Aveti tržišta i teror šarene maske

Teatar Gavran: Miro Gavran, Agencija za sreću, romantična komedija, red. Mladena Gavran, Mala dvorana Lisinski

• 

  Sigmund Freud, taj stari pesimist po mnogim pitanjima, a napose po pitanjima sreće u ljubavi, odavno će zapisati: „Ljubav je stanje privremene psihoze“. I nije mu bilo dovoljno, pa je taj čudesni, nejasni i najljepši osjećaj iz svog čistog, frojdovskog uma pojasnio ovako: „Idealna, vječna ljubav, očišćena od svake mržnje, postoji samo između ovisnika i njegove droge“.  Naravno da je logički besprijekorno porekao svaku mogućnost sreće u ljubavi, kako u realitetu tako i u literaturi koja govori već o samim susretima, a kamoli o suodnosima dramskih lica. Takav je bio Freud, otac psihoanalize. Tvrdi li itko da on možda nije bio u pravu?

  Sudbina svakog dramskog pisca jest da kani zaći u komunikacijske, dakle kulturološke probleme – kako one koji su nastali zbog civilizacijskih razlika, tako i one gdje pisac mora staviti mač između onih gdje su razlike sitnije, dakle i pogubnije – jer su pripadnici iste skupine. Miro Gavran je, napisavši romantičnu komediju Agencija za sreću, izvanjski dramaturški okvir, slobodno možemo reći – poopćio.  U Japanu dobro posluju agencije koje usamljenim ljudima pomažu da unajme članove obitelji koji im nedostaju: djedu unuka, ocu kći, sinu majku, bivšoj supruzi odbjeglog supruga… Dakle, zadatak osamljene osobe jednostavan je: prema ugovoru s Agencijom treba napisati scenarij susreta i provođenja vremena s osobom koje nema ili nikada nije ni postojala. Supstitutna osoba, unajmljena u Agenciji, glumit će situaciju sreće. U Gavranovu novom komadu riječ je o subotnjim jutrima mlade biologinje, rentijerke odbjegloga višegodišnjeg partnera, koji se zbližio s kolegicom i otišao. Mlada biologinja nakon dvije godine samoće u Agenciji potraži pomoć, ustvrdivši da su subotnja jutra s bivšim bila najsretniji trenuci njezina života. Vlasnica Agencije iznajmljuje biologinji supstitut, povjesničara Marka, s kojim će prema vlastitom scenariju sudjelovati u tim subotnjim kuhinjskim igrokazima.  

  Naravno da cijela priča odlazi u posve drugom pravcu, ne samo zbog kulturoloških razlika Japana i Hrvatske, dakle izvanjskog dramaturškog okvira komedije, nego i zato što dramatičar Miro Gavran itekako dobro zna kako je prethodnica svakoj civilizaciji i kulturi upravo igra. Igra je starija, najstarija. I zato je suština ove romantične komedije piščevo bavljenje pojmom igre na nekoliko razina. Gavran poseže za dramaturškim postupkom teatra u teatru, dakle cijepanjem kazališne fikcije na okvirnu i umetnutu razinu, koja još od Plauta, preko talijanske i engleske renesansne drame, pa sve do danas pripada najprivlačnijim načinima igre detekcije.

  Takva dvojna struktura komada Gavranovoj Agenciji otvara prostor daljnjeg igranja: u našoj svijesti igra je suprotstavljena zbilji. A istodobno je toliko izvanredno ozbiljna, da može čak i odrediti zbilju. I upravo u toj točki, nakon lomljenja izvanjskog okvira priče po kojem ćemo imitativno zadovoljavati potrebu za srećom, željenim emocijama, doživljajima i događajima kojih možda nikada nije ni bilo, situacija koje nisu postojale, realizirati čeznuća za atmosferom što ju nismo proživjeli a htjeli smo, Miro Gavran i redateljica Mladena Gavran razbijaju površnu percepciju poludjele epohe u kojoj živimo i posve prirodno, gotovo neprimjetno razgrađuju i samu mogućnost da ćemo se svi igrati na isti način, jer smo isti, jer nas nema. Suprotstavljaju se tržišnom poimanju svijeta, gdje navodno pripadamo svi – uključujući i naše čuvstvene sustave. To postižu postavljajući i skidajući socijalne, kulturološke i privatne maske dramskim licima, precizno ukazujući na nepomirljivu razliku prihvaćanja osobe kao društvenog bića i osobe u njezinu privatnom, intimnom, fizičkom i psihičkom prostoru.

  Gavrani se nevjerojatnom blagošću i odlučnošću najoštrije komičarski suprotstavljaju maskama u privatnom, intimnom partnerskom odnosu, postavljajući neizrečena pitanja: Tko bira da brak ili veza postaju igrokaz? Oboje. Za koga? Za puki trening nečijeg samosvladavanja ili uništavanja samopouzdanja i identiteta? Ne aboliraju, naravno, ni manipulatora, ali ni žrtvu, jer takva suigra nije moguća bez pristanka obje strane, jer takva surova igra maski može rezultirati ozbiljnim pa i doživotnim psihičkim posljedicama. Ovo je, možda, točan trenutak kad se treba podsjetiti da riječ maska stiže iz latinskoga jezika, a u doslovnom prijevodu znači – duh. Dakle, poigravanje s duhovima svakako nije najsretniji životni izbor. Upravo je u tome ključ čitanja ove, autor ju je nazvao, romantične komedije. 

  

  Mladena Gavran, treba li to uopće reći, kao izvanredna komičarka iznijela je pred publiku lik vlasnice Agencije, osobe s ovoga svijeta, brutalno prilagodljive, otjelovivši nagon za preživljavanje kao komičan, jer ga odmiče od primarnog te ga nijansiranim pretjerivanjem proširuje u sam smisao života. Kao redateljica, naglasak je stavila na rad s dvoje mladih glumaca, Nevenom Vukes u ulozi mlade biologinje i Mirelom Huskićem u ulozi povjesničara Marka. Izuzev nesumnjivih velikih glumačkih sposobnosti, talenta i vještine, Vukes i Huskić pokazali su i moć interpretacije likova koji vibriraju u dijapazonu znatno širem od komičkog: podjednako i bez pada uvjerljivi su u senzibilnim nijansama tuge, ljutnje, straha, sreće, konfrontacije, bijega od  sukoba – čitave podloge emocija potrebnih da romantična komedija uđe u srce publike. Pritom svakako treba kazati da je ta, za dramsku predstavu nemoguća akustika Malog Lisinskog očito savladiva tek onim glumcima koji u takvim uvjetima imaju višegodišnjega iskustva. Točan je, nenametljivo duhovit i scenski kostim Mirele Mitak, dok je jednostavnost scenografije Tene Palijan logičan i izravni izbor igre teatra u teatru.       

  Nefrojdist Fromm, koji se uz dužni respekt Freudu u mnogočemu suprotstavio, ljubav je poimao kao kreativnu sposobnost. A opet, onaj za života omražen a posthumno svima drag, onaj koji je sve gledao s aristokratskim odmakom, satiričan, zauvijek mlad i zauvijek živ, da, baš taj, Oscar Wilde, zapisuje: „Neki uzrokuju sreću gdje god su došli, a drugi – kad god odu“. Baš tako i ovaj naš, koji se istodobno igra u pješčaniku a stvari gleda s odmakom, taj fino ironičan i zauvijek mlad Miro Gavran, poentira: „Bit ćete sretni, jer ste sjebani na isti način!“. Slično se sličnom raduje.

  © Dubravka Lampalov Mićunović, KAZALIŠTE.hr, 4. ožujka 2024.

  Autor: Miro Gavran
  Režija: Mladena Gavran
  Premijera: 24. veljače 2024.
  Asistent režije: Marijin Kuzmičić
  Scenografkinja: Tena Palijan
  Kostimografkinja: Mirela Mitak
  Glazba: Filip Gjud
  Oblikovatelj svjetla: Mario Vnučec
  Oblikovatelj tona: Neven Zebić
  Šminka: Željka Horvat
  Izvršna producentica: Antonia Furjan 

  Glume: Nevena Vukes, Mirel Huskić, Mladena Gavran

Piše: