Vješte i fascinantne transformacije

Kazalište Grupa, Dubrovačke ljetne igre, Scena Ribnjak, Teatar EXIT: Maske, autor, redatelj i izvođač: Dražen Šivak

• 

  Dražen Šivak glumac je visoko estetizirane glume, razrađene do najsitnijih detalja, što je najvidljivije u njegovim monodramama, pogotovo onima odigranima u za to idealnome prostoru kakav je Studio EXIT u kojemu se niz predstava, monodrama, duodrama, čak i drama s više glumaca izvrsno uklopilo. Naime, prostor nudi potrebnu intimnost, ali i distanciranost jer ga čine zapravo dva povezana prostora, okvir u okviru, mala scena i mali proscenij kojima prolaze glumci pokazujući se, ogoljujući se ili se pomičući u dubinu. Jedan dio gledatelja, među kojima smo bili svi u našoj kući, voljelo je (i voli) predstave gledati iz prvoga reda kako bi se bilo bliže umjetnosti, uronjenosti u kazalište i iluziji drugoga života, s ipak i uvijek jasnom spoznajom da je na sceni glumac koji glumi, a/ali iz takve je blizine još jasnije koliko je kvalitetan. Ima glumaca, međutim, kod kojih je teže napraviti razliku i povući granicu između glume i zbilje, a takav je i Dražen Šivak, i u svakodnevnome životu zasanjan umjetnošću. Predstava Maske premijerno je izvedena 12. kolovoza na Dubrovačkim ljetnim igrama (Kazalište Grupa u koprodukciji s Dubrovačkim ljetnim igrama i u suradnji sa Scenom Ribnjak i Teatrom EXIT), a mi smo je pogledali u Studiju EXIT, 11. siječnja 2024. pred fokusiranim i zainteresiranim gledateljima koji nisu remetili koncentraciju ni (možda očekivanim) pljeskom između maskovitih segmenata.

  Zanimljiv tekst o povijesti maske u kreaciji dramaturga (Patrik Gregurec i Karla Leko) ima nekoliko previda i/ili (pretpostavljam) slučajnih netočnosti (etimologija, stihovi, povijesna istina) – za većinu gledatelja potrebnih i nužnih kako bi mogli pratiti kontinuitet nastanka mimikrije i glumčevo posebno kreativno ulaženje u svijet maski, ipak je manje efektan i umjetnički pozicioniran nego pravi umjetnički tekst, tako da je predstava predavačko-izvedbena, napravljena u rijetkoj formi izlaganja i glume različitih identiteta. Dražen Šivak prema svome školovanju – a spominje i neke od svojih profesora na ADU-u, kazališnim edukacijama u Hrvatskoj i inozemstvu, i senzibilitetu usmjeren maski, razradio je precizno svaki segment izvedbe. Fokusiran na svaki dio tijela, odjeven u crno, uspijeva uvući publiku u svoj svijet metamorfoza, pokazujući vještinu preobrazbe od životinjskih maski na spiljskim zidovima, antičkih maski i Tespisa (šteta što ne postoji replika komedijskih i tragedijskih maski grčkoga kazališta), koji je uveo prvoga glumca (tragos = jarac, ode = pjesma) do suvremenosti, najviše se fokusirajući na renesansnii svijet komedije dell’arte, ali i Shakespearea. Izvrsno oblikovane maske posložene su na malome podiju, izlogu na sceni, čekajući da ožive, a Šivak ih uzima, pokazuje ih publici vrlo nježno, oprezno i s puno poštovanja ih poslije oživljavanja vraća na postolje.

  

  Transformacije tijelom i nošenje maski vrhunci su predstave i prave glumačke poslastice, bez obzira na to koristi li govor ili samo gestom i mijenjanjem cijeloga tijela stvara nove svjetove, a kad skine masku, vragolasto se nasmije i vrati u svoj identitet, gotovo nestvarno gledatelje vraćajući u realnost. Masku komedije dell’arte daje i Pometu kao Arlecchinu, iako Držić u tekstovno razrađenoj eruditnoj komediji Dundo Maroje tek djelomično povezuje glumce s kazalištem improvizacije, i govori monolog o hrani pokazujući neočekivanu grubost karaktera, fokusirajući se na glad i siromaštvo u odnosu na Uga Tudeška, grofa Rogendorfa (koji s Marinom Držićem putuje u Beč i Carigrad, a ne Italijom), poslije toga samo naznačivši Molièreov svijet maski. Na pretposljednjoj je maski veliki hrvatski glumac i naš prijatelj Mladen Vasary koji nas je nedavno napustio i koji se cijeli život bavio maskom i ulaženjem u njezin svijet, u Hrvatskoj, Francuskoj, ZKM-u i nizu kazališta i kazališnih festivala. Maska je napravljena prema njegovu licu. Šivak spominje Mladena u jednom segmentu predstave, tjelesnom se i govornom preobrazbom čini kao da je on zaista pred nama, a i cijela je predstava svojevrsna posveta Vaski.

  Predstava završava maskom klauna, crvenim nosom koji dobiva funkciju male maske i minimalistički mijenja lice. A klaun je nešto potpuno drugo od onoga što mislimo da jest.

  Čini se da su u predstavi, ako se igra po različitim dijelovima Hrvatske, nepotrebne tzv. dubrovačke teme, jer gledatelji uglavnom ne znaju neke lokalne zanimljivosti i/ili lokalitete našega Grada, tako da ti dijelovi ne korespondiraju s publikom na očekivan način.

  

  Autorski tim predstave čine kostimografkinja Petra Pavičić, kreativna suradnica Maja Posavec, za oblikovanje svjetla zaslužan je Bartul Pejković, song je kreacija Željka Vukmirice, a izvođač poimenično zahvaljuje i Silviju Vovku, Željku Vukmirici, Maru Martinoviću, Emiliji Vasary i Nikoli Vasaryju, Katarini Bistrović Darvaš, Ivanu Grliću.

  Dražen Šivak, glumac vrlo pokretnoga tijela, decentan u izrazu, strastven u maskiranju i mimikriranju, u kontaktu s publikom neposredan i blag, zaslužio je sve nagrade koje će, nadamo se, dobiti.

  „Taj ludi Hallier, toliko uznosit, čini mi se ipak istinskom ludom u velikoj tradiciji!“, piše Maurice Lever u Povijesti dvorskih luda (Grafički zavod Hrvatske, 1986.), jednoj od omiljenih knjiga moje sestre Mire Muhoberac, koja je cijeli život proučavala masku, maskiranje, ludilo i ludizam u književnosti i kazalištu. Homo ludens…

  

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 25. siječnja 2024.

Piše: