Čašica katarzična monologa
Kazališna družina Urbi et Orbi, gostovanje u Gradskom kazalištu mladih Split: Pizza s Krešom, autrski projekt Roberta Kurbaše
-
Pizza s Krešom autorski je projekt glumca Roberta Kurbaše, kojem se odazvao Krešimir Mišak, hrvatski novinar i pisac znanstveno-fantastičnih romana, nastao prema motivima američkoga filma Moja večera s Andreom s početka 80-ih godina prošloga stoljeća. Dramaturška zamisao počiva na zamjeni identiteta, pa se tako Robert našao u ulozi Kreše, novinara, a Krešo se stopio s Robertovim glumačkim zanatom.
Gostujuća predstava pred Splićane iznosi minimalističku scenu naznačenu prostorom obične gradske pizzerije s domaćinskim interijerom, prepoznatljivim po kockastom uzorku stolnjaka i ljubaznoj pojavi mlađahne konobarice, a u kojoj se nakon dugo vremena na čašici razgovara nalaze dvojica starih prijatelja. Dramaturški efektan početak predstave postupno uvodi u razmatranje što se događa ako pokušamo hodati u tuđim cipelama i što nam donose idejne permutacije u svakodnevici. Dva sudionika predstave, s glumački dodijeljenim ulogama, na scenu istupaju prisno, pomalo sramežljivo, kao „jedan od nas“, što pridonosi momentalnom opuštanju publike i potrebi za identifikacijom s Krešinim i Robijevim načinom života. Njih dvojica dolaze pod ekspresivnim svjetlom koje ništa ne skriva, a takvom će se objelodaniti i komunikacija u kojoj dominira Krešo, sklon logoreji i preispitivanju svega, dok će Robi ostati više unutar svojih oklopa i izgovarati manje riječi, što podcrtava povučenost njegova karaktera.
I kao što je pizzu lakše pojesti izrezanu na komade, tako započinje i njihovo razmatranje smisla života, u godinama nakon haranja koronavirusa cijelim svijetom, seciranjem niza pojavnosti zabilježenih u raznolikoj i izazovnoj dinamici društvenoga razvoja, sa sve većim uplivom umjetne inteligencije, virtualne stvarnosti i sveopće svjetske boli. Dvojac je tako impostiran da aktualizira i upozori na negativne posljedice suvremenog orwellovskog vremena kojim dominira nevidljiva patokracija, dakako s nužnom humornom notom kao općeprihvaćenim modusom raščlanjivanja životnih problema. Na trenutke će Robi i Krešo oživjeti teatar apsurda o jednom razglobljenom i nesigurnom vremenu u kojem se otuđeni pojedinac batrga s uhodanim svakodnevnim brigama: poteškoćama u komunikaciji s bližnjima i suradnicima na poslu, poskupljenjem struje i benzina, a onda, posljedično, i sužavanjem zdrave životne perspektive koja zamagljuje pogled u budućnost.
Gdje su granice samopomoći i bijega od odgovornosti razlistat će Krešin monolog o povlačenju iz stvarnosti kako bi pronašao svoj mir i osvijestio ljepotu življenja. Koje su zamke sektašenja za mentalno zdravlje pojedinca, a na što se svodi uzdizanje institucije life coacha, zorno se i satirično može iščitati iz nadahnuta Krešina solilokvija. A kako izgleda Robijeva borba protiv besmisla, dočarat će je on sam ekspresivnim govorom tijela i gestikulacijom karakterističnom za nemoćnu rezigniranost i spasonosnu patnju od koje se ne može pobjeći. I premda se svakodnevica u predstavi opisuje kao prašuma kojom se trudbenici probijaju do egzistencijalnoga svjetla, ugode i životnoga komfora prvenstveno, glavni je lajtmotiv zapravo kako pronaći izgubljenoga sebe. Ni Kreši ni Robiju kao pojedincima nije lako odgovoriti na sve izazove koje im nameće društveno i obiteljsko okruženje i pri tomu ne osjetiti krizu identiteta koja im dolazi servirana na pladnju kao plod interakcije s drugima, samim sobom, pa i profesionalnim usmjerenjem. Tko sam ja? teško je pitanje i za simpatičnu konobaricu (autentično je i sasvim opušteno na scenu donosi mlada Nika Levak) koja poput kakva deus ex machina zaustavlja Krešin tijek misli i pomalo zamornu potrebu za introspektivnim sagledavanjem života i svijeta oko njega, vraćajući uspješno i njega i Robija na njihova početna mjesta. Bez nekih novih odgovora, dakako, jer život uvijek iznova samo postavlja pitanja, s Bogom ili bez Boga. Je li pak morem života lakše plivati uzvodno ili nizvodno i jesmo li ispunjeniji u ulozi junaka ili antijunaka u predstavi zvanoj život, samo su neka od pitanja koja ostaju darovana gledateljima. Križaljku koordinata koje jamče osobni razvoj uvijek je teško rješavati bez pomoći, no tim je i izazovnije u vremenu sveopće alijenacije čovjeka od sama sebe, rada i obitelji, pokušati se vratiti svojim korijenima, zastati i s osmijehom zagrliti sutrašnjicu.
Pizza s Krešom u konačnici smo svi mi: obični, mali ljudi koji traže svoje ispunjenje, mjesto pod suncem koje će nas potvrditi u nastojanjima, nadama, ali i svakodnevnim porazima. U vremenu koje nam poput vala zapljuskuje svaki prethodni dan brišući mu konture uhvatljivosti, moguće je uvijek činiti ono što nam je usađeno od Boga poput kakva čipa: biti spremnima saslušati drugoga, u svojoj biti slična nama, i u radosti i u tjeskobi, kako bismo jednoga dana imali puno pravo na „čašicu¸katarzična monologa“ koji će nas izliječiti od nepotrebna sažaljenja ulivši nam umjesto njega snagu zdrava suosjećanja za vlastite ranjivosti s kojima je životni hod onda i smisleniji. Ma koliko junaci predstave (ili pak antijunaci, „kako vam drago“) pokušali širiti svoje ruke od sreće ili za srećom, Krešina će i Robijeva sjena (i dakako svih nas u idejnoj potki ovoga dramoleta) uvijek biti križ svakidašnji.
© Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 14. ožujka 2024.
Piše:
Aralica