Posljedice traumatičnog djetinjstva

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Tomislav Zajec, Nestajanje, red. Dora Ruždjak Podolski

• 

  Nestajanje Tomislava Zajeca, drugo najbolje dramsko djelo 2021. godine prema mišljenju povjerenstva Nagrade Marin Držić koja se svake godine dodjeljuje u Splitu na Marulićevim danima, praizvedeno je 19. siječnja 2024. u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu (praizvedba Nestajanja u radijskome eteru: 18. rujna 2023. na Trećem programu Hrvatskoga radija, u režiji Dražena Krešića). „Tomislav Zajec nas ne tješi i ne zavodi sentimentom, ne moralizira, svojom dramskom partiturom poziva i pojedince i širu društvenu zajednicu da svojim glasom razbiju zid šutnje, da prokažu i kazne zločince“, progovara povjerenstvo u obrazloženju Držića.

  Problem pedofilije, jedan od najokrutnijih zločina, involviran u mnoga književna djela, u novije doba primjerice u briljantni Novakov roman Črna mati zemlja, vidljiviji je i u društvu, a i Zajec ga tematizira u svojoj nov(ij)oj drami. Predstava počinje izvrsnom solo izvedbom dječaka-glumca Marina Stevića, dramaturškim pomakom u odnosu na sam tekst koji započinje Dječakovim pismom, ali obećavajući zanimljivu predstavu. Problem se potencira zatvorenim prostorom, kutijom sivkastih zidova iz koje(ga) postoji samo jedan izlaz u dubini(u) lijevo, što djelomično remeti kauzalitet nekoliko isprepletenih fabularnih rukavaca koje završavaju, često nelogično i nespretno u odnosu na zbivanja, na istome mjestu koje sugerira različite pozadinske prostore. Gledali smo niz predstava u kojima su se priče i glumci, njihovi protagonisti i antagonisti međusobno križali, kao i vremenski kodovi u kojima egzistiraju – samo u ovoj kazališnoj sezoni izvrsne predstave: ljubljansku Jutarnju zvijezdu, i/ili haenkaovsku splitsku Crvenu vodu, u kojima su mrežna kretanja glumaca režirana znatno kreativnije, kvalitetnije i funkcionalnije, kao i izvrsne kazališne produkcije u nešto manjim kazalištima, kao što su Exitovi Realisti i/ili itedeovska i Šovagovićeva Žena popularnog pokojnika. Vidljivo je i kako su isti glumci glumeći u drugim produkcijama izvan svojih matičnih kuća ponekad više motivirani, fokusirani i zainteresirani za tekst, kazališnu pozornicu i publiku nego u svojim matičnim kazalištima. Razlozi su mnogobrojni, a disproporcija rezultata vrlo vidljiva. Glumci u drugim kazališnim, često i nekazališnim prostorima,progovaraju moćnije, uvjerljivije, glasnije, tako da se ne može dogoditi da se ne čuju ključne riječi ili dijelovi rečenice kad se glumac ili glumica okrenu leđima publici ili upadnu u gluhu rupu na pozornici. Kao da je svima više stalo.

  Problematiku odrastanja nakon različitih frustrirajućih događaja u djetinjstvu tematizira i izvrsna itedeovska predstava Mala zabava, autorski projekt redatelja Vanje Jovanovića (kojemu je prva samostalna režija u Gavelli izvrsna predstava Čovjek jastuk Martina McDonagha 17. rujna 2021. u CKT-u Trešnjevka, u to vrijeme zamjenskome Gavellinu prostoru) u polukružnoj dvorani u kojoj mladi glumci ne šmiraju nego igraju u visokome intenzitetu cijelu predstavu ne štedeći se glumački, tjelesno ni glasovno, postižući malim sredstvima a visokom profesionalnošću katarzičan učinak (samoubojstvo sestre nakon silovanja, otac kriminalac, željena djevojka koja se ubila, silovana majka koja je dijete ipak rodila, posljednja večera prije zajedničkoga suicida).

  

  U novoj zagrebačkoj haenkaovskoj predstavi izostao je faktor iznenađenja jer se ključni razlog nesreća naslućuje cijelo vrijeme, sve je gotovo jasno na samu početku predstave. Moguća je i pripremana katarza izostala i ostaju samo riječi (u nekoliko se situacija na premijeri jedan glumac zapleo u riječima, čak i pogrešno izgovorio ime) koje neugodan događaj prepričavaju suočavajući aktere – bivšega dječaka Marka, u kreaciji glumca Marina Klišmanića, koji je u odrasloj dobi nesiguran i u problematičnome braku (Anu, njegovu ženu, korektno glumi Iva Jerković Oreški), što je potencirano i događajem kad nesmotreno ostavlja svoga sina u zagrijanome automobilu (priča poznata iz crne kronike) i iz bolnice očekuje vijesti (koje su na kraju dobre) i odrasloga muškarca Karla u korektnoj izvedbi Krešimira Mikića, glumca kojega smo gledali u puno boljim ulogama i od kojega uvijek očekujemo izvrsnost. Supruga koja zna dio tajni je Vjera, u pouzdanoj interpretaciji Nine Violić (koja je izvrsna u Šovagovićevoj predstavi), njihova je neobuzdana kći Tea, koja nakon mladenačkih problema postiže zavidnu političku i gospodarsku karijeru, a Iva Mihalić koja je glumi izvrsno se kostimom i glasom transformira na sceni (kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović, asistentica kostimografkinje Tihana Cizelj). Scenografski efektno na kraju se predstave otvara sivi zid i otkriva problematična prikolica, ključ nesretnih događaja (scenograf Stefano Katunar, asistentica scenografa Aleksandra Vukićević, volonterka, asistent scenografa Lovro Ivančić).

  Dvije obitelji, mlađa i starija, funkcioniraju kao antipodni brakovi mračnih tajni koje se ne smiju otkriti jer će se urušiti egzistencije, jer bez potrebnoga dijela slagalice nema karijere, što groteskno kreira Gogolj u svojoj noveli Nos. U višestruko nagrađivanoj predstavi Plemena autorice Nine Raine, u režiji Slavice Knežević prije deset smo godina gledali glumca Slavena Španovića kao gluhonijemoga sina (koprodukcija Teatra EXIT i Kazališta Planet Art) koji maestralno glumački realizira taj tjelesni nedostatak. Glumci ponekad shvaćaju svojevrsni otklon kao mogućnost pokazivanja svoga umijeća transformacije, ali nismo sigurni da je Klišmanić svojim glasnim i monotonim tonom u potpunosti uspio oživjeti čovjeka oštećena sluha, koliko se god potrudio naći odgovarajući kod, krećući se uglavnom plošno, lijevo-desno pozornicom; unutarnji (je) pakao prekriven šutnjom, polagano ga pretvarajući u osobu koja nestaje.

  Naoko sporednije uloge bolje su realizirane, tako Alisu glumi uvijek na sceni zanimljiva i posebna Lana Barić, a Baku, Gazdaricu i Katicu Ksenija Marinković, čije svako pojavljivanje na pozornici izaziva pozitivne vibracije u gledalištu, jer publika uvijek očekuje nove transformacije, tako da samo sjedenje za stolom izaziva ponekad znatniji učinak nego izgovorene riječi. Policajac je Ivan Jončić, a Vozač Alen Šalinović.

  Jasno je da je intencija predstave napravljene na temelju suvremenoga teksta korespondiranje sa svakodnevicom, a kako se vrijeme od pisanja i dobivanja nagrade prozlilo, trebalo ga je, sigurni smo, aktualizirati (dramaturginja Emma Kliman, studentica ADU, volonterka). Osim, toga, predstava sa stankom – u ovom slučaju nepotrebnom, rasplinjuje događanja, oteže se i gubi potreban dramaturški fokus. Kao u svakoj predstavi u kojoj je u autorskome timu, izvrsnu glazbu sklada Stanislav Kovačić, oblikovatelj svjetla je Elvis Butković, suradnica za scenski pokret Una Štalcar Furač.

  

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 31. siječnja 2024.

Piše: