Ovako se prenose energija i strast na publiku

Kulturni centar Osijek: Plišana revolucija, autorski projekt Vanje Jovanovića i Mateja Sudarića, red. Vanja Jovanović

  • Redatelj Vanja Jovanović i dramaturg Matej Sudarić kroz scenoslijed su napisali glavni tijek predstave, a onda su glumci Vedran Dakić, Sara Moser, Mateja Tustanovski, Nikola Radoš i Davor Tarbuk sami konstruirali svoje likove. Dvojac s početka priče potom je mladu glumačku petorku „kroz probe stavljao u improvizirane situacije“, od kojih su one najbolje uvrštene u završni tekst. To ukratko znači da je sve (tekst pa i predstava) proizašlo iz skupnoga rada – pojasnio nam je Sudarić, dodajući da jedino što se znalo od početka jest to da će se raditi o – osobnoj revoluciji.

    Premijerno izvedena 10. veljače 2023., Plišana revolucija prava je uspješnica, 90 minuta čistoga užitka u produkciji Kulturnoga centra Osijek. Iza njih je već više od 15 izvedbi i gostovanje u CeKaTe-u u Zagrebu u rujnu 2023. te na jubilarnom, netom održanom 20. VIRKAS-u, i to baš na godišnjicu premijere.

    Netko misli da su besmislene, nepotrebne, netko da se iza svega kriju kojekakve kuhinje i namještanja, pogodovanja, neki pak da su vrlo poticajne, da su važne. O nagradama svi imaju (neko) mišljenje. Spomen nagrada u kontekstu ove predstave nije nimalo slučajan, jer je Vedran Dakić upravo za glavnu mušku ulogu u ovoj predstavi ovjenčan Nagradom hrvatskog glumišta, dok ju je Mateja Tustanovski za svoju ulogu Mile dobila u kategoriji najbolje mlade glumice do 28 godina. Sudeći prema viđenom, itekako su opravdali povjerenje struke. Ostatak tima predanošću nimalo ne kaska. Prenosili su energiju i strast na prepunu dvoranu. Usto, mlada je Matea pokazala da uistinu vješto svira klavir.

    „Predstava započinje kao ležerno druženje pet prijatelja uoči obrane diplomskog rada i službenog završetka studentskog života, a postaje „borba“; za i protiv ulaska u ozbiljan život, suočavanje sa strahovima iz sadašnjosti ili onima iz budućnosti te, u slučaju glavnog lika Duška Radića, i borbi protiv unutarnjih neprijatelja“, najavljuju iz KC-a.

    Po definiciji, revolucija je okret, puni krug nakon kojega se nađemo na istom mjestu s kojeg smo krenuli, tj. stanje je nakon revolucije nepromijenjeno – iako se u nju svi kunu, ufaju da će donijeti osvježenje, promjenu, srušiti ono/one što ne valja(ju). A jedino je istinito da revolucija (prvo) jede svoju djecu.

    Britke rečenice odlike su vrlo pulsirajućega teksta prepunog ironije (a upravo je rat ironija, noćna mora i apsurd za koji, kao ni za ljubav, ne vrijede nikakva pravila ili zakoni), o imaginarnom sukobu, pravom krvoproliću koji se događa u glavi glavnoga lika, kojega čarobno utjelovljuje Vedran Dakić. Njegov je lik „kraća noga stola, zbog koje se stol ljulja“, „neispucana kokica“, on živi u nekom svom kaosu, čahuri i doslovce je izbrisao granicu iluzije i zbilje. Potpuno dominirajući scenom u svakom smislu, Dakić se zaigrava i zagrijava iz minute u minutu, dodajući svojoj izvedbi sve više goriva i postižući rijetko viđenu dubinu emocija i autentičnost. Transformacije iz jedne emocije u drugu potvrda su talenta i posvećenosti glumi. Prenio nam je Vedran svaku nijansu svog kompleksnog lika. Njegova je gluma istodobno i suptilna i snažna, mogla se osjetiti svaka emocija koju je njegov rastrojeni lik proživljavao, što ga je dodatno povezalo s publikom, s lakoćom dopirući do svakoga u gledalištu bez zapreke.

    I interpretacija Mateje Tustanovski bila je duboko emotivna i inspirativna (a kako kaže Dali, pravi umjetnik nije onaj tko je nadahnut nego onaj koji nadahnjuje druge). Ma kako klišeizirano zvučalo, cijela je predstava, a njezina uloga i ostvarenje posebno, potaknula na razmišljanje i suosjećanje s onim što je svaki od likova proživljavao i protiv čega se borio.

    Bilo da je bila komična ili dramatična, Matea je bila izvanredna, njezine su geste i intonacija savršeno bili uklopljeni u interpretaciju.

    Kada se tomu dodaju i uloge Nikole Radoša (u ulozi izgubljenog Duškovog brata Nenada), Sare Moser (kao energične slikarice Ane Flegar) i Davora Tarbuka (kao Jana, kao i većina likova prepunoga unutrašnjih čvorova i ožiljaka) – koji su, u usporedbi s Vedranom i Mateom imali nešto kraću trkališnu stazu, rezultat je jako dobra predstava, koja nam pokušava poručiti da je življenja vrijedan samo svijet u kojem je jedina religija ljubav. Bilo bi jako dobro da živimo u društvu u kojem vlada meritokracija, u kojem su na vlasti vrijedni ljudi od znanja, intelektualci i poslovni ljudi stručni u donošenju bitnih odluka. No, ne živimo.

    Tražeći svoje identitete u sebi, Duško provocira – i odijevajući svoje prijatelje jednog po jednog u maskirne uniforme, pokreće svoju plišanu revoluciju.

    Jer, „svatko od nas u sebi ima klicu revolucije“ i nitko ne vidi naše prave potencijale – tvrdi on, a onda slijedi dobar stari – twist. Da ne bi nekomu promaknuo, naglasili su to oštrom promjenom zvuka, svjetla, teksta, načina igre. Dnevna se soba Duška i Mile u nekoliko sekundi pretvorila u front na kojem Duško ratuje sam protiv sebe. I dobiva bitku. I rat.

    Nakon obrata događa se ta (mekana) plišana revolucija kojom pokrećemo (ili oslobađamo) svoje (prave?) do tada prikrivene identitete. Zbog okrutnog svijeta u kojem živimo, skrivamo svoju plišanu, ranjivu, mekanu stranu – tek kada oslobodimo plišanca u sebi, postajemo slobodni.

    Scenograf i kostimograf Mario Tomašević, kao i autor glazbe Ljudevit Laušin te dizajnerica rasvjete Anđela Kusić odradili su lavovski dio posla i to sjajno. Krajnje realistična scenografija i detaljno izrađeni rekviziti (posebice u ratnim scenama) pružaju autentičan doživljaj, doslovce odnoseći i publiku u ambijent – u stan ili na bojište. Odabirom boja, tkanina i stilova, Tomašević naglašava osobnost, stil života, životna usmjerenja likova i njihovu ulogu u priči. Glazba daje emocionalni i atmosferski kontekst svakoj sceni i precizno se uklapa u ritam i ton predstave, naglašavajući ključne trenutke, a svjetlo vrlo doslovno dodaje slojeve i naglašava emocionalnu napetost. Kombinacija ovih elemenata svrstava predstavu u one koje se pamte.

    Zaključit ću tekst Aristotelovim riječima: jedini način da izbjegnete kritiku je ako ne činite ništa, ne govorite ništa i – niste (ili jeste) ništa.

    © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 8. ožujka 2024.

Piše:

Narcisa
Vekić