Marin Carić i Hvarsko pučko kazalište

28. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta od 1991. do danas: Prikazanje života svetoga Lovrinca mučenika, Hvarsko pučko kazalište (2. dio)

  • <em>Prikazanje života svetoga Lovrinca mučenika</em> u izvedbi Hvarskog pučkog kazališta i režiji Marina Carića

    Marin Carić (1947.), mladi Hvaranin, želio je drugačije kazalište od onog hladnog i dalekog kakvo je gledao oko sebe, a kao student komparativne književnosti, obrazovan i pametan poznavao je od književnosti puno više nego se na glavnim scenama igralo. Sa svojim prijateljima osnovao je Hvarsko pučko kazalište 1969. u Gajevoj 25 u Zagrebu, u klubu Hvarana. Carić je tada završavao studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu a Milan Lakoš bio je brucoš. Njih su dvojica temelj cijele priče. Milan Lakoš bio je prvi predsjednik, ali je aktivan do danas kao glumac amater, tajnik i organizator predstava, pa i cjelokupnog Hvarskog kulturnog ljeta. Iako je bio u dva mandata gradonačelnik Hvara, njegova se aktivnost u rasponu od lijepljena plakata do igranja uloge Valerija, desne ruke rimskog cara, nije promijenila. Marin Carić je pak bio, do svoje prerane smrti 2000., umjetnički voditelj i redatelj ove kazališne trupe.

    <em>Prikazanje života svetoga Lovrinca mučenika</em> u izvedbi Hvarskog pučkog kazališta i režiji Marina CarićaNjihova prva predstava Prikazanje život sv. Lovrinca mučenika prvi put je izvedena 23. srpnja 1970. Predstavu su igrali u sklopu 14. festivala kazališnih amatera, na kojem su proglašeni najboljima. Bila je to ujedno i ogledna predstava za upis Marina Carića na akademiju. Naravno da je upisao i bio jedan od najznačajnijih redatelja u Hrvatskoj do 2000. i prerane smrti. Iste te godine postavili su još nekoliko predstava (komediju Zet za dišpet Frane Jurića i Murat Gusar Marina Gazarovića) ali kad su na 15. Festivalu kazališnih amatera htjeli iznijeti hrvatsku zastavu bez zvijezde, aktivnost im je ugašena pa su nakon toga igrali u sklopu KUD-a Ozren Žunec i dalje nizali uspjehe s predstavama. Ime su obnovili nakon osamostaljenja Hrvatske, pa tako od 1990. ponovno igraju kao  Hvarsko pučko kazalište, a tada nastaju nove antologijske i dugovječne predstave. Samo Prikazanje sv. Lovrinca došlo je do gotovo 300 izvedbi, ali ima ih još s preko stotinu izvedbi: Ribanje i ribarsko prigovaranje u režiji Marina Carića od 1991.; Stori letrat Lucije Rudan-Perinić u Carićevoj režiji od 1992. i Šaku zemje Jure Franičevića Pločara u režiji Marina Carića od 1998. Uspješne su bile i Komedija od Raskota od 1976. i 2002. ili Hvarkinja Martina Benetovića od 1995., koje su pak došle do brojke od pedesetak izvedbi. Gostovali su po svijetu, osvajali nagrade, bili i ostali fenomen hrvatskog kazališta. Sve predstave im je režirao Marin Carić.

    Danas znam kako je Carić bio izvan kanonske struje koja je izbacivala vrijednosti, a naročito kršćanske, iz kanona, pa ih je on vraćao po zaštiti atributa – pučko. Izgleda naoko kao isprika: pučko je ono za narod, nije baš ozbiljno, prikazuje seljake, težake, ribare na sceni, ali eto to je naša tradicija, tu je jezik pa ga čuvamo, a uz to su to renesansni biseri… Tako se on opravdavao zašto se bavi tim tekstovima, tako su ga hvalili kritičari, a on je zapravo radio puno više. Vraćao je ono što je izbačeno iz kanona: vrijednosti kršćanskog svjetonazora (ljubav prema Bogu, domovini i obitelji) i kršćansku poruku koja ima 4 elementa: svijetom vlada milosrdni Bog, postoji dobro i zlo, junak ima slobodu izbora i ako pogriješi, ima izlaza.

    Vraćao je to na mala vrata kroz amatersko i pučko. Bilo je još pokušaja tog tipa, ali nitko nije dosegao hvarske glumce i to kazalište.

    <em>Prikazanje života svetoga Lovrinca mučenika</em> u izvedbi Hvarskog pučkog kazališta i režiji Marina CarićaSamo Prikazanje sv. Lovrinca igralo je u više od 60 gradova Hrvatske te u inozemstvu (Austrija, Švicarska, Italija, Mađarska, Njemačka, Slovenija, BiH...). U Republici Hrvatskoj, nastupajući na festivalima hrvatskih kazališnih amatera, gotovo svaki nastup značio je i osvajanje prvog mjesta među kazališnim amaterima cijele države. Nastupali su na profesionalnim uglednim festivalima (Dubrovačke ljetne igre, Dani hvarskog kazališta), a jubilarna 250. izvedba otvorila je drugi Festival kršćanskog kazališta 2016.

    Što je najbolje, ta je predstava jednako komunicirala sa svima. Gledala sam je kad god sam mogla jer bi svaki put na isti način u meni budila radost – sada znam da je to ne samo zbog kazališta, nego i zbog poruke. Ali radost je bila stvarna. Jedne godine, negdje dvijetisućitih, na program Festivala amaterskih kazališta su stavili tu predstavu kao omaž uspješnoj predstavi koja još živi. Igrala je u crkvi na Hvaru, a u publici su bila i djeca, i to djeca iz osnovne škole, i to iz Međimuja. Dakle, njima je čakavica bila kao japanski. Bila sam u strahu kako će oni to shvatiti i mislila – ma nema veze, ako ne shvate, otići će… Ne da su ostali do kraja nego su gledali razrogačenih očiju i na kraju kad sam ih pitala kako im je bilo – bili su oduševljeni! I onda mi kažu da je danas mladima kazalište nezanimljivo zbog mobitela i interneta. Nezanimljivo im je zbog sadržaja koji se nudi, a koji je ili destruktivan ili hladan. Srednjovjekovna priča o sv. Lovri im je bila zanimljiva!

    Dakle, u čemu je tajna ove predstave? Zašto može taknuti nadobudnu studenticu komparativne književnosti, ljude po svijetu i male Međimurce?

    (Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)

    © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 21. prosinca 2023.

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Sanja
Nikčević