Izvrsna ansambl predstava koju smo dugo čekali

Gradsko dramsko kazalište Gavella: Miroslav Krleža, Kraljevo, red. Krešimir Dolenčić

• 

  Kraljevo, jedna od Krležinih (Zagreb, 7. srpnja 1893. – Zagreb, 29. prosinca 1981.) kvantitativnih, ranih drama, dramska legenda o Zagrebu, Hrvatskoj i Kraljevini, jednočinka nastala 1915. godine (prvi put tiskana u knjizi Hrvatska rapsodija, u Zagrebu, 1918., a drugi put u knjizi Legende u Zagrebu 1933.; koncertna praizvedba u kazalištu: 1955., u režiji M. Dedića), jednočinka bez žanrovske, tj. generičke oznake smještena je vremenski i prostorno u/na kraljevski sajam u kolovozu jedne godine, točnije, za nas obiteljski i blizanački više nego zanimljivo, na kraljev/carev rođendan, 18. kolovoza (Franjo Josip I., 18. kolovoza 1830. – 21. studenoga 1916., austrijski car i ugarsko-hrvatski i češki kralj od 1848. do 1916.). „Usporedimo li Kraljevo s groteskama u duhu srednjoeuropskog ekspresionizma (Kaiserova, Tollerova, Ghelderodeova djela), možemo reći da je to prvi primjer razrađenoga scenskoga simultanizma.“

  U Krležinim dramama nastajalima u rasponu od 1914. do 1959. godine, didaskalije dobivaju jednu od središnjih pozicija i funkcioniraju uz dijaloge i monologe kao bitan fabulativan i dinamički element, u Kraljevu sugerirajući atmosferu straha i egzistencijalne zebnje pred Prvi svjetski rat, potencirajući sinestetični doživljaj upućivanjem na plesne, glazbene, filmske elemente i sugerirajući tako neke od modusa uprizorenja, ne funkcionirajući samo kao dramaturški, nego i kao teatrološki i teatrabilan element. Krešimir Dolenčić u novoj je premijeri u Gavelli, pravoj ansambl predstavi koju smo dugo čekali (nakon izvrsnoga Anočićeva Kiklopa) započeo događanja didaskalijama („Didaskalije u Kraljevu, dojmljiva poetska proza, partiture su koje upućuju na vizualnu i auditivnu stranu djela, spoj jezičnih, zvučnih, optičkih i plesnih elemenata koje svijet prikazuju kao stalan vrtlog tjelesnih i duhovnih događanja, kao vječnu igru.“, M. M.). koje maestralno izgovara Boris Svrtan (možda bi se još bolji efekt postigao kad bi Svrtan kao komentator, Krleža, grabancijaš, Nepoznat Netko na početku predstave govorio iz publike, a na sceni bi bila samo audiovizualna slika gibanja, glazbe, tijela i tjelesa; Glasovi. Događaji. Boje.).

  

  Cijeli je Krležin opus dramaturški impresivno povezan, i dramski i poetski i prozni, i publicistički, nekim fiksnim elementima i uporišnim točkama, intertekstualnošću, interdisciplinarnošću, ironizacijom zbilje, autocitatnošću, tako da nije neočekivano interpoliranje dijelova iz Balada Petrice Kerempuha, Zastava, Deset krvavih godina, Simfonija, Eseja i zapisa (na kajkavskome idiomu i/ili štokavskome standardu) u Dolenčićevo Kraljevo, kao i eksperimentiranje književnošću i kazalištem, vrlo jasnim referencama na slikarstvo (izvrsni kostimi crno-bijeli i u pastelnim bojama, s crvenim segmentima i maskama-brkovima kostimografkinje Tee Bašić Erceg), glazbu, film u vremenu ekspresionizma, futurizma, ali i dadaizma i nadrealizma, koji izmi u isto vrijeme počinju svoj život u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Švicarskoj, Americi. „Kraljevo se drži ekspresionističkom dramom, predstavnicom kvantitativne dramaturgije koja se suprotstavlja i supostavlja kvalitativnoj dramaturgiji Krležina psihološko-socijalnoga ciklusa te avangardnom dramom, tj. hrvatskom prethodnicom istaknutih strujanja u europskoj drami dvadesetoga stoljeća.“ (M. M.)

  U skladu s avangardnim smjerovima u svim umjetnostima, koji začetke imaju u vremenu pisanja Kraljeva, Dolenčić (znanstveni suradnik u predstavi: Vid Balog, asistentica redatelja: Martina Đekić, asistentica dramaturga: Nina Anđelković) je strukturirao djelo kao pokretnu fresku, nadrealističku sliku, dalijevsku palaču u Figueresu (zgrada teatrabilnoga muzeja prije je bila kazalište), svijet prepun elemenata proizašlih iz Dalijevih snova i halucinacija, marinettijevski ratni vrtlog strave i dezoblikovanja, magijsku svijest, dadaističko nerazumijevanje i raspadanje jezika i komunikacije ubrzavanjem ili usporavanjem teksta, zapinjanjem i zaustavljanjem, ponavljanjem pokreta i glazbe, drugom stvarnošću, zaleđenim slikama i stalnom vrtnjom, uz lavež danteovskih pasa u pozadini.

  

  „Jednako fascinantna je i lakoća kola, koje kao da u sebi nosi nešto fraktalno, jer energija cjeline zrcali se i u najmanjem ulomku i ritamskom podjeljku: muzički odgovor lakši je od pitanja, par poletniji od nepara, laka doba naglašenija od teške, kontra živahnija od dobe. Time svirka i ples svjesno odskaču od zemlje magijskom neposrednošću“, u kazališnoj knjižici urednika (i dramaturga predstave) Dubravka Mihanovića (autorica fotografija u knjižici: Nina Đurđević) progovara iznimno kreativan maestro Stanko Juzbašić, skladatelj i oblikovatelj zvuka, za kojega je Krešimir Dolenčić u jednome intervjuu rekao da se gotovo može potpisati kao suredatelj jer glazba traje koliko traje ova devedesetominutna predstava. Svaki se trenutak na funkcionalnoj i igrivoj pozornici Denija Šesnića i Marte Dolenčić koja se lako mijenja i nudi nove svjetove (i koja je dodatno uokvirena, ali time i sužena, što je u Radojevićevoj režiji riješeno velikom kosinom koja sceni daje novu dimenziju i dodatnu dimenzionalnost) događa nešto novo, s puno razrađenih detalja, s nekoliko razina dubinskih planova i izvrsnim glumcima i u pojedinačnim scenama, duoscenama ili skupnim scenama, i koji su i plesački i pjevački i glasovno dali svoj maksimum, tjelesno i glasovno besprijekorno istrenirani, grotesknih pokreta, različitih kodova koji prate fragmentiranost radnje, pod palicom koreografkinje Silvije Marchig: „Dok se ne podrazumijevaju, stvari su zanimljive, podložne istraživanju i pružaju mogućnost iznenađenja. Volim kad su izvedbe intenzivni, afektivni doživljaji. Ne volim ostati ravnodušna kad gledam predstavu, i ne želim ni da moja publika ostane ravnodušna. To je sigurno poveznica mojih radova. Sigurno i sliče jedan drugome, ali bitno mi je da to nije inercijom ili automatizmom“.

  Ivana Bolanča, Amar Bukvić, Martina Čvek, Ankica Dobrić (nakon niza godina na Gavellinoj pozornici, i to izvrsna, i bilo bi šteta ne omogućiti joj jednu veliku ulogu ili monodramu pri kraju regularne glumačke karijere), Andrej Dojkić, Ivan Grčić, Hrvoje Klobučar, Ana Kvrgić, Mada Peršić, Ivica Pucar, Janko Rakoš, Siniša Ružić, Antonija Stanišić Šperanda nadahnuto i posvećeno, punom snagom, ponekad i otklonjeni od svojih glumačkih modusa i kodova glume, neki u potpuno novome kazališnome svjetlu, igraju građanke, građane, purgare, purgarske gospe, goste, pijance, trgovce, prostitutke, prolaznike, konobarice, čarobnjake, pjevače, komedijaše, malograđane, samoubojice, soldate, mesare, mrtvace, obješenjake.

  U kolopletu se scenske igre (oblikovatelj svjetla: Deni Šesnić) izvrsno pozicionirala i mlada glumica Lara Nekić, iznimno dobra u ulozi jedne nove, moderne i ambivalentno tužno-razigrane Anke koja u izazovnoj i statički teško izdržljivoj pozi(ciji) leži na leđima na stolu s glavom spuštenom ispod razine tijela i u obrnutoj perspektivi promatra svijet-publiku, a jednako je dobra, spretna i neustrašiva i na marinkovićevskome trapezu (koreografkinja za trapez: Nikolina Komljenović) u ovoj „scenskoj, halucinantnoj groteski koja nameće pomisao na svijet istodobno stvaran i nestvaran“ (M. M.).

  KRLEŽA: Sve moje drame iz onog vremena, oni simbolični dance macabrei, bezbrojna umorstva, samoubojstva, priviđenja, ono uznemireno odvijanje slika u furioznom tempu, sva ona jurnjava pokojnika, mrtvaca, bludnica, gorućih anđela i bogova, rovanje po grobovima… sve je to bilo traženje takozvane dramatske radnje u sasvim krivom smjeru. U kvantitativnom. (Golgota, Adam i Eva, Kraljevo). A u novoj se Gavellinoj uspješnici preispituje i sam Krleža i njegovo mišljenje i promijenjeni stav kad počinje stvarati psihološke, kvalitativne drame. „Krležina dramska projekcija sajmišnoga zbivanja temelji se na kompozicijskoj figuri kruga, a događanje se (prema Branimiru Donatu) može podijeliti na dvadeset i jedan segment, tj. na dvadeset i jednu „sekvencu“: čini se kao da nevidljiva filmska kamera čitatelja i gledatelja vodi od jedne do druge skupine osoba i pojava bilježeći prizore i glasove.“ (M. M.)

  Antologijska Gavellina predstava Kraljevo, na koju se Dolenčić samo u segmentima referirao, što djeluje i kao umjetnička posveta redatelju prethodniku, pravi primjer totalnoga kazališta, koja je premijeru imala 10. listopada 1970. a posljednju izvedbu 19. svibnja 1982. (broj predstava: 173) u režiji Dina Radojevića, jednoga od članova poznatoga redateljskoga kartela, koja je gostovala i na mnogim svjetskim pozornicama, uključujući američke, a koju su mnogi kazalištarci i nekazalištarci gledali u kazalištu nekoliko puta, dinamična, uigrana, životna, mistična, začudna, koja je snimana i relativno često reprizirana na televizijskim ekranima pa su je mnogi i današnji gledatelji mogli vidjeti, zaslužila je da joj se ispiše autorska ekipa: scenograf: Zlatko Bourek, kostimografkinja: Diana Bourek, koreografkinja i pomoćnica redatelja: Nada Kokotović, glazbeni suradnik: Igor Kuljerić, jezični suradnik: Bratoljub Klaić, korepetitor: Ladislav Tulač, kao i svi glumci (u nizu godina bilo je i nekoliko promjena): Dacar: Ivo Fici, Kumek Šestinčan: Ante Dulčić, Pijani kožar: Zvonimir Ferenčić, Kožareva žena: Zdenka Anušić, Malograđanin: Božidar Smiljanić, Purgerske gospe: Vjera Žagar-Nardelli, Ljubica Jović, Helena Buljan, Debeli purger, kućevlasnik gospon Blazina: Mato Ergović, Staro Ture: Đuro Utješanović, Gazda Japica, krčmar kod Crvenog nosa: Drago Krča, Mamica: Marija Kohn, I. gost: Boris Miholjević, II. gost: Ljubomir Kapor, III. gost: Božidar Boban, Kočevar: Vlatko Dulić, Mesar: Mladen Šerment, Margit: Ljiljana Gener, Stella: Zdenka Heršak, Slijepac: Mirko Vojković, Dinstman: Ivo Rogulja, Madam: Nada Subotić, Lola: Ingeborg Appelt, Hajnal: Ljubica Mikuličić, Janez, sluga kod Pogrebnog zavoda za svečane sprovode: Pero Kvrgić, Baraba: Drago Meštrović, Štijef, utopljenik: Josip Marotti, Planetarica: Vesna Smiljanić, I. gospodin: Emil Glad, Čarobnjak: Vinko Viskić, Asistentica čarobnjaka: Helena Buljan, Anka, Janezov ideal: Semka Sokolović, Herkules, Ankin ljubavnik: Krešimir Zidarić, Kočijaši: Marino Matota, Vinko Viskić, Bogalj: Ivica Vidović, Seljaci: Drago Mitrović, Rade Šerbedžija, Mile Rupčić, Zorko Rajčić.

  

  Teško je znati koje su scene bile zanimljivije, i koji glumci bolji u kolopletu događanja, paralelnih zbivanja, različitih planova, gotovo filmske montaže. Čarobnjak Vinko Viskić koji je gutao vatru i izvodio različite vratolomije, Drago Meštrović Foka kao Baraba, Krešimir Zidarić koji je kao Herkules u tigrastome kostimu nosio na rukama Semku Sokolović kao Anku, Josip Bobi Marotti kao utopljenik Štijef s ribicama i s mokrim debeljuškastim trbuhom, Pero Kvrgić u crnome kostimu i sa štrikom oko vrata i zelenom bojom lica kao obješenik Janez, tišina i zaustavljen pokret na ukošenoj i zakošenoj sceni i u gledalištu kad ulaze mrtvaci ili Lijepa naša u krčmarskome okruženju tad (po)najboljih hrvatskih glumaca. Fantastična predstava koja, različito memorirana, traje nekoliko desetljeća. „Njezina je glavna kvaliteta bila virtuozno scensko supostavljanje svijeta ovostranosti i onostranosti nastalo tehnikom filmskoga usporavanja i pretapanja te preobrazbom srednjovjekovnih kazališnih mansiona i vrtloga erosa i thanatosa, na koje se naslanja Krležina drama, u suvremeni sajmišni teatar.“ (M. M.)

  U Gavelli nakon toga nije igrana do indikativnoga 29. veljače ove godine, a u različitim je kazalištima postavljana, s većim i(li) manjim uspjehom – u dalekome Oslu 2018. godine kao prva predstava nastala na temelju Krležinih tekstova u Skandinaviji (režija: Ivica Buljan), a koju je Mira Muhoberac, izbornica Marulićevih dana, pozvala u Split na taj ugledni festival hrvatske drame (predstava, nažalost, nije došla u Hrvatsku zbog nekih organizacijskih nemogućnosti).

  

  „Ova je jednočinka strukturirana dvodijelno: u prvom nizu prizora Kraljevo prikazuje panoramu kraljevskoga sajma, „presjek kroz prostor u pokretu, s glasovima anonimne svjetine“; u drugom se nizu počinju osvjetljivati pojedinačne sudbine; na kraju se pojedinačne sudbine iznova gube u vrtlogu gomile, u kolopletu sajamskoga dana, na Stjepanovo u Zagrebu, s aluzijama na Hrvatsku u Austro-Ugarskoj.“ (M. M.) U drugome, donekle mirnijemu dijelu Dolenčićeve predstave, s fokusom na unutarnje nemire („Čovjek je uznemiren trajno.“), uz sveprisutnoga Svrtana koji iz različitih pozicija motrišta i (s) različitim instrumentima promatra naoko mali kazališni i naoko veliki svijet, na sceni dominiraju tri glumca: Darko Milas u dojmljivoj je, uvjerljivoj, pomalo melankoličnoj kreaciji Herkulesa, cirkuski artist, koji je konstituiran prema zasadama antropološke tipologije ekspresionizma, „kao utjelovljenje muške snage i nadmoći“ i kojemu/čemu teži Anka. Enes Vejzović je vehementni, sugestivni, ozbiljni Štijef jake geste i mimike, ali i začudno okrenut unutarnjosti, psihološki vrlo dobro iznijansiran („drugi pokojnik“, rezigniran i svjestan da više ne može mijenjati ono što je učinio u svijetu i vremenu živih), utopljenik između dvaju svjetova (izvrsno iskorišteno propadalište s nizom mrtvaca koji izlaze ulazeći u pojavni svijet i vraćaju se u donji svijet, uz redateljsku Vejzovićevu palicu) i beckettovski mu pandan, crvenokosi i crvenobradi Filip Križan kao Janez, koji u svakoj ulozi pronalazi neki novi ludički i ludistički modus, ovdje mikrogestikulacijom i minimalnom facijalnom ekspresijom impresivno kreirajući žal i tugu svih nam odlazaka (u anticipiranoj antidrami U očekivanju Godota Beckett Vladimiru i Estragonu, Gogou i Didiju ne da da umru, da se objese). Majstor Krešimir Dolenčić poetski završava cijelu predstavu na prosceniju na kojemu klečećoj Anki prilazi Janez i grli je nježno kao smisao svoga života i smrti. Katarzično-poetski, neočekivan završetak, izvrsna predstava koju svakako treba pogledati, makar jedanput.

  Ako još niste uspjeli biti na ovoj izvrsnoj multipredstavi, jer su prve izvedbe bile rasprodane, pogledajte Kraljevo 11. i 12. ožujka. Bit ćete, sigurni smo, oduševljeni.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 10. ožujka 2024.

Piše: