Neobični kazališni san

Scena Atrij, Dramsko kazalište Gavella, Spaljena, autorski projekt Mraksvjetla (Filip Šovagović i Dubravko Mihanović)

• 

  Kolažna predstava Spaljena prva je predstava u obnovljenome atriju Dramskoga kazališta Gavella nakon nekolikogodišnje obnove i tako je i treća Gavellina pozornica – nakon Male Gavelle (27. listopada) i velike pozornice (15. studenoga) – Scena Atrij, revitalizirana 8. prosinca, tako da samo mjesec i po nakon otvaranja željnoočekivanoga kazališta egzistiraju tri zanimljive scene koje još traže svoj odgovarajući repertoar iako su na dobrome putu i već se nazire profilacija tekstova i kazališnih kodova.

  Gledali smo izvrsne predstave na Sceni121, kako se prije obnove nazivala scena u Gavellinu atriju, kao što je Srce veće od ruku prema motivima drame Elvisa Bošnjaka, Krležina drama U agoniji, Tesla Anonimus Filipa Šovagovića, a i moja sestra Mira Muhoberac i ja smo surežirale, u dogovoru s tadašnjim ravnateljem Gavelle Borisom Svrtanom, predstavu Will&Sam (Ur-Hamlet, na temelju Shakespeareove tragedije Hamlet i Beckettove O, divni dani).

  

  Nova Scena Atrij organizirana je fluidno, nalazi se u interregnumu, između vanjskoga i unutarnjega svijeta, tramvajske Frankopanske ulice i velike pozornice, kao pretpretprostor (pretprostor čini garderoba za gledatelje), teatralizirane svakodnevice i svakodnevne teatralizacije, a bez obzira na ishodišno motrište, to je prostor purgatorija, čistilišta nakon kojega slijedi inferno ili paradiso. Sigurno nije slučajno što se autorski tim bavi vještičjim svijetom, uopće pozicijom žena koju i u ovoj predstavi prikazuje moćna ženska gavellijanska reprezentacija (Dijana Vidušin, Anja Đurinović, Jelena Miholjević, Martina Čvek), ali i svijet crne magije koji godinama živi u Zagrebu, kao legenda i turistička atrakcija, pogotovo nedalekim prostorima Gornjega grada.

  „Glumac, dramski i prozni pisac, redatelj, glazbenik, Filip Šovagović, te dramski pisac i dramaturg Dubravko Mihanović, autorski su supotpisali nekoliko projekata, primjerice, dramski koncert "Zagreb 2020" (u produkciji GDK "Gavella"; premijerna izvedba: 27. studenoga 2020. u Kući za ljude i umjetnost Lauba) i "Jednaka noć" (u produkciji GDK "Gavella" u suradnji s Festivalom svjetla Zagreb; premijerna izvedba: 16. ožujka 2022. u Zvjezdarnici Zagreb). Kao nastavak rada na "Jednakoj noći", autorskog projekta Svjetlomraka (u kojem je uz Mihanovića i Šovagovića tekstovima sudjelovala i Jelena Miholjević, s njom su igrale Dijana Vidušin i Anja Đurinović, scenografske elemente i kostimografiju potpisala je Marita Ćopo, glazbu Šimun Matišić, a oblikovanje svjetla Zdravko Stolnik), nastala je "Spaljena". Svjetlomrak je postao Mraksvjetlo; glumački su mu se pridružili Martina Čvek i Sven Medvešek, te scenografi i autori video projekcija Nataša Kanceljak i Ivan Marušić Klif.“

  

  Novu predstavu, dakle, potpisuje slična autorska i glumačka ekipa kao i Jednaku noć. Filip Šovagović i Dubravko Mihanović autori su koncepta, ali i tekstova, uz Jelenu Miholjević (uz jedno Kafkino pismo Mileni), scenografiju i videoprojekcije kreirali su Nataša Kanceljak i Ivan Marušić Klif, kostime Marita Ćopo, glazbu Šimun Matišić, scenski pokret Anja Đurinović, oblikovanje svjetla Zdravko Stolnik. U obje izvedbe glumci pjevaju narodne pjesme Protuletje se otpira (Protuletje se otpira, / Moje srce nema mira. / Nema mira nit spokoja, / Dok ne rečeš da buš moja. / Da boš rekla, kaj boš rekla, / Daj ti v grobu Bog pokoja.) i Protuletje nam dohaja, koju je u turbulentnoj 1971. godini maestralno izveo nezaboravni nam Vice Vukov (Lastavice dok odlete / opet dojdu vu naš kraj, / a čoveka dok odnesu / več ga nigdar ne nazaj.). Mozaikalna struktura predstave nastala je kombinacijom autorskih i neautorskih tekstova, kazališne i filmske umjetnosti, mitova, legendi i kanona, ozbiljno je mišljena, ali nije postigla očekivanu estetsku razinu.

  Najzanimljiviji su i umjetnički najbolje izvedeni „zamišljeni prizori sa snimanja Wellesova „Procesa“ u Zagrebu“, s Anthonyjem Perkinsom u glavnoj ulozi, kad su kadrovi antologijskoga filma projicirani na platnima i stupovima atrija, a kazališni se glumci referiraju na film uplećući se i izgovarajući replike dok utišani filmski glumci otvaraju usta, što donosi dozu duhovitosti u tešku problematiku osude i nesreće žena. Zagrebačke ženske teme i univerzalna dimenzija s asocijacijama na Shakespeareove vještice iz Macbetha: „Ključaj, ključaj, težak slučaj, gori vatro, ognje ključaj“, isprepleću se i nadopunjuju u predstavi Gavellina Atrija, a zastori koji nas dijele od stabilne scene kazališne kutije lelujaju između (ne)pretenciozne predstave sa ženama u mnogim ulogama učenice, učiteljice, seoske i gradske djevojke i žene, maski i maskiranja, ali ipak sve ostaje na granici glumačke improvizacije koja kao da nije do kraja realizirana. Jedan je od ulaza/silaza na pozornicu skliska površina kojom se glumci pažljivo i oprezno spuštaju i kao da je ta sklizava površina nagnuća utjecala na predstavu u kojoj je sve nagnuto. U Šovagovićevoj često korištenoj maniri/ideji, on sudjeluje u predstavi kao glazbenik-redatelj koji ne odustaje od svoga projekta i ne izlazi iz predstave pred premijeru (pre)puštajući je glumcima, on ih stalno prati i kontrolira, od sama početka prateći bubnjem ulazak i prvu glumačku improvizaciju, kao u ritualnim predstavama pretkazališnoga svijeta, onu Svena Medvešeka, glumca koji može igrati cijeli raspon uloga, paletu tekstova, a ovdje izabire/izabiru klaunovsku formu i nemušti, nepoznati jezik, kao i metlu čistača ili držača vještičjeg rekvizita, kupeći destruktivne papire s poda, ali na njegovu etidu publika, možda nedovoljno pripremljena ili ne očekujući takav glumački kod, ne reagira i to, čini se, usmjerava predstavu nekim neobičnim krakovima, jer ostaje gotovo bez reakcije, a s tek ponekim je smijehom odobravanja i razumijevanja teško igrati.

  
  
  Izvrsna je opet Jelena Miholjević, koja čak i u narodnoj nošnji, samo laganom trešnjom cijeloga tijela pokazuje otklon koji ne prelazi u ironiju i podcjenjivanje, nego je odslik izvrsne glumice koja minimalnim sredstvima postiže maksimalan učinak. I sve su ostale glumice izvrsne, tjelesno dobro pripremljene za različite redateljske izazove, mijenjajući kostime i rekvizite, fokusirane, polisemično spaljene. Ovom je neobičnom kazališnome snu i snovitim slikama nedostajalo kauzaliteta kako bi mozaik ostao barem nekim malo čvršćim nitima povezaniji. Možda je na tragu rješenja Mihanović koji u jednome svome intervjuu zapravo spominje proces i nastavak na predstavu Jednaka noć, tako da smo sigurni kako će sljedeće izvedbe pokazati novu dimenziju projekta, ali ne i njegovu finalizaciju, jer je možda ideja predstave nedovršenost i nekoherentnost.

  „Volim raditi s istim ljudima, da, a Filip i ja se odlično razumijemo, pronašli smo si model suradnje u kojem svatko piše svoje prizore ili traži tekstove, a onda ih zajedno kolažiramo kroz probe i mislimo ih sinestezijski. Možemo si reći više-manje sve: i da ne znamo, i da smo banalni, i da nešto što smo smislili nema smisla… Tako smo radili ‘’Zagreb 2020’’, kao i komorniju ‘’Jednaku noć’’ koju sad, pod nazivom ‘’Spaljena’’, nastavljamo raditi u obnovljenom atriju kazališta.“

  „Kobne sestre kolo vode ponad kopna, ponad vode; putnice u krugu hode. Triput tvoje, triput moje, triput opet, devet to je; tiho, da se čari spoje.“ (Shakespeare, Macbeth)

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 10. siječnja 2024.

Piše: