnika a koju će na svojoj koži iskusiti i Maria, Quiteria, a i svi ostali akteri, svatko u svom sizifovskom djelovanju. Ipak, emocionalni naboj predstave izranja iz „vinograda Gospodnjeg“.

  

  Kako se rađaju ovisnički odnosi i time stvaraju klice cikličkoga zagađenja društva nezdravom komunikacijom, kojoj kronično nedostaje empatije i zdravoga sebeljublja (onakvoga kakvoga slikovito opisuje Erich Fromm u Umijeću ljubavi), a porazno, diskriminirajuće oboljele i u urbanim sredinama od dijeljenja čovječnosti na muški i ženski dio, samo su neka od gorućih pitanja koja grozničavo izbijaju iz prizora bračnoga života i polariziranih muško-ženskih odnosa u raznim oblicima društvenoga života prikazanoga na sceni (crkva, radna mjesta). Vizualni identitet predstave savršeno je estetski usklađen s njegovim tematsko-idejnim slojem a koji se smjenjuje kao stranica za stranicom pri čitanju kakva uzbudljiva i napeta štiva, popraćena pri tomu ekspresivnom glazbenom matricom koja razgaljuje i oboženim nebeskim fadom s podtonom kakve uzvišene tužaljke i uznemirujućim ritmom raskalašenoga techno prizvuka.

  Iza pojavnoga svijeta scenom se razotkriva i onaj nebeski, duhovni, onostrani, kroz čija vrata akteri teško prolaze dosađujući njihovu Čuvaru, sv. Petru, neprestanim upitima (parodija površnoga razgovora suvremena čovjeka s Bogom) a poneseni vlastitom nesigurnošću i nemirnom savješću. Prodorni zvuk otežana škripanja kao da mjeri težinu negativnih duhovnih naplavina koje se obrušiše na Mariju, Quiteriju, suicidalnoga gospodina Ferreiru, Augusta i ostale. Kako umaći vlastitoj apokalipsi – bijegom od ljudi ili upravo karitativnim služenjem, dvojbe su glavnih ženskih aktera koje je teško jednoznačno ukalupiti u format protagonista ili antagonista što, scenskim govorom prevedeno, implicira svu složenost ljudskog trajanja u kojem svi stignemo biti, silom prilika, i neprijatelji. I dok se romaneskna priča efektno prispodobljuje gledateljima u obliku reklamnih slogana – poglavlja, koja lijepe sudionici predstave od početka do kraja, a nakon kojih slijede prostorni i vremenski skokovi, za sugestivno žive dijaloge i melankolične solilokvije pobrinuo se u cijelosti savršeno uigran glumački ansambl iz kojeg se tek egzemplarno može izdvojiti suživljeno igranje Mije Vladović kao Marije koja će potresno svjedočiti o pokušaju prevladavanja vlastite traume i izlaženja iz začaranoga kruga bračne tjeskobe na porazno oslobađajući način. 

  

  Apokalipsa radnika raznovrsnošću motiva nadilazi priču o suvremenim globalizacijskim procesima koji sa sobom donose velike migracijske promjene, uključujući i preobrazbu čovjeka kao obiteljske i društvene jedinke, nerijetko i nemoćne da se izbori za svoje mjesto pod suncem. I premda obojena grubim i gorkim humorom, sav smisao koji predstava nosi past će na koljena grijeha, slikovito predočena jabukom kao njezinim estetskim simbolom. Do kraja će je pojesti Augusto (Uzvišeni) i zato trajno ostati i osvijetljen u završnome prizoru, kao opomena da nema grijeha koji u sebi ne bi nosio i socijalnu dimenziju. Univerzalnost predstave vidljiva je i u pokušaju temeljnoga odgovara na pitanje može li Bog djelovati tamo gdje su mu svi izopačeno okrenuli leđa ustrajno „vrijeđajući ga i bičujući“, iz dana u dan. Ima li, slijedom toga, i nade za ovaj svijet kojim uporno makijavelistički žele vladati oholi i zlatom zavedeni pojedinci pod čijom snagom uzmiče i DOBRO koje nije organizirano, pa samim time i gubi moć nad silama tame ovoga svijeta? Ipak, u sveopćom rasapu temeljnih ljudskih vrednota, nova je inicijacija ljudskosti i svjetla naznačena tamo gdje započinje Quiterijina romansa s Andrijem u Portugalu.

  Dvoipolsatnu Apokalipsu radnika očekuju još mnoga uprizorenja i još pomnija iščitavanja s uvijek novim, apdejtanim tumačenjima, nesumnjivo i brojne lovorike za društveno osviješteni prikaz svake zemlje kao moguće „doline suza“ dezorijentiranim građanima i stavljanje u fokus satirične osude svakoga tipa diskriminacije i nesnošljivosti od koje čovječanstvo sporo ozdravlja. Suvremeni je svijet u stalnoj čergi i različitim previranjima, no u toj konstanti „uvoza i izvoza“ nikada ne bi smjela prestati čovjekova potraga za ljubavlju i mirom kao temeljnim čuvarima ljudskosti.

  

  © Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 25. ožujka 2024.

Piše: