Ključna šifra minule epohe koja kazalište povezuje s dušom svijeta

Gradsko dramsko kazalište Gavella: Milena Marković, Deca, red. Saša Božić

• 

  „Sećam se predavanja mog profesora Jovana Hristića koji je govorio da je u antičko vreme pozorište bilo kao gladijatorske igre: to su bile igre na život  i smrt; ljudi su znali sve junake, njihove priče, plašili su se za sebe, navijali su vođeni strastima koje su gledali ispred sebe…“. Ovaj izvadak iz govora Milene Marković, pjesnikinje, dramatičarke, prozaistice i scenaristice u povodu otvaranja 28. JPF Bez prevoda ima i svoj nastavak, u kojem ova ugledna sveučilišna profesorica s odsjeka Dramaturgije beogradskoga Fakulteta dramske umetnosti poentira kako je od antike preko Shakespearea pa sve do danas kazalište ipak ostalo isto i da će se svaki put kroz emociju povezati s dušom svijeta.

  Roman Deca ove proslavljene srpske umjetnice i znanstvenice nagrađen je prestižnom NIN-ovom nagradom 2022., a na pozornici Narodnog pozorišta iz Beograda praizveden je 8. listopada 2022. u režiji Irene Popović i to u formi opere. Redateljica Popović ujedno potpisuje i autorstvo glazbe, dok je libretist i dramaturg na operi Deca bio Dimitrije Kokanov. Ovom prilikom valja reći da je u tom redateljskom čitanju Dece operu iznijelo ravno 14 glumaca i glumica, potom deseteročlani Kamerni orkestar, troje pjevača uz Dečiji hor Nada. Sveukupno, dakle, više od četrdeset izvođača na sceni. Čemu ovi podaci s praizvedbe Dece, s pravom će se u ovome trenutku zapitati svaki čitatelj. Zato što je, već na prvi pogled, neodoljiv taj kontrast u interpretaciji Dece – veliki beogradski ansambl u odnosu na zagrebački petočlani glumački ansambl koji je 2. veljače premijeru Dece, tog već proslavljenog romana-poeme iznio na Maloj sceni Dramskoga kazališta Gavella.

  Redatelj Saša Božić maestralnom je vještinom oblikovao svaki sloj gustog tkanja rukopisa Milene Marković: kako u dramaturškom, tako u glazbenom, glumačkom, vizualnom i kinetičkom segmentu ove jednosatne jednočinke. Izuzev te besprijekorne Božićeve redateljske analize i sinteze potke i osnove ovoga djela, osobitim umijećem i potpuno nenametljivo impostirao je ovu rebelijansku, pobunjeničku dramu koja je istodobno osobna, obiteljska, društvena ali i epohalna. Kako žanrovski, tako ni u vrsti niti u stilskome određenju, Decu nije moguće klasificirati prema uvriježenim teorijskim uzusima. Da, tu se prepliće poezija, proza, drama, bajka, arhetipsko, šaljivo, groteskno, fatalno, banalno, tragično; elementi pikarskog romana s dijarijskim slutnjama, tu se isprepliću naturalizam, realizam, romantizam, punk pokret, geto. Tu su zapadni i ruski avangardisti, disidenti; tu su utjecaji glavne struje kazališta, književnosti, glazbe, plesne i vizualne umjetnosti – sve ono što oblikuje njezino doživljavanje i osjećanje svijeta i vijeka. Naravno, tu je i osnovna zamka: jednostavni, kažu, ulični jezik, eksplicitni, u samome je temelju. Baš takav imala je Sapfo u antičkoj lirici. Shakespeare, također. Villon, Harms, simbolisti, sve to odavno nije tajna. Verbalna šaka pod nos, koju sada koristi dramatičarka Marković u Deci, prisutna je stoljećima, tisućljećima. Ono što u ovoj drami objedinjuje autore i izvođače – izuzev procesa inicijacije, jest potpuni prezir prema kiču, lažnoj sentimentalnosti, malograđanštini. Uz ovo što odbacuju, svijet koji grade ponajprije počiva na podrivanju svakog autoriteta: roditeljskog, obiteljskog, društvenog, božanskog. Gnjev je ovdje pitanje stila, a sam jezik drame – sveden na kostur, iskazuje apsolutnu emocionalnu raskoš za svako pojedino dramsko lice, preciznije funkciju, jer su pojavni, a neki čak nemaju repliku i nisu nositelji radnje.

  Sve to na zagrebačku Gavellinu Malu scenu donosi pet glumica. Svaka od njih igra funkciju Milene, majke, sestre, prijateljice, djeteta, djevojke, žene. Svaka od njih unutar vlastitoga glumačkoga zadatka nadilazi vlastiti glumački zadatak: ne samo da se rađa kao dio ansambla, nego se objedinjuje emocionalno i cerebralno stapajući se s glazbom, tekstom, pokretom i vizualom na razini Filozofije. Tvrdim da nije moguće unutar ovog teksta opisati pojavnost – izuzev karakterističnih detalja, svake pojedine dramske osobe na sceni. To su u vrhunskim kreacijama: Nataša Dangubić, Jelena Miholjević, Barbara Nola, Ivana Roščić i Viktoria Bubalo – glumice, koje su svaka ponaosob i u kolektivnome zajedništvu potpuno nadišle zonu izvedbene umjetnosti i ovim činom zakoračile u prostor najkvalitetnije klasične filozofije. Unatoč, ali i u skladu s temeljem priče koja počiva na samim zasadama civilizacije koja se u međuvremenu mrvi, ruši i nestaje. Zato je, između ostalog, djelo Deca epohalno.

  

  Autorska glazba Nikole Krgovića, prema rješenju redatelja Božića, integralni je dio djela. Tu nije riječ o garnirungu ili o deskripciji, o podložnosti koja pojačava i potiče emociju, nego je riječ je o briljantnome kompozitorskome radu koji ne skriva, nego isto kao i dramatičarka Marković, poštuje epohu i vrhunske umjetnike, prethodnike u izričaju – a oni su ga, nesumnjivo, izravno ili indirektno odgojili da bi sada bio autor kakav jest. Riječ je o inspiracijama vezanima uz Aphen Twina, jednog od najutjecajnijih elektronskih glazbenika koji stvara i ambijentalnu i techno i jungle žanr. Ničeg ne bi bilo u ovoj glazbenoj i dramskoj priči bez francuskog skladatelja pseudonima Erik Satie, kao ni bez Laurie Anderson. Kroz ovo veliko dramsko i glazbeno putovanje mnogi će biti nepravedno preskočeni, ali ne i duhovni otac autora Krgovića – sam Čajkovski, romantičar koji je Puškinova Evgenija Onjegina ostvario zahvaljujući, kažu, savršenoj sljubljenosti dviju komponenata: glazbe i teksta. Obojica su, dakako, imala izniman književni predložak i ogromnu odgovornost, kao i sposobnost glazbeno oblikovati specifični materijal, pretvorivši ga u psihološku dramu, koja stvara scenski spoj glazbe i poezije u formi drame.

  Ništa ispod rada na dramskom, dramaturškom, glazbenom, na scenskom pokretu – nije ni vizualni segment predstave. Rad kostima Marite Ćopo dosad je svakako njezin najhrabriji, pripada unutar stare dileme: hoćemo li propasti ili ćemo se proslaviti. Sada je sigurno da je i taj njezin rad proslavljen. Od suvremenog, preko prošlog stoljeća, pa viktorijanskog i sve do svevremenskog, biblijskog.

  Tko god sustavno poznaje literaturu Milene Marković, znat će da su Deca prvenstveno intimni predjeli i pejzaž njezine duše, a istodobno sinteza čitavoga njezinog opusa: dramskog, pjesničkog, scenarističkog. Bez obzira na utvrđivanje motiva o obitelji, odrastanju, djetetu s teškoćama u razvoju, o istini koja ima pravo biti umjetnička ili substvarnosna, baš kao što je upisana u bajkama i mitovima. Alegorično u Deci je, zapravo, nadstvarnost koja omogućuje da se i svrha života uzdigne kroz katarzu.   

  

  Kažu da neki pisci pišu noževima. U ovome slučaju, riječ je o najpreciznije skovanoj japanskoj katani u majstorskim rukama pjesnikinje Marković, redatelja Božića, dramaturga Kokanova, skladatelja Krgovića, videoumjetnika Viskovića, kostimografkinje Ćopo, potpisnice scenskog pokreta Bubalo, umjetnika svjetla Stolnika te pet dramskih glumica predstave Deca.

  Možda ćemo se, pokušavajući prepričati sadržaj scenske priče, spotaknuti već na početku, u pokušaju naracije. Uostalom, čega lošeg ima u spoticanju? Pogotovo kad je spoticanje već uneseno u sam ključ razumijevanja i doživljavanja djela, na sadržajnoj razini. Milena, djevojčica/djevojka/žena promatra svijet oko sebe, članove obitelji, susjede, školske kolege, znance, neznance. Njezino je promatranje istodobno i doživljavanje i selektiranje i suđenje, ali iznad svega, ona je humus pobune. Kako je, najvjerojatnije, riječ o unutrašnjem monologu, svaki sud i svaki sukob ostaje u njezinoj nutrini. Ona pobuna koja se iskazuju prema van rijetko je impulzivna, a redovito udara o zidove tuđih neshvaćanja. Tu se, kod Milene, može itekako provući poredba sa svjetskom i domaćom klasom pjesnika-psovača, danas respektiranih u literaturi. A oni, naravno, nisu podizali glas prije nego je neka društvena plima prijetila potopiti svaku osobnu ili opću vrijednost. Vrijeme kojeg više nema, njima je dalo respekt. Poštovanje koje su mrtvi zaslužili  u literaturi, u povijesti književnosti, ne znači ništa ako povijest književnosti ignorira sadašnjost. I naravno, sve je ovo istodobno i točno i pogrešno. Milena, djevojčica/djevojka/žena, ustvari je Epoha koje više nema. Suština dramskoga konflikta sastoji se u tome da potražimo sredstva kojima će se suprotstavljati i boriti Epoha koje više nema. Jedina je mogućnost kroz Simbol, kao najjači i svevjekovni znak, oduvijek i zauvijek osporavan i uzdizan, već prema tomu kako se iščitava i tko ga iščitava. Tu je postavljena posljednja klopka ove kazališne priče. Usput, uz mnoštvo literarnih, glazbenih, likovnih i drugih omaža, gledatelj kao da ima izbor i privilegij prigrliti neki svoj, vlastiti motiv. Moj je bio snijeg, fragment iz Mrtvih Jamesa Joycea. Poneki će izabrati proročansku Smrt Ivana Iljiča, netko pak Tolstojevo Uskrsnuće, pa opet, na volju gledatelju, čovjeka poročnog, koji razobličava sve oko sebe, Mannova Krugera, Bukowskog, Kovačevića.

  

  Ali jedno je sigurno: Deca su epicentralna priča gdje je čovjek dijete suprotstavljeno svijetu, predodređeno za ranu spoznaju, osuđeno na nju, a spoznaja ne može i ne treba biti niti moralna, niti nadmoralna, niti ispodmoralna. Već samim tim što je predodređena kao prerana. Baš takva djeca, bez izlike i oslonca, i ne htijući, preobražaj su i proroci novog svijeta koji zaključuje minulu epohu.   

   © Dubravka Lampalov Mićunović, KAZALIŠTE.hr, 20. veljače 2024.

  Autor: Milena Marković
  Premijera: 2. veljače 2024., Mala Gavella
  Redatelj: Saša Božić
  Dramaturg: Dimitrije Kokanov
  Autor glazbe: Nikola Krgović
  Autor videa: Josip Visković
  Kostimografkinja: Marita Ćopo
  Suradnica za scenski pokret: Viktoria Bubalo
  Oblikovatelj svjetla: Zdravko Stolnik

  Glume: Jelena Miholjević, Barbara Nola, Ivana Roščić, Nataša Dangubić, Viktoria Bubalo

Piše: