Izvrsna, napeta i psihotična obiteljska drama

Gradsko dramsko kazalište Gavella i Ludens teatar, Florian Zeller, Majka, red. Enes Vejzović

  • Svoju je impresivnu jesen u staroj-novoj kući u Frankopanskoj ulici Dramsko kazalište Gavella, u suradnji s Ludens teatrom (premijera u Koprivnici: ožujak 2024.), finaliziralo Zellerovom (The Times ga je proglasio najuzbudljivijim dramatičarom našega doba) uspješnicom Majka u Maloj Gavelli (koja se pokazala idealnom pozornicom za još dvije manje predstave, Kozmički žongleri, 27. listopada, s kojom je pozornica za 99 gledatelja počela svoj život i Moderni oblici patnje, 3. studenoga). Tamnoplavo-ljubičasto stubište  dovodi publiku ispod kuplja kazališta, do psihotične slike Majke koja se (ne) snalazi u labirintu svoje samoće. Na Gavellinim smo večerima 28. studenoga pogledali predstavu nastalu na temelju Zellerova teksta Otac, u izvedbi beogradskoga Ateljea 212, redatelja Paola Magellija i dramaturginje Željke Pleština Udovičić; supostavljanjem dviju predstava vidljivo je da su obje režirane kao predstave jednoga glumca/jedne glumice, uz ostale izvrsne glumce koji im omogućuju glumačko umjeteonstvo. U Ocu se glumac Voja Brajović i njegovi teško nose s njegovom dramskoosobnom demencijom, koja nije potpuno definirana i nije jasno je li ona uzrok obiteljskih nesporazuma, vremenske kaotičnosti i prostornih labirinata, je li sve onako kako nam se čini. U Ateljeovoj je predstavi i Zellerovoj drami Otac temeljni leareovski i edipovski odnos između Oca i dviju kćeri negativno manifestan prema živoj kćeri i afirmativno latentan prema umrloj (cijelo vrijeme drame/predstave nije sigurno koliko je duboko potisnuo činjenicu da ona više nije živa).

    U Gavellinoj i Ludensovoj predstavi problematizira se obrnuti obiteljski odnos, Majke i Sina, a predmet usmjerene mržnje nije (živa) kći nego Muž. U obje se drame i predstave interpolira(ju) kćerin muž/kćerini muževi i sinovljeva djevojka koji kao nepoznati i novi u obiteljima postaju ometači i pomicatelji fokusa. Dramske su osobe u obje drame i predstave gotovo geometrijski postavljene, njihovo pojavljivanje i nestajanje, kretanje, kao i kratkoća i duljina replika. Mali broj dramskih osoba u obje drame preuzima(ju) zanimljive funkcije i ima(ju) posebne semantičke kodove, ali čini se da je drama Otac kompleksnija i višeslojnija, izazovnija za glumce i redatelje, ali tako samo izgleda. Zanimljivo, poznati je bosanskohercegovački redatelj Dino Mustafić (na 63. Splitskom ljetu režirao je praizvedbu drame Predraga Lucića Aziz ili Svadba koja je spasila Zapad) u Kamernom teatru 55 u Sarajevu postavio sve tri Zellerove drame, Sin, Majka i Otac u svibnju i lipnju 2023.; rado bismo dramu Sin, kao premijeru ili gostovanje, vidjeli i u Hrvatskoj.

    Predstava Majka u Zagrebu počinje dok premijerni gledatelji još ulaze. Majka nervozno i odsutno luta prostorom stana nekoliko puta nazivajući Sina, govoreći mu neke detalje oko dolaska na nedjeljni ručak, nalik preslici današnjega obiteljskoga života i viđanju nedjeljom. Kasnije postaje jasno da majka Anne (glumica Bojana Gregorić Vejzović) samo opsesivno ostavlja telefonske poruke sinu Nicholasu (glumac Matija Gašpari), koje se poslije čuju reproducirane i koje s odmakom djeluju modificirano. Majka govori nerazumljivo, gotovo nesuvislo i psihotično, što još više potencira višeznačnost nekoliko istina i gledanja na osobu i problem, a Sin ne odgovara. Do kraja se predstave ne saznaje od koje dramske osobe zapravo počinje problem koji se lančano prenosi na ostale i s kojeg se mjesta počinju kotrljati obiteljske nelagode, zapetljavati i otpetljavati tajne, zaključavati i otključavati tamne obiteljske i intimne prostorije uma i emocija.

    Redatelj Enes Vejzović, Gavellin dugogodišnji vrstan glumac, repetitivnošću situacija i događaja potencira obiteljske probleme, variraju se dolasci i odlasci s malim pomacima, kako se mijenja Majčina/Ženina psiha i stanje. Muž/Otac Pierre višeputno uzastopno dolazi na scenu, ulazi u stan kroz vrata s desne strane, dijagonalno prilazi Ženi, zaustavlja se distancirano, gotovo ne dodirujući je, sjeda u hladnu fotelju na redukcionistički mišljenoj sceni i višekratno odlazi na poslovni put. Amar Bukvić kao Pierre u predstavi suspreže svoju glumačku pojavnost i možebitnu dominantnost i prihvaća zaustavljanje u pokretu i razotkrivanju, kao naoko uredan poslovni čovjek (kostimografkinja: Marita Ćopo) bez grijeha, s povremenom putnom torbom i žurbom. Lijeva je strana pozornice Ženina polovica mozga i života u kojemu ona manično slaže rublje u košaru i vadi ga, zadržavajući se na ženskom donjem rublju, sugerirajući muževljevu nevjeru, a parte komentirajući njegove (preljubničke) izlete i putovanja, glumeći različite podvojene osobnosti, mučeći se sa svojom psihom i samoćom, nepoštivanjem, ostavljenošću, odbačenošću, nalik Psihozi 4.48 Sarah Kane, koju je Božidar Violić režirao prije devet godina u ZKM-u: „U tekstu se Kane kritički bavi moralnom i društvenom situacijom modernoga društva, života uopće, te života žene specifično. To je jedna vrsta duhovnog testamenta ali bez pretenzija, u kojemu je početni impuls za samoubojstvo iznevjerena ljubav – ali ne izdajnička ljubav već ljubav koja jednostavno nije ispunila očekivanja“.

    Bojana Gregorić Vejzović izvrsna je glumica, suptilna i decentna i u velikim izazovima koje pred nju postavlja muž-redatelj, kad se transformira u mrziteljicu svih i svega osim svoga ljubljenoga sina kojega joj otima djevojka, potencijalna ljubavnica u uskoj i kratkoj crvenoj haljini, razmazane šminke, u zavodničkome plesu. Bojana Gregorić Vejzović, prava karakterna glumica, majstorski glumi i sve je bolja kako vrijeme prolazi (što se ni po čemu u fizisu ne vidi) i uloge se nižu, pogotovo kad igra posebno zahtjevne uloge u režiji Enesa Vejzovića, kao što je bila i izvrsna predstava Obavezan smjer u Tunelu Grič, u kojoj je smještena u kavez (kao i dragi i neprežaljeni Nenad Cvetko kojemu je Gavella posvetila prvo Cvetkovo na njegov rođendan, 27. prosinca). Ulaske i odlaske, simetričnu ambivalentnost, donekle remeti Sin, na očevoj strani ulaza iz izvanjskoga svijeta u svijet unutarnjosti, kao i njegova djevojka Élodie, koja u razglavljenu svijetu postaje i neželjena kći i ljubavnica i medicinska sestra, koje sve uloge izvrsno realizira Tena Nemet Brankov, s profesionalnim glumačkim genima mame Marine Nemet i tate Slavka Brankova Ciga, izvrsnih Gavellinih glumaca koji su nas tako rano napustili, a koja također vrlo dobro i glumački funkcionalno kostimirana, izvrsno realizira zahtjevne redateljske ideje, pokazujući se kao vrsna profesionalka, čemu treba težiti i njoj u predstavi antipodni glumac Matija Gašpari, od kojega tek očekujemo izvrsna ostvarenja.

    Vejzović stan i život i egzistencijalnu prazninu postavlja kao laboratorij (scenografi su Enes Vejzović i Marita Ćopo) u kojemu publika promatra karaktere i njihove problematične odnose, na tankome rubu između normalnosti i nenormalnosti svijeta, vizualno vrlo dojmljivo, slikarskim okom naslijeđenim od svoga oca Fadila Vejzovića, vrhunskoga umjetnika (kao da se osjeća njegov duh, kao i majčina potpora). Obiteljski umjetnički niz zatvara u predstavi Mak Vejzović vrhunskim dizajnom velikoga kućnoga ekrana (autor je i fotografija) na kojemu kao da se projicira unutarnjost Majčine osobnosti, fiziološki procesi, život ispod površine, a ekran se redizajnira u posebni rendgen koji prikazuje tijelo Sina koji kao da nestaje, kao i u prozor bolesničke sobe kroz koji se vide Majka i bolničko osoblje, a koji se prostor približava publici u zadnjoj sceni kad Majka sjedi na krevetu psihijatrijske klinike okrenuta leđima a svjetlo višeputno nagrađenog oblikovatelja svjetla Zdravka Stolnika, sugerira njezinu duboku patnju sjenama.

    U novim europskim, pa tako i hrvatskim obiteljima nema više obiteljskoga stola, zajedničkih blagovanja, razgovora; osama postaje stil života koji nalikuju generalnim probama nekih budućih života, priprema za živote koji će biti smisleniji i sadržajniji, neotuđeni. Mobiteli i telefoni postaju jedini i kontinuirani prijatelji zbog kojih postojimo i radi kojih se osjećamo stalno dostupnima i zato prihvaćenijima u društvu, potrebnijima. Majka nema sugovornika u obitelji, muž ima svoj posao, svoja putovanja, ljubavnice, svoj paralelni život, sin ima djevojku i drugi život, kći je daleko, gotovo neželjena. Jedini su majčini kontakti sa sinom telefonom na koji se on ne javlja, nema komunikacije ni konstruktivnih razgovora, svi su prolaznici, a majka kao Vestalka čuva kuću i neki bivši život, promatrajući iz prikrajka tuđe živote u kojima ne participira niti ih može promijeniti. Izvrsna je redateljska ideja i reflektor usmjeren na stolicu desno na koju sjedaju glumci kao na policijskom ispitivanju i od kojih se pokušava saznati prava istina izoštravajući njihove živote i probleme čineći vidljivijima.

    Reflektor se brzo gasi, nastaje filmski rez i Istina se samo fragmentarno saznaje. Životnost na sceni koja preslikava svakodnevicu i živote u kojima se ne kuha i zapravo ne živi samo naznačuje voće u zdjeli, jabuka koju simbolično zagriza otac, pokretni stol za moguće hranjenje koji dolazi i odlazi, relativizirajući svoj smisao. Kad majka otiđe iz središnje, dnevne sobe u kuhinju, Otac i Sin razgovaraju o njoj tiho i konspirativno, a kad se pojavi, pojačavaju glasove navodnim govorenjem o svakodnevici. U zraku treperi pitanje: Jesi li joj rekao? I odgovor: Nisam još. Tko je kriv i je li itko kriv što su životi promašeni, što jedni stoje a drugi idu vlakovima negdje u nepoznato u ovoj crnoj farsi, teškoj obiteljskoj drami i psihološkoj i psihotičnoj predstavi, u kojoj je napetost potencirana i glazbom Šimuna Matišića?

    Teška, ali izvrsna predstava, treća po redu u Maloj Gavelli, majstorski je zaokružila novu kazališnu sezonu koju smo toliko dugo i željno očekivali, i glumački i redateljski. Bravo za sve!

    © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 3. siječnja 2024.

Piše:

Vesna
Muhoberac