Posebnosti predstave o svetom Lovrincu

29. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta od 1991. do danas: Prikazanje života svetoga Lovrinca mučenika, Hvarsko pučko kazalište (3. dio)

• 

  Predstava je ne samo savršen primjer pučkog, nego savršen primjer ritualnog kazališta. Koliki su suvremeni umjetnici to željeli postići: djelovati kazalištem na publiku tako da u njoj probude istovremeno i ono iskonsko i ono racionalno. Da im se uliju u dušu kao što to ritual čini. To su sanjali i Artaud, i Brecht, tragali po egzotičnim kazalištima istoka jer su smatrali da je kršćanska tradicija mrtva (i oni su govorili da je prikazanje samo propaganda, pa im se činilo da je religiozni teatar Balija živ), ali nisu uspjeli. Postigli su slavu, ušli u kanon, ušli u udžbenike, ali njihov teatar nije ni živ, a kamoli ritualan. Carić i Hvarani su uspjeli zbog tri važna aspekta.

  1. Autentičnost

  Carić je odlučio raditi baštinske tekstove iz uvjerenja da su živi jer je u svom rodnom Hvaru gledao ono najbolje iz srednjeg vijeka, što je živo i danas: bratovštine koje čuvaju ne samo tradiciju nego i vjeru, vrijednosti,  ideale... Carić je zato uzeo bratovštine za vizualni i glazbeni okvir predstave. Priču o Rimljanima (caru Daciju i njegovim suradnicima Valerijanu i Merkuriju) koji muče i ubijaju kršćane (Papu Sista, Lovrinca i druge), postavio je kao sukob dviju boja odora (odnosno habita s kukuljicama): bijele odore predstavljaju kršćane a crne Rimljane. Tri puta pjeva se napjev kojim bratovštine pokapaju svoga člana, a ovdje je dodan prikladni tekst iz priče. Govori se čakavica koja je glumcima bliska i prirodna jer ju žive.

  2. Poništena laž kazališta

  U svetim tekstovima uvijek je problem glumljenja svetih likova jer je gluma pretvaranje, dakle laž. To je konvencija koju smo prihvatili i koju volimo do te mjere da je ne primjećujemo. No u tekstovima o svetim ljudima taj se nesklad osjeti. U srednjem vijeku samo su časni ljudi mogli igrati uloge Isusa ili svetaca, a i u antici su u tragedijama mogli nastupiti samo dolični Atenjani. Prikazanja za današnji teatar imaju i problem pretapanja vremena i prostora jer likovi preskaču iz jednog u drugi u jednoj replici. No, to nije odraz naivnosti kako se to često čuje nego osjećaja svevremenosti i sveprisutnosti priče koja se priča.

  Marin Carić je taj problem riješio na vrlo jednostavan, ali i zanimljiv način. Glumci govore i didaskalije i svoj tekst. Milan Lakoš, koji igra Valerijana, kaže: „A sad Valerijan ode i uhiti Lovrinca i zatim reče: O Lovrinče, ti kristjane...“. Tako glumac određuje prostor, vrijeme, ponekad i radnju, a potom  izgovara tekst. Time se glumac ne pretvara da je netko drugi nego nam priča priču o tom drugom liku. Ujedno nas i uvlači u zajedničku priču jer se, govoreći didaskalije, obraća direktno publici. U takvom pričanju priče ne smeta što jedan glumac igra više likova, pa to ni ne skriva (za ženu samo stave maramu na glavu kao znak). Taj način igranja može onda imati i slabije glumce jer publiku nosi priča, ali u slučaju Hvarana glumci su izvrsni, naročito jezgra (Valerijan – Milan Lakoš, Cesar Decij – Ralf-Jacky Milatić, Sisto – Fabijan Brkušić, Lovrinac – Marino Miličić) ali je svaka, pa i najmanja pojava lika uklopljena u cjelinu jer cijeli ansambl drži koncentraciju cijelo vrijeme.

  3. Prikaz nasilja na sceni

  I Kristova muka i mirakuli su vrlo okrutne priče jer govore o raznim mukama i načinima smrti. Tako i ovdje: sijeku se glave većini likova, Lovrinca i bičuju, i tuku palicama, i udaraju kamenom u zube, i na kraju ispeku na vatri. Carić je to postavio znakovito: nema uživljavanja, nema krvi, samo naznaka, rekvizit ili spuštanje krvnikove sjekire… A smrt lika označava kukuljica koju mu drugi navuku preko glave. I sve je jasno. I da je to glumac i da je lik umro.

  

  Carić je znao da nas ne zanima kako se netko muči, ne zanima nas krv na sceni (što je sada osvojilo suvremeno kazalište); nas zanima – zašto! Zanima nas zašto netko muči drugog čovjeka, što se događa sa žrtvom, zašto netko pristaje da ga muče, u ovom slučaju još i radosno. Nas ne zanimaju oblici mučenja, nas zanima ljudska duša. Zato je Carić ovo postavio jednostavno i jasno – bijeli i crni habiti odmah označavaju strane, ima bijele i crne fratre da se odmah zna tko je na kojoj strani. Zato je to jako dobro, zato se to može gledati i danas. Jer u sebi ima ne samo elemente kršćanske poruke nego i transcendenciju.

  Predstava je to i za one koji vjeruju u Boga i za one koji ne vjeruju. Oni koji vjeruju imaju poveznicu neba i zemlje, mučeničku smrt kao nastavak Isusove muke i odlazak mučenika u rajsku slavu. Ali i oni koji ne vjeruju imaju što vidjeti jer se tu radi o nekome tko je spreman ubiti drugog čovjeka zbog neslaganja i nekome tko je spreman svoj život dati za ono što smatra najvrjednijim na svijetu. S time se mogu poistovjetiti svi, naročito danas kad se identične situacije događaju po svijetu.

  (Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)

  © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 22. prosinca 2023.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše: