Predstava puna naboja, glumačkih bravura i neočekivanih situacija

Planet Art: S. Evans, M. Torjanac, Tere i Luce, red. Marko Torjanac, Dramsko kazalište Gavella

• 

  Redatelj i prevoditelj Marko Torjanac predstavu Tere i Luce zamislio je kao hrvatsku verziju holivudskoga hita Ridleyja Scotta iz 1991. godine, Thelma & Louise, koji tematizira priču o ženskom prijateljstvu, privrženosti i oslobađanju od patrijarhata. Naime, odluke prijateljica Thelme i Louise, koju igraju Geena Davis i Susan Sarandon, predstavljaju feministički pogled na svijet koji su dvije oscarovke briljantno prenijele na ekran. Ovaj je film ceste ostvario šest nominacija, i Sarandon i Davis nominirane su za najbolju glavnu žensku ulogu, a Oscar je film osvojio za najbolji scenarij, autorice Callie Khouri. Podsjetimo: priča sa snažnom ženskom porukom prati odlazak dviju prijateljica na izlet automobilom, no put se neočekivano pretvara u bijeg pred policijom i simbolični put prema osobnoj slobodi. Automobilom kreću na vikend-odmor u ribarsku kolibu u planinama, tražeći odmor od turobne svakodnevice koju žive u Arkansasu na američkom Jugu. Putem staju u baru uz cestu, gdje Thelma upoznaje Harlana i pleše s njim. Harlan je kasnije pokuša silovati na parkiralištu, no dolazi Louise i zaprijeti mu oružjem. Harlan ih na odlasku vrijeđa te ga Louise u napadu bijesa doista ustrijeli i ubije. Prestravljena Thelma je odvodi do automobila te bježe s mjesta događaja, što oblikuje daljnji tijek radnje i vodi k dojmljivom završetku.

  Nova predstava kazališta Planet Art, Tere i Luce inspirirana je i neizvođenim tekstom No good deeds… S. Evansa koji je Marko Torjanac u potpunosti adaptirao za Hrvatsku, učinivši ga gotovo izvornim hrvatskim tekstom. Izvrsne Gavelline glumice koje nikad nisu glumile skupa, što se čini nemogućim i nestvarnim (osim jednoga Natašina uskakanja u Mjesec dana na selu prije 18 godina), koje ni pojedinačno (pre)dugo nismo vidjeli na Gavellinoj pozornici, iz poznatih razloga, izvrsno su ispreplele svoje glumačke energije, karizme i scenski šarm kako bi iznjedrile još jednu novu uspješnicu teatra Planet Art, premijerno izvedenu u svome matičnome kazalištu, a koja će se poslije igrati u Vidri i, nadamo se, doživjeti dug život, kao i većina Artovih predstava.

  Dvije zanimljive dramske osobe, Tereza (Tere) Roše i Lucija (Luce) Bambula dobile su vrsne i jake ženske interpretatorice, Anju Šovagović Despot i Natašu Janjić Medančić koje kao prijateljice i kolegice u zahtjevnome poslu njegovateljica upadaju u različite životne zamke od kojih poneke i same iniciraju u vječitoj potrazi za idealnim životom i novcima koji bi im to omogućili. Kao ženski Bonnie i Clyde, ulaze u sve zamršenije situacije i iz svakodnevne rutine i uobičajenih životnih problema uvlače se u zamke iz kojih se nemoguće izvući. Iznenadni događaj, smrt gospodina Zvonimira kojega njeguju, dovodi ih u poziciju u kojoj preispituju svoje moralne razine i ljudske osobine i kvalitete. Hodajući po dramaturškoj i kazališnoj oštrici noža problematiziraju mirovinu koja ostaje iza umrloga, kao i njegov dobitak na lotu za koji slučajno saznaju iz novina koje svaki dan donose svome gospodinu.

  

  Nastoje pred sobom i drugima održati privid normalnosti, gotovo na Raskoljnikovljevoj razini, doduše, nikoga ne ubijajući, ali kreirajući život prema novim, problematičnim smjerovima. Kako mnoga istraživanja pokazuju, nakon jednoga zločina, u ovome slučaju mogućega krivotvorenja, vrlo je lako napraviti nove krive korake. Međutim, kako su ove ženske dramske osobe, pogotovo Luce (simbolično /pr/osvijetljena), senzibilnije kreirane, ne mogu izdržati pritiske pa u stresu mijenjaju svoja ponašanja, trče ulicom iz banke, sumnjaju, osvrću se, mijenjaju raspoloženja, postaju sve nesigurnije.

  Tekst prati tri jutra u životu dviju prijateljica koja donose nova iznenađenja u njihove živote. Mrtvac u kupaonici čeka transport, a one osjećaju da se mogu obogatiti ako budu samo još malo strpljive. U svome naumu ne uspijevaju, a katastrofu potencira benzin koji drže ispod kreveta i koji kupuju po nižim cijenama, kao jedini krimen dotad. Strah potencira i zvonjava telefona i portafona (oblikovanje svjetla i zvuka: Darko Crnčević) i glasovi koji se javljaju, stvarni i glumljeni identiteti Terina sina, navodnoga policajca, dostavljača.

  Predstava je puna naboja, glumačkih bravura dvaju različitih karaktera i iznenadnih i neočekivanih situacija koje izazivaju salve smijeha iako su na granici morbidnoga, a predstava je sve bolja kako se bliži kraju. Treba joj vremena da krene punim intenzitetom i uvuče publiku u neobičan, a svakodnevan svijet na pozornici u koji se viri kroz četvrti zid. Anja Šovagović Depot izvrsno glumi Teru, ozbiljniju, karakterno stabilniju, vještu u prijevarama, sugestivnu, poduzetnu i snalažljivu, pomalo mangupskoga držanja, u kostimu koji ne odgovara njegovateljici nego osobi čijemu svijetu teži, a stjecajem se različitih okolnosti našla u situaciji da joj hitno treba novac.

  

  „To je jedna punokrvna crna komedija u kojoj ima mnoštvo asocijacija na našu današnju društvenu i političku stvarnost, a istovremeno govori i o tome kako je tanka linija između morala i nemorala u našim osobnim procjenama uvjetovanim histerijom života, materijalnim imperativom i neispunjenim snovima. Veseli me igrati ovaj glumački itekako izazovan tekst, a čini mi se kao da plovimo uzburkanim morem koje nas baca čas u krimić čas u burlesku čas u komediju čas u dramu čas u satiru, pa na kraju i u neku urnebesnu grotesku u kojoj bi se svatko od nas mogao naći barem jednom u životu, pa makar takvo što samo i sanjao.“

  Nataša Janjić Medančić nesigurnija je, preplašenija, radišna osoba; izvrsno je nijansirala Lucu (a ne Luce, kako većina danas govori i piše) u adekvatnome kostimu (izbor kostima: Đurđa Janeš), plašljiva je, uvjerljiva, blaga, posvećena obitelji s dvoje djece, vidljivo je da je muž neradnik tuče, žena je patnica, ali želi kćeri omogućiti najljepšu haljinu za maturalnu večeru i pristojan studentski život. Suočavajući se s novom životnom šansom, odlučuju otići preko ruba u urušenome društvu u kojemu imaju malo šanse, a u toj novoj zoni čeka ih ili novac kojim će riješiti sve svoje i obiteljske probleme ili zatvor i okrivljujući natpisi iz novina i različitih medija, čime vrlo efektno završava ova trilerska komedija (autor videomaterijala: Borna Tomić), satira mnogih društava.

  „Radi se o situacijskoj komediji s elementima trilera i kako joj je tempo furiozan, fokusirane smo na isključivo na živu glumačku suigru i preciznost u tekstu. Marko Torjanac je talentirani glumac, pisac i redatelj i mogu reći da sam imala sreću biti njegova suradnica i partnerica u nekoliko uloga koje sam igrala u Planet artu. Ovaj tekst je vješto i urnebesno napisan i s užitkom se igra. Smiješan je i gorko tragičan već u samom čitanju, dok igranjem on postaje pravi bombon. Opleli smo po svima i svemu, nikome nismo ostali dužni.“

  

  Glumice su u ovoj duodrami redateljski postavljene i s lijeve i desne strane pozornice, kao lijeva strana mozga, zadužena za logično i egzaktno i desna, odgovorna za osjećaj i intuiciju, u sudske stolice sa strane zamračene scene u kojima i iz kojih komentiraju svaki svoj i kazališni čin, referirajući se na učinjeno i govoreći također neurbanim idiomom, mogućim jezikom njegovateljica i optuženica koje dolaze iz različitih krajeva Hrvatske u potrazi za lijepim i ugodnim životom.

  Glumice i redatelj Torjanac, koji je i scenograf (pomoćnik redatelja: Borna Tomić) osmislili su i razradili sve detalje stana i profesije, kao i hranu, piće, novine, tako da glumice sugestivno i vrlo uvjerljivo pospremaju, čiste, slažu, peru, donose i odnose, uređuju, dokumentaristički i vrlo posvećeno uređujući tuđi stan ili kreirajući pozornicu stana post mortem. Redateljski zanimljivo, mrtvac ih čeka iza vrata kupaonice, a na kraju sam Torjanac izlazi u šlafroku i sa specifičnim obilježjima iz toga prostora.

  Moramo i to napomenuti, Marko Torjanac uvijek lijepo počasti publiku nakon premijera i obljetnica svojih predstava, kao pravi redateljski, producentski i glumački gentleman, držeći do finih kazališnih manira i glamura, što ponekad izostaje i zaboravlja se u nekim kazalištima i na nekim premijerama.

  Prateći izazove stvarnosti, kao i dvojbe i pitanja koja ona pred nas postavlja, Planet Art, često usprkos toj stvarnosti, ide naprijed nastojeći svakom novom predstavom i za sebe, ali prvenstveno za gledatelje, i dalje biti mjesto promišljanja, tj. – Kazalište koje se pita.

  

  Ako već niste, ovu dinamičnu, atraktivnu i duhovitu predstavu možete pogledati u Vidri 13., 19. i 22. veljače.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 12. veljače 2024.

Piše: