Predstava alegorične i maštovite režije te minimalističkog i simboličkog scenskog izraza

25. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta od 1991. do danas: Barokni spjev Sveta Rožalija autora Antuna Kanižlića (5. dio)

• 

  Redatelj Jasmin Novljaković bio je poznat kao član sisačke kazališne grupe Daska, amaterske ali iznimno važne u tzv. hrvatskom kazališnom alternativnom pokretu osamdesetih godina. Radili su duhovite, pametne, kritične predstave a njihovu predstavu Pif, paf, puf pamtim do danas. U to je vrijeme najuzbudljivije hrvatsko kazalište (i umjetničkim dosezima i političkom provokacijom) bilo u okviru studentskih grupa ili grupa mladih ljudi: uz sisačku Dasku, zagrebačke Kugla, Coccolemocco, dubrovački Lero a kasnije i pulski Inat, zagrebački Ivan Goran Kovačić i karlovački Pinklec. Neki od članova otišli su u profesionalne kazališne vode a neki su ostali u svojim grupama do danas (Lero, Pinklec, Inat), dok je sam Jasmin Novljaković danas profesionalni redatelj i profesor na osječkoj umjetničkoj akademiji (Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku – AUKOS).

  No, 1999. Jasmin Novljaković se nakon desetogodišnjeg boravka u Poljskoj, gdje je završio akademiju te vodio kazališnu grupu, vratio u Sisak i rado prihvatio ponudu rada na religioznom tekstu. Kako kaže u programu predstave: „Iako sam se ranije uglavnom bavio suvremenim tekstovima, odmah sam pomislio da bi ovakva religijska tematika mogla biti dobar izbor. Na studiju mi je ona bila najzanimljivija, pa sam stalno – negdje u glavi – imao želju da bih to jednog dana volio raditi. Kako je ravnatelje kazališta danas teško uvjeriti u atraktivnost srednjovjekovnih crkvenih tema shvatio sam da je Sv. Rožalija prava prilika“.

  Rad na predstavi najprije je tekao kao kazališna škola jer je radio s ansamblom kroz dramske vježbe, etide i radionice ne bi li ih upoznao, a i pripremio za glumačke zahtjeve, a onda je iz toga proizašla i podjela. Kad su započeli rad s tekstom, bilo im je „kao da govore japanski“, bili su u šoku. Međutim, taj jezik, sama priča, Rožalija i ostali likovi, potpuno su ih osvojili do te mjere da su za vrijeme rada na predstavi međusobno govorili Kanižlićevim jezikom i osvijestili važna pitanja čovjekova života.

  Znajući da je problem prikazati u suvremenom kazalištu „borbu crno-bijelih likova a da se ne upadne u banalnu priču“, redatelj je pokušao povezati glumce sa sadržajem tako da je postavljao pitanja poput: „Možemo li osjetiti kako je uz nas uvijek Ljubav Božja? Kako bismo danas reagirali da djevojka iz bogatog doma ostavi sve jer joj „dosađiva sve što je svitovno“ i odluči se posvetiti Bogu i poći u pustinjake? Kako danas vidimo pakao, čistilište i raj.“ Ta je pitanja pretvarao u konkretne zadatke, pa su primjerice „dobili zadatak napisati kako pakao, čistilište i raj izgledaju iz njihove perspektive, a potom su morali smisliti i odigrati petominutnu etidu na istu temu“. Time je dobio od glumaca i razumijevanje priče i poruke, ali i neka odlična scenska rješenja. Radeći na tekstu iz 18. stoljeća, primijenio je rad na predstavi tada zvanih alternativnih kazališta i dobio odličnu glumačku podjelu i maksimum od glumaca (pa se tako, kako je napisao Dalibor Foretić,  Mirela Hegediš pokazala kao „autentična Rožalija“, iako joj je to bila prva uloga).

  Jasmin Novljaković je znao da je prava inspiracija Rožalije zapravo srednji vijek jer se te vrijednosti nalaze u djelima baroka, pa su ga inspirirale i srednjovjekovne izvedbe prikazanja. U srednjem vijeku prikazanja su prikazivala najrazličitija mjesta događanja (imali su takozvanu otvorenu strukturu dodavanja epizoda) – od raja do pakla i natrag, pa su zato za svaku scenu gradili posebne kućice (tzv. mansije), koje su bile fiksirane ili su putovale na kolima kroz grad. Prikazanja su bila iznimno popularne predstave u kojima je sudjelovao cijeli grad – što igrao što financirao, a trajala su od jednog cijelog dana do 25 dana (francuski grad Valencienne). Na njih se išlo kao na hodočašće i bili su zapravo glavna struja europskog kazališta za vrijeme renesanse, jer svi teoretičari priznaju da im je vrhunac bio u 14. i 15. stoljeću. Što je najbolje, kao žanr prikazanja Božjeg nauma sa svijetom prikazanja su ostala živjeti do danas, samo su nakon 1945. u cijeloj Europi otišla na rubove, u manja mjesta i putujuće družine.

  

  Naravno da u malom požeškom kazalištu redatelj nije mogao napraviti mansije, pa su tako započeli s praznom scenom, ali ju je ubrzo popunila ne samo glumačka kreativnost nego i kreativnost ostalog dijela autorskog tima i nastala je predstava „alegorične i maštovite režije (npr. detalj kovčega u kojima napasti vuku svoje grijehe), te odlična minimalistička scenografija“ koja je također bliska modernom scenskom izrazu, naročito tadašnjoj alternativnoj sceni koja je zbog minimalnih sredstava često koristila minimalistički i simbolički scenski izraz.

  I onda se dogodilo da je tekst profunkcionirao na sceni upravo onako kako se dramaturginja nadala: „Tradicionalni tekst (...) Jasmin je realizirao suvremenim rekvizitarijem. On i Miljenko (scenograf) stvorili su svijet velikih ideja i malih ljudi. Dubina i visina požeškog kazališta su im omogućile da kulise postanu velike. Glumci su postali mali, ljudski likovi – okruženi velikim svemirom. Kotačići kulisa ostvarili su moju želju da se svjetovi tijekom scena mijenjaju. Rožalija je postala suvremeno ljudsko biće. Prestala je biti apsolutno ispravna, bezdilemna heroina. Majka je donijela toplinu i moralnu dilemu. Milost, Kripost, Samoća su postale prave Rožalijine prijateljice, prestale su biti papirnate alegorije. (...) Činilo se da je i gledateljima bilo lijepo kao i nama.“

  

  (Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)

  © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 18. prosinca 2023.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše: