Srednjovjekovni mirakul koji i danas može biti emotivan, duhovit i publici privlačan

27. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta od 1991. do danas: Prikazanje života svetoga Lovrinca mučenika, Hvarsko pučko kazalište (1. dio)

• 

  Predstavu Prikazanje života svetoga Lovrinca mučenika u izvedbi Hvarskog pučkog kazališta i režiji  Marina Carića prvi put sam vidjela prije više od 40 godina u dvorištu muzeja na Jezuitskom trgu. Bile su to osamdesete, a ja sam bila studentica Filozofskog fakulteta, komparativne književnosti i francuskog jezika i ostala sam doslovno u šoku jer sam shvatila da je srednjovjekovno kazalište živo i da kazalište može biti jako drugačije od onog što sam gledala na scenama tog vremena. Shvatila sam i da je to drugačije – bolje!

  Naime, do tada su me učili da je srednji vijek mračna epoha koja nije imala pravo kazalište, nego su ta njegova prikazanja ili priče o Bogu bile tek puka crkvena propaganda bez ikakve kazališne kvalitete. Crkva je, rekli su mi, kroz kazalište poučavala nepismeni narod o priči o Kristu i djelovala na njega namećući mu kršćansku viziju svijeta. Kazalište je dakle bilo didaktično i ideološko, a to se sve smatralo manama, tako daleko od pravog, kvalitetnog kazališta koje je izrazito kritiziralo društvo i učilo ljude razmišljati. Naravno da je logična posljedica toga bila, učili su me, da su prikazanja izumrla kad je došla napredna i čovjeku okrenuta renesansa koja je kritizirala dogmatsko vrijeme srednjeg vijeka. Prikazanja su ostala živjeti, službena je teorija, samo u nekim rezervatima kao što je Oberammergau – malo selo u Bavarskoj, gdje je to svojevrsna turistička atrakcija. Bila sam odličan student, ginula sam za taj faks jer oduvijek volim književnost i kazalište i svaku sam riječ koju sam čula upijala kao spužva, svaku knjigu na koju su se profesori pozivali odmah sam trčala posuditi i pročitati, a te profesore sam doživljavala kao polubogove. Činilo mi se da je ona mala sobica na komparativnoj gdje su se okupljali petkom doslovno Olimp. Mjesto gdje su živjeli grčki bogovi. Samo danas tamo žive moji profesori. Radikalna kakva jesam, mogla bih za njih umrijeti isti čas.

  

  I sad sam gledala nešto što je očito bilo prikazanje, dakle srednjovjekovno djelo, ali živo kazalište. Prikazanje života sv. Lovrinca mučenika bio je mirakul (priča o svetačkim čudima) po definiciji tog žanra jer je predstava govorila o sv. Lovri kojeg Rimljani tjeraju da se odrekne vjere i izruči im neki novac a on obija pa ga oni muče dok ga na kraju ne ubiju. To ubijanje im ne ide od ruke jer on preživljava najrazličitija mučenja i ostaje postojan u vjeri. U predstavi imamo još jednog sveca, Papu Sista, koji umre prvi. Car ga ubije jer želi novac koji kršćani navodno imaju, a onda ga u smrt slijedi sv. Lovre, njegov đakon kojem je Siksto ostavio Crkvu na upravljanje. Taj Lovre je inače poznat kao zaštitnik komičara jer kad su ga pekli na vatri, stavili ga na gradele, rekao je: „Okrenite me da drugu stranu, s ove sam pečen“. A poznajemo ga i kroz fenomen Suza sv. Lovre, fenomena brojnih zvijezda padalica koje se vide na nebu u kolovozu. To znam danas, ali tada, osamdesetih, u komunizmu, nismo spominjali ni okretanje na vatri ni nebeski fenomen svetačkog imena. Iako se tada govorilo da je to djelo napisao Petar Hektorović jer se, kako rekoh, renesansa priznavala, odmah sam vidjela da je to čisti srednji vijek.

  A predstava koju sam gledala bila je izvrsna, bila je živa: držala mi je pažnju u svakom trenutku. Po svemu što sam do tada znala o kazalištu i drami, nije bilo logično da mi se svidi. Igrana je na čakavci koja mi nije bliska, zainteresirala me za likove koje do tada nisam poznavala, motivacija nije bila uobičajena na scenama tog vremena (žrtva zbog vjere i to radosna!) a ta motivacija se nije naveliko objašnjavala i branila nego se postavila takva kakva jest, kao činjenica (osim Siksta i Lovre ima još nekoliko likova koji radosno ginu zbog vjere). Djelo je očito napisano u neko sasvim drugačije doba, ne samo zbog teme nego je i dramaturgija bila drugačija. Nema klasične radnje nego su se dodavale epizode mučenja, dakle otvorena dramaturgija. Prostor nije bio kazališni (gledala sam, kako rekoh, u dvorištu muzeja) ali toj predstavi nije ni trebao kazališni prostor, predstava se mogla igrati bilo gdje. Što je najbolje, s tim likovima sam strepila, navijala, suosjećala. Emotivno sam ih doživjela! I na kraju, kad tog Lovru ipak ubiju, pročistila sam vlastite negativne emocije i doživjela katarzu. Predstava je u meni pokrenula tektonski poremećaj!

  

  Shvatila sam da srednjovjekovno kazalište, pravo pravcato religiozno kazalište, može biti živo. Danas, nakon cjeloživotnog bavljenja kazalištem (kao profesorica i kritičarka) znam da je srednjovjekovno kazalište bilo itekako kvalitetno, da je s pobjedom novog sekularističkog svjetonazora bilo izbačeno iz kanona i u bunar bačeno, ali da je ostalo živjeti do danas. Danas sam istražila da je izbačeno isključivo zbog vrijednosti koje afirmira i poruke koju šalje, istražila što je hijerarhija vrijednosti kršćanskog svjetonazora a što kršćanska poruka, dokazala da je to kazalište upravo zbog toga izbačeno iz kanona i o tome pišem knjige i članke, dokazujem da imamo pravo na takvo kazalište i to mi je sada, sa preko 60 godina, postala misija. (Sanja Nikčević: Istina i laži o kanonu ili kako smo zbog svjetonazora izgubili pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti, Citadela libri, Zagreb, 2021)

  No tada, kao studentica, to sve nisam znala, ali sam shvatila ne samo da je srednjovjekovno kazalište živo nego i da kazalište može biti drugačije od onog koje sam gledala na velikim scenama. Ono je bilo hladno, daleko i nije me diralo. Shvatila sam da kazalište može biti toplo, pametno, zanimljivo, emotivno i duhovno. Kako je to moguće i u čemu je tajna te predstave i Hvarskog pučkog kazališta?

  (Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)

  © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 20. prosinca 2023.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše: