Vrlo osmišljena i maštovita predstava o relativizaciji vremena

Gradsko kazalište Žar ptica: Krešimir Butković, Bornin vremeplov, red. Ivan Leo Lemo

• 

  Napeta i emotivna dječja pustolovina spoj je autobiografije i kreativnosti pisca knjige Bornin vremeplov, Krešimira Butkovića, koji je kao sedamnaestogodišnjak nakon teške ozljede ostao u kolicima. Od tog vremena počeo je pisati i objavljivati brojne priče od kojih je jedna i Bornin vremeplov, inspirirana stvarnim događajem iz njegova života.

  Režiranje i glumljenje u predstavama za djecu vrlo je delikatno, lijepo, pomalo snovito i zahtjevno, a djeca su najiskreniji kritičari kazališta i neumorni zapit(k)ivači kojima nisu dovoljna jednostavna rješenja i odgovori. Na kazališnim su repertoarima ponekad predstave za djecu koje samo zabavljaju, vesele su i nužno završavaju sretno. Predstava Bornin vremeplov, koja je premijeru imala 1. ožujka, ne zabavlja male gledatelje, nego im prikazuje tešku životnu priču, problematizirajući traume, odlaske i smrt bliskih ljudi, referirajući se na konkretnu tešku životnu priču autora Krešimira Butkovića. Narator je, vrlo uvjerljiv glumac Berislav Tomičić, na početku predstave u kolicima i iz svoje i perspektive autora, gotovo dokumentaristički, govori o događajima koji su ga/autora odredili kad je kao dječak ostao u kolicima i kad je njegov brat Tomislav kasnije iznenada u snu umro, iza sebe ostavivši sina Bornu i suprugu. Borna i njegov stric Krešo počeli su pisati priče kako bi im bilo lakše i kako bi sebe i sve čitatelje, a sad i gledatelje, uvjerili kako je sve moguće i da tjelesna i ostala ograničenja ne trebaju sprječavati maštu i onemogućavati trenutke sreće. U kazalištu je uvijek problem kako pronaći (fluidnu) granicu između svijeta zbilje i svijeta mašte, preskakati iz jednoga u drugi svijet, a ostati uvjerljiv i gledljiv, što su žarptičari i u svojoj novoj predstavi vrlo suptilno napravili, uključujući izravnije i publiku u svoju priču, ponudivši izvrsno rješenje s malim autima, stojadinima koji voze iznad gledatelja (jedan se veliki vrlo maštovito u ulozi taksija našao i na sceni), a i glumci neke kazališne situacije odigravaju komentirajući iz publike (možda su lizalice mogle biti podijeljene i malim gledateljima, ali Žar ptica uvijek lijepo i osmišljeno nakon premijere počasti svoju publiku). U Žar ptici zaposlenici vrlo dobro raspoloženi dočekuju (i ispraćuju) svoju mladu, malu i malo odrasliju publiku i u tako neposrednoj i toploj atmosferi gledatelji se osjećaju kazalištem posvećeni.

  

  Mizanscenska i scenografska rješenja uvijek vrlo maštovitoga i svakom projektu maksimalno posvećenoga redatelja Ivana Lea Lema/e, i kreativne scenografkinje Vesne Režić, kao i funkcionalna glazba Zvonimira Duspera omogućuju zakorak u poseban kazališni svijet, ulaženje u snove, rastvaranjem i skupljanjem scenografskih elemenata, mijenjanjem perspektive, prostora i vremena, kao i kategorije prostor-vrijeme mobilnim multifunkcionalnim panoima koji su oslikani kao zagrebački neboderi, dijelovi kuća i ulica, učionice, a koji se vrlo brzo pretvaraju i u projekcijska platna (oblikovanje videa i asistent scenografije i kostimografije: Slaven Krejačić) s morem djetinjstva, obiteljskim fotografijama iz konkretnih djetinjstava autora i njegova brata. Kubusi se pomiču, odvajajući se i skupljajući, sugerirajući prostor praonice s perilicom, police s knjigama, postajući vremenski vrtlog uvlačenja u psihičke, emotivne i stvarne dubine u koje se Borna želi vratiti kako bi tati čestitao jednu, posljednju zajedničku im novu godinu i rekao mu da ga voli, jer je to u tome trenutku slučajno zaboravio. (Naravno, iako dobri, tehnički uvjeti nisu tako izvrsni kao u predstavama koje smo mogli gledati u inozemnim predstavama na Naj, naj, naj festivalu koji je nedavno, na veliku žalost svih nas, ukinut zbog nedostatnih financijskih sredstava, ali su na najbolji način iskorišteni.)

  Desetogodišnjak Borna želi napraviti vremeplov kako bi se na trenutak vratio tati, a slučajno otkriće da je vremeplov već napravio Profesor (i u toj ulozi vrlo predan Berislav Tomičić) daju mu nadu da će svoj san i želju uspjeti vrlo brzo realizirati. Borna je tužan, ali vrlo samostalan i odlučan dječak kojega slijedi vjerna mu prijateljica Nika, koja ga poslije duhovito izvlači i iz jezičnih zavrzlama, a glume ih uvijek vrlo dobri i vrlo uvjerljivi Petar Atanasoski i Dunja Fajdić, koji i fizički djeluju kao da su, simbolično, zaustavljeni u vremenu i kao da su vječno djeca, što je nužno za uvjerljivost priča o djeci u kazalištu za djecu. Nika u tome zanimljivome paru funkcionira kao razumska protuteža zasanjanome Petru i skupa kreću u avanturu života. Jedini je Profesorov uvjet da ne smiju mijenjati događaje iz prošlosti, ali umjesto u blisku im godinu, nakon groma u vremenskome povratku (s referencama na film Povratak u budućnost, ali i Veliki/Big), dječak i djevojčica vraćaju se tridesetak godina unatrag, kad je Bornin otac bio (također) desetogodišnjak. Iako postoji jedna neusklađenost, naime, u kazališnoj se knjižici navodi da se Borna vraća u osamdesete godine, a u predstavi se spominje npr. kuna kao novac, što nas odvodi u devedesete, u predstavi promatramo tzv. malu povijest i obiteljsko vrijeme, koje korespondira i s tzv. velikom poviješću.

  

  Zanimljiv prolaz kroz vrijeme vraća nas drukčijoj odjeći (kostimograf: Marko Marosiuk), manje slobodnim odjevnim kombinacijama (kao što je kostim Vini Jurčić, u vrlo dobroj i uvjerljivoj kreaciji djevojčice iz onoga vremena, i u stavu i u govoru i u gestama), telefonskoj govornici i komunikaciji bez mobitela, drukčijim novčanim jedinicama (možda bi se mogli uvesti i euri), funkcioniranju sata i ostalih tehničkih uređaja, uz uvođenje dječaka koji je sin gastarbajtera, govori hrvatski s njemačkim naglaskom, majstor je tehnike i uspije, i ne znajući, ispraviti kvar na vremeplovu, uz mnoge otežavajuće okolnosti, u izvrsnoj interpretaciji Mateja Đurđevića, dječaka-mudraca koji i u svome diplomskome radu (2020.) na ADU-u progovara: „Na što glumac mora staviti fokus kako bi u svakom trenutku svojeg djelovanja bio svjestan toga što radi, kako to radi i zašto to radi?“, a u predstavi vro dobro glumi i lopova. U predstavi se zanimljivo prikazuje i odnos roditelja i djece, kao i bake i unuka, slavljenje rođendana, spravljanje čokoladne torte, stjecanje novih prijateljstava i povezanost prijatelja (jednoga od njih glumi i mladi glumac Filip Sever, nedavno diplomirao na Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku). Indikativna je i rečenica koju bismo rado supotpisali: „Da nam barem uvijek bude ovako.“ Borna i njegov otac u izvedbi pouzdanoga Ante Krstulovića, a kojega prepoznaje prema nadimku, pokazuju se vrlo sličnima, vole nogomet, imaju gotovo istu loptu, čak i plešu slično, odnosno, ljuljaju se u mjestu na zabavi i duhovito razgovaraju o (ne) budućnosti.

  U 60 minuta trajanja predstave publika promatra tri vremena, naime, u jednome se trenutku ipak Borna i Nika vremeplovom uspiju odvesti do dana zadnjega kontakta Borne i tate, što je i redateljski vrlo zanimljivo riješeno, s brižnom majkom u interpretaciji vrlo dobre Ane Marije Vrdoljak, Bornom koji je i izvan i unutar kuće (Filip Sever), i slutnjom smrti o kojoj sudionici toga vremena nemaju nikakvu predodžbu.

  

  Sve je moguće! progovara Borna na kraju predstave. Vrijednost zagrljaja i riječi koje izgovaramo ili zaboravljamo izgovoriti čine nas drukčijim ljudima, kao i prijateljsko-ljubavni poljubac, o čemu također, osim o traumama, govori ova vrlo osmišljena i maštovita predstava za djecu koja progovara i o relativizaciji vremena, objektivnome i subjektivnome njegovu shvaćanju, jer, u deset Profesorovih minuta vrti se i odvrti gotovo cijeli život Dječaka i Djevojčice i njihovih najdražih.

  A kako piše u jednome od svojih brojnih briljantnih tekstova Mira Muhoberac, moja blizanka Mićo koja je u jednome trenutku iznenada otišla: Djeca prepoznaju ono najvrjednije, što sve više, u suvremenoj nam i opterećujućoj svakidašnjici, postaje daleko sjećanje prohujalo s vihorom: ljudskost i toplinu osjećaja i strahova i stalan humor (….). Time i tuđi svijet postaje naš i oplemenjen, čarobno blizak i sve ljepše začaraniji.

  Ako imate 10 godina, a ako imate i manje i više od toga, svakako sjednite u Bornin vremeplov, makar: sve ti je to iluzija (kako je mudro rekla naša mala sedmogodišnja prijateljica nakon premijere), ili baš zbog toga.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 4. ožujka 2024.

Piše: