Vrhunac topline i nostalgičnih osjećaja na lik i djelo Miljenka Smoje

Gradsko kazalište lutaka Split: Nije pas beštija (prema Pasjim noveletama Miljenka Smoje), red. Goran Golovko

  • Nakon 25 godina, od prvoga uprizorenja Pasjih noveleta Miljenka Smoje na Carrarinoj poljani, davne 1999. u sklopu Splitskoga ljeta, a u maestralnoj izvedbi Borisa Dvornika (pok.) i glasovitoj režiji Vanče Kljakovića (pok.), Gradsko kazalište lutaka u Splitu – ususret 30. obljetnici smrti splitskoga književnog barda i humorista, na poseban je način obilježilo sjećanje na Smoju, upravo njegovim Pasjim noveletama, ovoga puta u neponovljivome, lutkarskome ruhu.

    Pod palicom iskusna redatelja i kreativnih dramaturških zamisli Marine Vujčić kompletan je ansambl iznjedrio predstavu koju će dugo vremena pratiti epitet kultne izvedbe, što i ne iznenađuje s obzirom na to da je marioneta kao temeljno izražajno sredstvo lutkarskoga teatra oduvijek posjedovala magičnu moć u interakciji s gledateljstvom. Vizualni identitet predstave stvoren je u suglasju minimalističke pozornice (kojom dominira jedan kućni naslonjač) s jednostavnom i izražajnom kostimografijom, koje bivaju istaknute efektnom rasvjetom i popraćene songovima koji oživljavaju intimu Smojina doma. Ono po čemu Nije pas beštija odskače od tipičnih suvremenih lutkarskih predstava, namijenjenih prvenstveno djeci i mlađem uzrastu, svakako je nenadmašan scenski govor koji proširuje priču o književniku Smoji (već umornom od života i staračkih boljetica) i njegovoj svakodnevici sa psom Šarkom i ženom Lepom (vječito „grintavoj“) na društveni kontekst ranih 90-ih prošloga stoljeća, obilježenoga privatizacijom i svjetonazorskim promjenama.

    Vrlo domišljato je identificiran hod glumaca i dijelom lutaka otkrivenih publici tek do koljena (u skladu sa zakonitostima izvođenja lutkarske predstave), u vrlo izražajnoj obući (u obliku vrtoglavo visokih potpetica, tenisica ili muških salonskih cipela), s hodom određenih društvenih skupina onoga vremena. Nisu slučajno neki od njih i naglašeno predstavljeni kao obične, obezglavljene marionete sustava kojim dominiraju poltroni i oni koji „vedre i oblače“, svojevrsne „beštije od judi“, a kojima se Smoje itekako znao narugati i smjestiti ih mudro u kontekst svojih „batuda“. Šarmantni pas Šarko glavni je pripovjedač i kroničar života sa Smojom i Lepom, alfa i omega predstave, njezin zaštitni znak i simbol jednoga života u punini koji se želi oteti zaboravu, života obilježenoga hedonizmom, umjetnošću i „dišpetom“ kao glavnim pokretačem. Šarko će gledateljima sve otkriti o svom ljubljenom i obožavanom vlasniku, izvući na vidjelo sve njegove „preokupacijune“, „debolece“ i zašto je „prkosija“ Lepoj i „cilon svitu“. A upravo će zvuk pisaće mašine asocijativno dočarati onoga Smoju boema, sa „španjuletom“ u ustima, kakvoga najviše i najradije pamtimo, Smoju koji je ispisao Malo misto i Velo misto, Smoju koji se „lipom riči“ spašavao od „dežgracija s judiman“ i one teško definirane sredozemne „malinkonije“.

    Društvena je satira tako gurnuta u drugi plan, a u fokusu je predstave humorna drama o ljubavi kao jedinom smislu života, centripetalnoj sili koja prožima sav živući svijet, a odnos Šarka i Smoje tek je jedna iskra ljubavi koja nikad ne prestaje, simbioza dvojice ovisnika o zrcalnom životu udvoje. I tako Šarko biva proslavljen kao najbolji Smojin odvjetnik pred ljudima, iskonski alter ego njegovih namjera i želja. Njegov „čovik i pas“. Nepredvidivi vanjski svijet, prepun zloće i zavisti, utjelovljen u liku prepotentne susjede koja drži svoju kujicu Pupu „pod staklenim zvonom“, u suprotnosti je s komornom atmosferom naslonjača na kojem sve „frca“ od nježnosti i ugode u neraskidivu zajedništvu onemoćala pisca i njegova ljubimca. Na sceni će se ukazati elegantnim hodom i neka draga lica Smojina vremena, poput Branke, supruge Feđe Klarića, čuvenoga splitskog fotografa, koja je voljela Šarka i skrbila o njemu kad se njegov „kumpanjo“ zatekao u agoniji bolesničke sobe.

    Vrhunac neposrednosti, topline i buđenja nostalgičnih osjećaja na lik i djelo Miljenka Smoje ukazat će se pri kraju skladno uigrane predstave gigantskom pojavom njegova ljubimca koji sada dolazi s onoga svijeta, što je vizualno efektno ostvareno gotovo prozračnom, oblačastom Šarkovom prilikom, divovskim simbolom jedne ljubavi riječju ovjekovječene, ljubavi koja prkosi zvuku pepela u prolaznosti.

    Lutkarsku predstavu Nije pas beštija očekuje niz uprizorenja i sigurna dugovječnost, ostvarena univerzalnošću priče, koja će privući sve naraštaje, i skladno uigranim jedinstvom dramskoga ansambla Kazališta lutaka.

    © Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 29. veljače 2024.

    Redatelj: Goran Golovko
    Autorica dramatizacije, dramaturginja i autorica stihova za songove: Marina Vujčić
    Scenografkinja i kreatorica lutaka: Vesna Balabanić
    Autori glazbe: Jakov Salečić i Frane Duilo
    Kostimograf: Mladen Radovniković
    Suradnica za scenski pokret: Anja Ostojić
    Oblikovatelj svjetla: Lucijan Roki
    Oblikovatelj tona: Franko Perić
    Inspicijentica: Željana Cvitanović

    Igraju: Alin Antunović, Andrea Majica, Ivan Medić, Branimir Rakić i Sanja Vidan

     

Piše:

Vesna
Aralica