Problematičnost nasilnog osuvremenjavanja baštinskih tekstova

24. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta od 1991. do danas: Barokni spjev Sveta Rožalija autora Antuna Kanižlića (4. dio)

• 

  Velika obljetnica ili biser s dna panonskog mora nakon 300 godina

  Kažotić je morao čekati i dalje, punih 300 godina. I onda se dogodila scenska praizvedba Kanižlićeve Svete Rožalije – 3. srpnja 1999. u Gradskom kazalištu Požega, kad se poklopilo nekoliko važnih okolnosti. To je bila godina obilježavanja 300. obljetnice Kanižlićeva rođenja i 300. godina postojanja požeške gimnazije u kojoj je sam Kanižlić i predavao, a Gradsko kazalište Požega ulazilo je u svoju petu sezonu, tada pod vodstvom vrlo agilne vizionarke Maje Žebčević Matić.

  Požega ima dugu kazališnu tradiciju, koja kreće upravo od Kanižlićeva vremena i isusovačkog kazališta (prva predstava odigrana je 1715.) preko raznih domaćih amaterskih kazališnih i opernih družina, čestih gostovanja stranih putujućih družina, da bi 1948–1957. djelovalo profesionalno kazalište. Godine 1995., nakon gotovo trideset godina, osnovano je Gradsko kazalište Požega, ali bez ansambla, s nekoliko zaposlenih i s minimalnim sredstvima. Ipak su uspijevali odigrati u sezoni 130 predstava, gostovala su razna hrvatska kazališta, a svake bi godine, uz amaterski ansambl i profesionalnog redatelja, napravili i barem jednu vlastitu produkciju. Bili su to suvremeni hrvatski tekstovi, od prvog Gle kako lijepo dan počinje Zvonimira Bajsića (režija Ivica Plovanić) preko Ljubavi Georgea Washingtona Mire Gavrana (režija Krešimir Zidarić) do Povratka Srđana Tucića (režija Krešimir Zidarić).

  Ravnateljica požeškoga kazališta Maja Žebčević Matić željela je od samih početaka kazališta postaviti Kanižlićev ep „kojim se svi hvale ali ga poznaju samo stručnjaci“, ali je bila svjesna kako je to velik i umjetnički i produkcijski pothvat. Velika obljetnica 1999. poklopila se i s nekoliko izvankazališnih povoljnih okolnosti, kao što su promjena političkog sustava nakon 1991., kada su svi očekivali povratak kršćanskog svjetonazora jer su se stanovnici Hrvatske izjasnili kao kršćani u preko 90 posto, te završetak rata 1995. kada se ponovila potreba za definiranjem vlastitog identiteta zemlje i temeljnih vrijednosti, što se zbog rata nije moglo do kraja postaviti nakon osamostaljenja. Tako se 1999. učinila kao idealna prigoda, pa je Anita Jelić dramatizirala ep. Druga polovina dvadesetog stoljeća uvela je dramatizacije proze kao ne samo legitimne nego i poželjne, jer je suvremeno kazalište dokidalo granicu dramskih i nedramskih tekstova, smatrajući svaki tekst predloškom za scenu. Podrška Ministarstva kulture projektu obilježavanja Kanižlićeve obljetnice dodatno je motivirala stvaratelje. Kako u uvodniku programske knjižice Maja Žebčević Matić kaže: „Smogli smo hrabrosti i 'drskosti' požeškoj, hrvatskoj, a i inoj javnosti (...) kroz univerzalni kazališni jezik približiti vrhunsko djelo hrvatskog književnog baroka i rokokoa, Kanižlićevu Svetu Rožaliju, biser sa dna panonskog mora“. 

  Susret starog i novog ili kako dotaknuti dušu

  Kako kaže ravnateljica u programu predstave, nisu željeli napraviti prigodničarsku predstavu: „Red Slavonije, red Požege, red Kanižlića, red baroknih kostima“, nego pravu predstavu. Zato je okupljena iznimno talentirana, ali mlada autorska ekipa: Jasmin Novljaković (redatelj), Anita Jelić (adaptacija i dramatizacija), Jasminka Petek Krapljan (izbor glazbe i koreografija), Miljenko Sekulić (scenografija) te Snježana Mostarkić (akcentuacija), uz sudjelovanje petnaest glumaca, članova Srednjoškolske kazališne družine i starijih glumaca: Mirela Hegediš kao sv. Rožalija, Milica Nemeth Panežić kao Majka, Ankica Ivanković kao Samoća, Jasmina Radan kao Sloboda života/Pokora, Branko Lehner kao Ljubav Božja, Draženka Majić kao Kripost, Saba Akllilu Desalegne kao Milost, Ivan Bajt kao Tamburaš, Sanja Mraović kao Razbludnost, Maja Marukić kao Nenavidnost, Marija Topić kao Napast, Viktorija Tijan kao Cerna zgoda, Marija Medić kao Udes, Barbara Živković kao Ljubičak i dvoje djece u raju (Iva Matić, Ana Pezić).

  Dramaturginja Anita Jelić (tada studentica zagrebačke Akademije koja je, nažalost, prerano preminula) svjedoči u programskoj knjižici: „Što više čitam tekst mi je sve draži. To je sjajno napisano. Za čitanje i slušanje. Tu sve hrska i pucka od bezbrojnih onomatopeja, pridjeva i glagola. Full je nakićen taj Kanižlić.“ Međutim, to joj ne rješava problem nedostatka dramske radnje i pravocrtnosti glavnog lika. Shvaća da se taj tip starog teksta ne smije modernizirati, jer: „Ako osuvremenim Rožaliju, motivacije će dobiti suprotan predznak od onih koje je on ispisao“, pa je ostavila priču u svom vremenu, što je na pouku svima onima koji nasilno osuvremenjuju stare tekstove, gubeći njihov smisao.

  Međutim, Aniti Jelić i dalje je ostao problem prikazivanja glavnog lika, jer: „Suvremeni čovjek nema interesa za crno-bijeli svijet. On preferira kolor. Pa čak kad su u pitanju sile dobra i zla“, ali uvjerena je da: „negdje mora biti ključ koji će pokazati koliko je ona ipak jedno krhko ljudsko biće, a ne žena stijena.“ I pronašla je ključ: alegorije je postavila kao likove u dva kora, od kojih su jedni postojani u dobru (Kripost, Milost, Samoća, Ljubav Božja), a drugi na strani zla (Napast, Nenavidnost, Cerna zgoda i Razbludnost). Uz to je uvela i nove likove. Lik Majke koja se Rožaliji javlja u snovima moleći je da se vrati životu i koja je „dovoljno jaka da dovede u sumnju Rožalijinu odluku“. Dodala je i dva „kolebljiva lika“ koja imaju mogućnost izbora: Tamburaš koji zbog dobre kapljice izabere zlu stranu i Sloboda života koja krive izbore i grijehe okaje suzama, postavši Pokora koja na kraju dolazi u rajsku slavu.

  Lik Slobode života direktni je citat srednjovjekovnog djela Svatkovića, moraliteta koji govori o moralnom nauku, odnosno kako ispravno živjeti i spasiti svoju dušu jer bogatom čovjeku usred grijeha dolazi Smrt i dopusti mu jedan dan odgode da očisti dušu (priznanjem grijeha, ispovijedi i pokorom, a uz pomoć dobrih djela i kreposti) koja zato nakraju odlazi u nebo. Time je Anita Jelić ne samo dodala dimenziju običnog čovjeka u svetačku priču nego je priču još čvršće povezala s porukom i svjetonazorom originalnog teksta. A ta dva dodana lika samo potvrđuju snagu kršćanske poruke o postojanju dobra i zla, slobodi izbora i mogućnosti popravka krivog izbora.

  

  Budući da su odlučili igrati na originalnom jeziku (i u stihu), važan je bio posao Snježane Mostarkić, koja je tekst akcentuirala rekonstruiravši izvorni akcent Požege 18. stoljeća. Rožalija je napisana ikavicom, ali po svojim prozodijskim obilježjima pripada staroštokavskome naglasnom sustavu za koji je karakterističan akut, tzv. čakavski akut (koji se još nalazi i u čakavskome i u kajkavskome). Tu je pretpostavku, osim u teorijskim zapisima o jeziku, akcentologinja potvrdila na zvučnosti teksta i rime, koja je čujna samo uz taj akcent.

  (Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)

  © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 17. prosinca 2023.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše: