Snaga glumačkoga govorništva

HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci: William Shakespeare, Macbeth, red. Eduard Miler

• 

  U Rijeci je 16. veljače 2024. godine Hrvatska drama HNK-a Ivana pl. Zajca premijerno izvela tragediju Macbeth Williama Shakespearea, prema prijevodu Mate Marasa i u režiji Eduarda Milera. Ako se igdje može dokinuti svaka različitost po ikojem pitanju pojavnosti stvari u društvenim procesima, onda je to u kazalištu koje svojom iluzijom uspijeva i rodne odnose prikazati kao nestabilne procese. U Shakespeareovu kazalištu (16./17. st)  sve su uloge glumili muškarci, u tragediji Macbeth u režiji Eduarda Milera samo je kralj Macbeth (Ozren Grabarić) glumac, sva su ostala dramska lica dodijeljena glumicama. Kada je u pitanju temeljni tekst i vrijeme u kojem se on uprizoruje, na redateljskom je umijeću i glumačkom odazivu da od umjetnosti učini umjetnost, da potakne doživljajne i spoznajne procese o svemu što se percipira, a ova nas je predstava poučila da je središte zbivanja dramski tekst i da je sve umjetnički neopisivo duboko i neiscrpno vječno u njemu samome. Oni koji ga donose u službi njezina veličanstva – scenske umjetnosti, mogu pritom biti bilo kojeg roda, spola ili neke druge kategorije društvenih procesa. Možemo se, ali i ne moramo pitati je li žena, glumica koja je preuzela igrati čak višestruke uloge vladara, vještica, ubojica, obojena u crno (kostimografija – tamna muška odijela) utjelovljena kao kolijevka zla? Pitanje postaje samo sekundarna i moguća misao nadvladana dominacijom Shakespeareova rukopisa. Kanonska djela, poput Shakespeareovih drama, uklopljena u intervremenski civilizacijski aspekt, a ostvarena Milerovim načinom prikazivanja Shakespearea na sceni, ponovno nas podsjete na ono što kazalište može i na čemu mora ustrajati – ostvariti univerzalnu uzajamnost u trokutu recepcije: autor, djelo, publika. Zlo utemeljeno u tekstu sveprisutno je i zajedničko ljudima i danas. Zlo progovara iz stihova u drami, zavladalo je svijetom brišući vremenske i spomenute rodne granice od nastanka drame (1606. godine) do danas, kada se u riječkom kazalištu ova drama izvodi nakon punih 66 godina pauze (22. veljače 1958.)

  

  Ansambl Hrvatske drame HNK I. pl. Zajca u Rijeci, vođen redateljskom zamisli, sve je podredio snazi govorništva kojom je Shakespeare, poput nevidljivog nečeg, sveprisutan u svakom prizoru. Monologizirani dijalozi  kraljevskog para koji su donijeli prvakinja hrvatske drame Olivera Baljak u ulozi Lady Macbeth te gostujući glumac Ozren Grabarić kao kralj Macbeth izuzetni su i reprezentativni primjeri govorničke vještine glumca koji govori iz sebe. Govor je nadvladao i tijelo i prostor, rodne i spolne razlike, pozornicom je vladala ljudska moć zla  kojom čovjek u svoj sustav pravila ugrađuje nasilje i tiranstvo, beskrupulozne i neetičke principe vladanja nad svime osim nad samim sobom. Macbeth ubija škotskog kralja na nagovor svoje supruge, Lady Macbeth. Ona se vješto poziva na suprugovu samozatajnu i nedovoljnu jaku muškost da bi se tako moćna i dominantna na kraju našla u vlastitoj nemoći ludila. Karakterne transformacije od pobjednika do poraženih među tiranima spomenuti su glumci iznijeli vrhunski i doživljeno noseći teret karaktera kao vlastiti križ pod kojim se pred publikom uzdižu i slamaju, jer živjeti na prolivenoj krvi sudbinski donosi prolijevanje i vlastite. Prvacima uz bok ostvareni su i karakteri Vještice i  Macduffa glumice Ivne Bruck te sve uloge koji su donijele Aleksandra Stojaković Olenjuk i Anamarija Brđanović.

  Scenski prostor (iskorištena dubina pozornice i video zid / kraljevska utvrda) snagom glumačkog  pokreta i govora (kolektivna koreografija obojena ritmički brzim izmjenama prizora) postaje i šuma i dvor i bojno polje, guta u svojoj atmosferi sve humano, naznake života koji je sveprisutan samo u svojoj kratkoj putanji k smrti, simbolično točen u krvi koja se prolijeva u scenski pretežito noćnim prizorima po zamišljenom nevino bijelom dvorskom mostu/mostovima ukriženima (poput kršćanskog križa).

  

  Drama Macbeth u riječkoj je izvedbi djelo ciljane redateljske i dramaturške vizije kojoj su se pridružili svi članovi ansambla, a najveći je kolektivni umjetnik pojedinac, autor teksta W. Shakespeare čiji se tekst uveličao ekspresionističko (krik o zlu) -epskim (svi događaji nisu prikazani, o njima se govori) modernim teatrom.

  Dramaturški koncept utemeljio je mogućnost beskonačnog iščitavanja misaone slojevitosti Shakespeareove drame, jer kako piše dramaturginja Žanina Mirčevska: „Elementarna interpretacija teksta govori da je to drama o ambiciji. Ali ambicija je možda samo rezultat nekih dubljih i kompleksnijih stanja kojima se tekst bavi.“

  

  © Marijana Trinajstić, KAZALIŠTE.hr, 25. veljače 2024.

  Jelena Lopatić Vještica: Banquo
  Leonora Surian Popov Vještica: Duncan
  Andreja Brozović Adžić-Kapitanović Vještica: Fleance; Treća utvara; Liječnik; Svita
  Ana Vilenica Vještica: Lady Macduff
  Nika Grbelja Vještica: Macduffov sin; Svita
  Sabina Salamon Vještica: Donalbain; Drugi ubojica; Svita

  Premijera: 16. veljače 2024.
  Inspicijentica: Sandra Čarapina
  Scenografija i video: Atej Tutta
  Kostimografija: Jelena Proković
  Asistentica kostimografkinje: Saša Dragaš
  Izbor glazbe: Eduard Miler
  Koreografija: Andreja Brozović, Adžić-Kapitanović
  Oblikovatelj svjetla: Dalibor Fugošić
  Asistentica redatelja: Maja Ležaić
  Lektorica: Zrinka Kolak Fabijan

Piše: