Dobre glumačke vibracije

Kulturni centar Osijek: Tena Štivičić, Nemreš pobjeć od nedjelje, režija i izvođenje: Antonia Mrkonjić i Dominik Karaula

  • Netko vjeruje da je sve u životu slučajno(st), netko, pak, da nam je sve sudbinski (pred)određeno, no činjenica je da svima život ponekad pomrsi konce, našali se s nama ili nas samo izazove na dvoboj (bez prilike za pripremu) servirajući nam, primjerice, predstavu o identitetu baš u vrijeme dok pripremamo ispit iz – identiteta. Doda li se tomu činjenica da je predstava na programu bila ni manje ni više nego na Valentinovo (dok se u gradu održavao jedan od nekoliko rasprodanih koncerata jedne mlade regionalne glazbene zvijezde pa su se rijeke ljudi slijevale na jug prema Gradskom vrtu, a tek šačica nas išla je u suprotnom smjeru, na sjever, prema maloj dvorani Kulturnog centra), sve je baš kako treba, rekla bih.

    Naslov predstave je Nemoš pobjeć od nedjelje i izrasla je – kao i brojne prije nje, iz ispita na nekoj od dramskih akademija. Važno je napomenuti da je iz te palete, posljednjih godina uistinu brojne, bio čisti užitak gledati ih.

    Tako je prije gotovo pet godina Antonia Mrkonjić odabrala tekst Nemreš pobjeć od nedjelje nagrađivane autorice Tene Štivičić (čiju je dramu Fragile! Snježana Banović na daske HNK-a u Osijeku uspješno postavila u listopadu 2009.) i pod mentorstvom Jasmina Novljakovića, su-mentorstvom Tatjane Bertok-Zupković i uz umjetničku suradnicu Selenu Andrić, pripremila ga kao ispit iz glume na AUKOS-u.

    Praizvedena 1999., ova drama „nema klasičnu dramsku strukturu, već njegova struktura proizlazi iz izvedbe. Drama je to koja traži izvedbu i otvorena je spram nje. S jedne strane ju sugerira, a  s druge strane traži kreaciju autora” – navode, primjerice, na stranici Kazališta Marina Držića. Da je upravo tako, uvjerilo se nekoliko desetaka Osječana kojima se zasigurno činilo da su neke rečenice već čuli ili i sami izgovorili kao vlastiti (unutrašnji) monolog ili dijalog. U predstavi se to prigodno preklapalo – On je upadao Njoj u misli, Ona je prekidala Njegova snatrenja i obrnuto i stalno ispočetka (baš kao u životu, kad sve upadne u rutinu, ali ne baš kao u filmu Beskrajan dan).

    Dakle, sasvim je to jedna obična priča o Njoj i Njemu, njihovom odnosu, duhovitim i bolnim situacijama, svakodnevnim, ali i onim epskim – kako je u najavi ponosno pisao Kulturni centar Osijek. Treba napomenuti da je ovo (bila) prva predstava u vlastitoj produkciji, premijerno izvedena 15. studenoga 2022.
    Ova valentinovska izvedba bila je otprilike 20. i uvijek je, kažu organizatori, zanimanje publike odlično.

    Nova generacija osječkih glumaca, 28-godišnja Antonia Mrkonjić i četiri godine mlađi Dominik Karaula, „donose u kazališni život grada energičnu i zabavnu predstavu“. Iako nije baš sasvim tako, na momente jest i energična i zabavna. Izmamili su i poneki smiješak, ali vjerujem još više zavirivanja u odnose koje živimo i koji nas određuju.

    I tako se u predstavi (ali i u životu) dosadna nedjelja ugnijezdila između ležerne subote i histeričnog ponedjeljka, nakon kojega slijedi bezidentitetni utorak. Idealan dan za zaviriti u sebe. I drugoga. Bližnjega. Jer, „ja jesam ponajprije izložen drugomu i to izložen izloženosti drugoga“, kako kaže francuski filozof Jean-Luc Nancy u eseju Razdjelovljena zajednica.

    Vratimo li se predstavi, valja reći da su autoričine rečenice – pamte to svi koji su gledali predstavu Fragile!, bilo koju drugu ili čitali neki njezin tekst – tako bolno iskrene i životne, a uz to i tako neodoljivo filmične. Tena Štivičić piše s takvom lakoćom da ne čudi da njezine rečenice tako dobro zvuče dok ih glumci izgovaraju na sceni. Bespoštedna je i prema Njoj i Njemu, prikazujući ih jednako taštima, nemilosrdnima, površnima, čangrizavima, napornima, zaljubljenima.

    Iako se sve vrti oko teksta, zgodno je Antonija Mrkonjić još za ispit odabrala glazbu (za ispit u suradnji s tadašnjim partnerom Linom Brozićem, a kasnije je i Dominik dao svoj obol, kada je ispit počeo izrastati u predstavu). Apsolutni hit Gabi Novak iz 1982., Pamtim samo sretne dane samo je jedna u nizu pjesama koje su upotpunile ništa manje velike uspješnice – od one čarobnih stihova Dina Dvornika u pjesmi Ljubav se zove imenom tvojim do također Dvornikove Afrike ili Vannine Početak i kraj – precizno i eksplicitno kao narator upotpunjujući radnju. Prva i zadnja pjesma su iste – Službena verzija stvarnosti, a potpisuje je mladi glazbenik Juraj Valentić. Riječ je o pjesmi koja je trebala biti dijelom nekog drugog projekta i zapravo nije objavljena.

    Iako redatelja nisu imali, predstavu su iznjedrili, a Antonia je odabrala i kostime i scenu – i Dominika, dodaje sama u šali. Uvjerljivi su na sceni bili podjednako. I nije naodmet kada među glumcima vlada osjetno dobra i slična energija, kada profesionalno vibriraju na sličnim frekvencijama. Lako je tada izbrisati granice između teatra i zbilje i zamisliti da su oni mi, a mi oni, uživjeti se u njihove razmirice, izlaske, razgovore, razmjernu nježnosti…

    Kad smo kod nježnosti i nježnijeg spola, Antonia je stalna članica ansambla Drame HNK u Osijeku, dobitnica Nagrade hrvatskog glumišta 2020. za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina odigravši ulogu Anje u Višnjiku A. P. Čehova i koprodukciji HNK-a u Osijeku i GDK-a Gavella (posvetila ju je tragično stradalom kolegi Aleksandru Bogdanoviću). Možda ne spada u one glumice koji se „svima svide“, osebujna je, nekako svoja. Za nju znamo da može ponuditi i puno zrelije pristupe s obzirom na njezinu mladu životnu dob.

    Dominik polako, ali sigurno niže zanimljiva glumačka ostvarenja. I drago nam je tomu svjedočiti. Sve češće. Kod njega je scenska zrelost tek u začetku, ali vrlo ozbiljnom. Ne čudi što je, unatoč Akademiji u gradu koja godišnje isproducira gotovo tucet glumaca, čest izbor za različite naslove i partner(ic)e. Resi ga mladenačka prpošnost, ali i neka neobjašnjiva ozbiljnost. Neobjašnjiva upravo zbog mladosti i činjenice da je glumačkim stazama tek nedavno počeo koračati.

    Kako kaže francuski filozof Jean-Luc Nancy, „ja sebe ne nalazim niti se prepoznajem u drugomu – ja u njemu stječem iskustvo ili za njega stječem iskustvo drugosti ili promjene u drugo koja 'u meni' moju singularnost stavlja izvan mene i beskonačno ju dovršava“.

    Zamjerka organizatorima što su stolce u gledalištu poslagali kao u restoranu, želeći postići intimniju atmosferu, no samo su sve one koji nisu sjedili u jednom od prva dva reda uskratili veći dio predstave, pa smo bili osuđeni glumce samo slušati.

    © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 21. veljače 2024.

Piše:

Narcisa
Vekić