Živost i svježina unatoč arhaičnosti predloška
26. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta od 1991. do danas: Barokni spjev Sveta Rožalija autora Antuna Kanižlića (6. dio)
-
Da su ove riječi istinite, potvrdila je reakcija publike na izvedbama u Požegi, gdje je odigrano desetak izvedbi (uz uobičajene izvedbe i za sve važne dane grada kao što su Dan grada, Dan učitelja, Sveta Terezija). No, predstava je bila uspješna i na gostovanjima po Hrvatskoj. Prvo je bilo u Sisku u povodu svečanog otvorenja nove dvorane sisačkog Centra za kulturu (danas Dom kulture Kristalna kocka vedrine Gradskog kazališta Sisak) 2. listopada 1999., kada je organiziran mali kazališni festival na kojem je, uz požešku Sv. Rožaliju, Hvarsko pučko kazalište odigralo Hektorovićevo Ribanje i ribarsko prigovaranje u režiji Marina Carića, a sisačka grupa Daska izvela Tri lijeva sata. Na okruglom stolu na temu Literarna baština i suvremeno kazalište sudjelovali su Paolo Magelli, Marin Carić, Božena Filipan te autorski dio ekipe Rožalije Jasmin Novljaković, Anita Jelić i Snježana Mostarkić.
Budući da je kazalište neko vrijeme objavljivalo i Kazališne novine, postoje podaci o gostovanjima i broju izvedbi za njihove predstave. Sveta Rožalija je gostovala 26. ožujka 2000. u Zagrebu u Kazalištu Komedija, a zatim u Slatini (18. travnja 2000.), u Zadru (4. kolovoza 2000.), u HNK u Varaždinu (3. studenoga 2000.), u Pazinu (14. ožujka 2001.), u HNK u Osijeku (12. travnja 2001.). U petoj sezoni kazališta (1999/2000.) najizvođenija je predstava bila Petar Pan (igrala se u vrijeme božićnih blagdana) sa 21 izvedbom, druga je bila Sveta Rožalija sa 12, a treći Alan Ford sa 6 izvedbi. To je malo kazalište i taj je broj izvedbi uspjeh, tim više što se radi o baroknom epu na sceni za koji su mnogi mislili da je nesceničan ili nezanimljiv suvremenoj publici, a osobito mladima.
Pokazalo se da to nije istina, jer sve što su osjetili sudionici predstave, doista je osjetila i publika. Zanimljivo je da su uz dogovorene dvije predstave Rožalije u požeškoj gimnaziji odigrane još dvije na zahtjev samih gimnazijalaca. Na gostovanju u Komediji bila je prepuna dvorana i na kraju se pljesak čuo na stepenicama izvan kazališta Komedija, što potvrđuje Karolina Pavić, koja je tamo dočekala kraj predstave jer nije imala mjesta u prepunoj dvorani za koju su karte rasprodane u dva dana.
Da ta reakcija nije bila samo dobrohotnost zagrebačkih Požežana koji su došli pozdraviti svoje mlado kazalište, dokaz je Dalibor Foretić, jedan od tada najznačajnijih hrvatskih kritičara. Izvedba u Komediji toliko ga se dojmila da je napisao vrlo pohvalnu kritiku 6. travnja 2000. u Vijencu (Smert života jeka), novinama za kulturu Matice hrvatske, iako nije bilo uobičajeno amaterske predstave prikazivati u novinama tog tipa. Svoj tekst Foretić je zaključio ovako: „Novljaković je, uz pomoć dinamične scenografije Miljenka Sekulića i suradnice za scenski pokret Jasminke Petek Krapljan (koja je izabrala i doličnu glazbu), razigrao predstavu u nizovima živih slika kojima je razbijao monotonost radnje i pokretom oživljavao riječi koje su, uz pomoć akcentologinje Snježane Mostarkić, unatoč arhaičnosti, iz usta uglavnom mladih glumaca djelovale svježe i živo. Novljaković ni u jednom trenutku nije posegnuo za u nas omiljelom persiflažom svetih sličica. Njegovi prizori djelovali su autentično. U njima se scenski živo mogla razabrati Kanižlićeva rokoko kićenost suočena s egzistencijalnim solipsizmom baroka. Možda su zbog toga najdojmljivije djelovali prizori Rožalije sa Samoćom, jedinom drūgom svakoga ljudskog bića, a Kanižlićeva misao koja se najdublje usjekla u sjećanje jest kako je smert života jeka, jer kako svatko sa svojom samoćom živi, tako će i umrijeti.“
Očito je i sudionicima i gledateljima ova predstava dotakla dušu, a njihove riječi moguće je provjeriti i danas (barem na vrlo točnoj informativnoj razini) gledanjem videozapisa koji je dostupan u Gradskom kazalištu Požega. Važnost koju je ta predstava imala za kazalište pokazuje i njezina oprema, vrlo profesionalno napravljen program, naslovnica u stilu prvog izdanja tiskane Svete Rožalije, a kasnije i objavljivanje broja Kazališnih novina posvećenih toj predstavi, što sve zahtijeva dodatni organizacijski napor, ali je i danas odličan izvor informacija.
(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)
© Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 19. prosinca 2023.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
Piše:

Nikčević