Pravi psihološki triler koji se poigrava gledateljskim očekivanjima
Hrvatsko narodno kazalište u Šibeniku i Teatrin Grdelin: Boris Svrtan, Halatafl, red. Darko Milas i Boris Svrtan, gostovanje u Gradskom dramskom kazalištu Gavella
-
Nakon godina i godina neigranja na Gavellinoj velikoj pozornici zbog raznih katastrofa koje su nas snašle, a o toj je Gavellinoj kazališnoj praznini progovorio i Svrtan na poklonu pred punom Malom Gavellom za koju se kao ravnatelj DKG-a iznimno zalagao (spomenuo je vrlo emotivno da se na Gavelline daske vraćaju nakon točno tri godine, deset mjeseci i jedan dan), bio je pravi užitak gledati Borisa Svrtana i Darka Milasa u matičnome kazalištu, iako Halatafl nije Gavellina predstava nego koprodukcija Hrvatskoga narodnoga kazališta u Šibeniku i Teatrina Grdelin, a predstavu samo ugošćuje DKG.
Predstava, pravi psihološki triler, sinusoidalno se poigrava gledateljskim očekivanjima, od prikaza naizgled zadovoljnoga oženjenoga uredskoga čovjeka, direktora i neradnika, za kojega u telefonskim razgovorima saznajemo da ima ljubavnicu koja ga željno očekuje, čovjeka simuliranoga života i rada, jer zapravo ništa ne radi i ništa ne očekuje osim svoga kraja i tjelesnoga zadovoljstva, Marko u Svrtanovoj interpretaciji postaje zatočenik njemu nepoznatoga čovjeka koji naizgled slučajno i nenajavljen bane u ured pokušavajući osvijestiti situacije iz kojih bi se morali poznavati i prepoznati.
Predstava ne kreće u ratne rukavce iako je došljak Josip, radnik i ratnik koji boluje od PTSP-a, sudionik Domovinskoga rata (kao i sam Milas), prijatelji su mu poginuli i/li umrli i ostao je samo on kako bi se razračunao s poznanikom Markom koji je u ratno hrvatsko vrijeme bježao prema Njemačkoj, putovao, uživao, što je prepoznatljiva tematika i mnogih današnjih medijskih zapisa i svakodnevnih razgovora, premišljanja i analiza.
Na kraju radnoga vremena, umjesto u željenu slobodu, ne razumijevajući došljakov diskurs, u gotovo kafkijanskoj situaciji, kao Josef K., sluša presudu o sebi i optužbu da je kriv u neobičnome procesu koji ga obuzima i u koji je postupno uvučen. Nakon pokušaja tjelesnoga razračunavanja, prijetnji bombom (za koju se kasnije saznaje da je lažna), odjednom zarobljen na usudnoj stolici i ruku zavezanih iza leđa, Marko sluša presude i objede, buneći se ili prepušteno, nudeći sve kao zamjenu za slobodu. Metaforički, daje sve za malo kazališta i gavellijanske glume, a Josip traži novac kako bi riješio svoju problematičnu egzistencijalnu i stambenu situaciju. U zavrnutim i neočekivanim zapletima postupno se otkriva i razgolićuje i Markov raspadnuti svijet, dužničko ropstvo, uredski prostor, gotovo virtualan ured (danas vrlo čest) koji samo fingira zaposlenje kojega više nema, tajnica kojoj se glas čuje na interfonu i koja kao da uvjerljivo negdje postoji, a koja u svome prostoru još kratko može trajati, do sutra, kad sve nestaje. Fingirani ugovor koji dva čovjeka potpisuju prazan je i porazan i za jednoga i za drugoga – Josip preuzima pola Markovih dugova, a Marko time ništa ne uspijeva naplatiti. U jednome se trenutku Marko uspijeva osloboditi i preuzme inicijativu, i sad su u ringu ponovno boksači, ali suprotstavljenih i invertiranih strana. Od poniženoga i gotovo poraženoga, Marko postaje superiorniji, uloge se mijenjaju, ali u trećemu se dijelu gotovo niveliraju. Kretanje oko stola redateljski je zamišljeno kao borilišna egzibicija, a improvizirana su vrata postavljena kako bi Josip došao i kako bi zajedno izišli i ušli u nov život, kao polubraća, metaforički i stvarno.
Ljudi različitih života i stavova postaju gotovo isti, bez života, bez egzistencije, gotovo bez nade, ali ipak s trunkom želje za srećom, u maloj kući u planini u kojoj nema ničega, nitko ih ne može pronaći i u kojoj će biti, nadaju se, sretni. Dva čovjeka postupno, u razgovoru, svađi, tuči, izazovima i burnim razgovorima postupno postaju prijatelji, kristalizira se humano i ljudsko u čovjeku i oni postaju bliski, kao da je svijet dramskoga teksta i svijet predstave samo sinegdoha cijeloga života, životni luk koji nužno završava propašću i smrću, koju ipak malo odgađaju.
Potencijalno tragičan događaj postaje tragikomičan jer umjesto da Došljak od Direktora dobije potrebne novce, shvati (se) da je Domaćin dužan svima, da sutra mora platiti ogroman iznos i da može dati polovicu ničega Josipu (poslije papir raspara). Na kraju čak dogovara posao novome prijatelju, ispovijedaju se jedan drugome, otputuju u daleku baraku u kojoj ih nitko neće naći barem jedan dan.
U Svrtanovoj i Milasovoj političkoj i kazališnoj temi glumci se izvrsno nadopunjuju. Sve počinje sukobom naizgled različitih, ali toliko sličnih karaktera i urušenih života, koji figuriraju kao zrcalne slike. Zaplet kreće od vizualizacije Josipove i Milasove prepoznatljive ratne vunene kape, a poslije se istražuju različite (ne)ratne nijanse, razotkrivaju identiteti, obiteljske situacije, bolesti i smrti iste djevojke i žene koju su obojica voljeli, ali ju je Marko ostavio. Na kraju im izmiču egzistencije.
Pokazalo se da je u Maloj Gavelli duodrama izvrsna mjera: glumci se dobro osjećaju, vrlo su blizu gledateljima koji su involvirani u cijelu priču i gotovo sude o (ne)moralnim vrijednostima u okvirima hrvatske stvarnosti. Milas i Svrtan pravi su majstori glume, tako da je užitak gledati njihovo nadmudrivanje i pratiti razotkrivanje zagonetki i postavljanje i svladavanje kazališnih izazova.
Kazališna knjižica zanimljivo je dizajnirana, informativna, s dobrim slikama (fotografije: Kristijan Cimer) i tekstovima, kao i upečatljivom naslovnicom različitih mentaliteta, uloga, dijelova lica, s crnom kvadratastom metom u sredini i u kutovima slike kao skicom misaone igre koja je započela, al(i) nužno ima svoj kraj.
Glasove u predstavi daju glumci Jakov Bilić, Franka Klarić, Kim Končar, Ines Bojanić, Rajko Minković, a pogotovo je zanimljiv i asocijativan onaj Petre Svrtan čiji se glas prvi put čuo u kazalištu na premijeri Svrtanove antologijske monodrame Moj slučaj, inspirirane životom i književnim opusom Vlada Gotovca, u kojoj, još kao petogimnazijalka, glumi Gotovčevu kćer koja se oprašta s ocem prije njegova odlaska na robiju, a koja joj je nevideća uloga možda otvorila put u glumački svijet i sad već reprezentativnu karijeru.
„Kako izbjeći vrtnju u krugu razočaranja i postoji li pojedinačni spas ili je potrebno da bude organiziran? Ukoliko se taj pothvat prepusti ljudskim slabostima, takozvanom “snalaženju” i pohlepi, koliko daleko možemo dogurati? To su pitanja koja u ovoj toploj ljudskoj priči stoje pred nama.
Ja i Boris počeli smo predstavu pomalo gurati iz dana u dani i složili smo je. Borisu je na kraju uspjela, zaživjela je i to je sreća da smo, ničim opterećeni, to mogli na dnevnoj bazi – biti dramaturzi, redatelji i pisci. Ta priča je tragikomična, ona je tvrda na trenutke, ali je i na trenutke vrlo komična i to na jedan crnohumoran način.
Halatafl je naziv jedne vikinške igre koja je u nas prevedena kao vukovi i ovce. Došla je u napoleonskome dobu, a glavno je pravilo te igre da igraju dva vuka i cijeli čopor ovaca. Ovce mogu pobijediti ako vuk nije dovoljno koncentriran i ako propusti pojesti ovcu u nekom trenutku. To se meni učinilo kao dobra metafora za dva karaktera. Jedan od njih je direktor, a drugi čovjek koji je sve izgubio jer je išao iz idealizma u Domovinski rat. To je čovjek koji je u poststresnom sindromu na više nivoa, ali jako snažno gura svoj život naprijed koliko god može. Taj komad je zapravo, susret dva nepomirljiva svijeta, dva čovjeka koji su u početku na potpuno dijametralno suprotnim pozicijama, životnim i startnim. Međutim, kad se stvar ljušti, onda vidimo koliko smo svi krvavi ispod kože te koliko nam je zapravo komunikacija, a to je naročito važno u ovom vremenu, jedini mogući izlaz nama svima.“
Psihološka drama, dramsko-komična igra, socijalna tragikomedija Halatafl, godotovske problematike, koja tematizira jedan neobičan susret, igru i životnu vrtnju koja traje 75 minuta u realnome vremenu, još će se dugo igrati na hrvatskim pozornicama, a Borisu Svrtanu i Darku Milasu želimo puno novih predstava i izvrsnih uloga (i) u matičnome kazalištu.
© Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 12. veljače 2024.
Piše:
Muhoberac