Teatarski san koji prodire u promišljanje Držićeve i suvremen stvarnosti

15. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta od 1991. do danas: Marin Držić, Dum Marinovi sni, DLJF, red. Ozren Prohić, Park Gradac, 1998.

  • Marin Držić, <em>Dum Marinovi sni</em>, DLJF, red. Ozren Prohić, Park Gradac, 1998.

    Jedna od rijetkih profesionalnih predstava koja je obilatije koristila Držićev tekst Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, kraće nazivanu Venere i Adon, mitološko-rustiklanu dramu u stihovima, bila je predstava Dum Marinovi sni, redatelja Ozrena Prohića i dramaturginje Lade Martinac, u okviru premijernog dramskog programa 49. Dubrovačkog ljetnog festivala, 1998. Tekst je do tada većinom izvođen kroz kompilacijske predstave od različitih fragmenata Držićevih djela, kolažno, dok je jedinu integralnu izvedbu djela, u profesionalnom obliku, režirao Matko Sršen 1983. godine u produkciji Zagrebačkog kazališta mladih, koprodukciji s Teatrom &TD i Dubrovačkim ljetnim igrama, te u suradnji s Televizijom Zagreb. Pregled kritičke recepcije predstave Dum Marinovi sni donosi Hrvoje Ivanković u svojoj kronici tragom kritičkih zapisa Držić na Igrama : ‘U ljeto 1998. Držić se ponovno našao na Igrama, no ovoga puta kroz fragmente svojih djela, što su ih u novu dramsku cjelinu uobličili redatelj Ozren Prohić i dramaturginja Lada Martinac. Model načelno sličan onome koji su svojedobno primijenili Ivica Boban i Matko Sršen u predstavama Play Držić i Venere i Adon, ovdje je počivao na tezama koje je Prohić elaborirao u nekoliko pretpremijernih istupa: ‘Držić je, da bi svojemu vremenu i ljudima oko sebe rekao nešto, sanjao teatar u koji, unatoč svojoj vještini stvaranja forme, prodire promišljanje stvarnosti. Držić je svojemu kazališnom snu odrekao mogućnost vlastitog bijega, suprotstavljajući ga samoj stavrnosti i puštajući probleme stvarnosti da jednako tako snoliko uđu u teatar…(…) U našoj predstavi njegov san otima se kontroli i pokušava iznova regairati na Držićevo razmišljanje nad našom i njegovom stvarnosti. [1]

    Marin Držić, <em>Dum Marinovi sni</em>, DLJF, red. Ozren Prohić, Park Gradac, 1998. Predstava je izvođena u parku Gradac, na čistini s ribnjakom, u neposrednoj blizini perivoja pod čijim su krošnjama nastajala svojedobno Fotezova i Držićeva uprizorenja Držićevih pastorala. Ambijent je scenografski bio nadopunjen s nekoliko jakih mizanscenskih punktova: baroknim teatrinom, pirnim stolom, kantama za smeće poredanim uz obližnje ostatke kamenog zida, a tekstualni temelj predstave, sukus Venere i Adona, bio je premrežen fragmentima iz Novele od Stanca, Dunda Maroja, urotničkih pisama, citata iz eseja Slobodana P. Novaka i drugih tekstova koji su vizualno ukomponirani i kroz parafrazirane ’ulomke iz Tauferovih, Magellijevih predstava, Fellinijevih, Bunuelovih filmova, strip i kič, tabloidnu proizvodnju’, kako je to u svom osvrtu istaknula Mira Muhoberac. Prohić je, dakle, s Držićem želio komentirati Držića i njegovo doba, ali i fenomene naše suvremenosti i čini se da je pri tom dobio snažniju podršku od kritičara kojima se takav misleći, makar ne i posve domišljeni Držić svidio puno više nego dubrovačkoj publici koja se, tvrdi Muhoberac, čudila pozitivnim kritikama predstave, ispraćene na način koji ju je ponukao da ustvrdi kako ‘nikad na Dubrovačkom ljetnom festivalu autori i izvođači…nisu dobili slabiji i kraći, jedva čujni pljesak. [2] Njezino je mišljenje bilo da ovakav tip projekata spada, zapravo, u neki željeni, no nepostojeći off program festivala.

    Uz nekoliko starijih glumaca, na čelu s Perom Kvrgićem, u Dum Marinovim snima  pojavio se cijeli niz za držićevsku pozornicu novih lica, od Edvina Liverića koji je utjelovio lik samog dum Marina, do Natalije Đorđević, Enesa Vejzovića, Krešimira Mikića, Marinka Prge ili Barbare Rocco, a domet i stil njihova nastupa (kojemu je Mira Muhoberac zamjerila i govornu neizbrušenost: ‘tzv. dubrovački scenski govor s prepoznatljivim slavonskim, riječkim, zagrebačkim i inim tonalitetima’) najsažetije je ocijenio Anatolij Kudrjavcev, zapisavši da su na scenu donijeli ‘učinkovitost koja ljudsko zastupa lutkarskom preciznošću’ te da ‘svatko od njih na neki svoj osebujan način, određuje tu raskošnu zbrku, pretvarajući je u slikovit sklad.’ [3] No oko pitanja sklada i  zaokruženosti cjeline mišljenja su također bila podijeljena. Davor Mojaš se, primjerice, zadovoljio uživanjem u ljepoti scenskih slika, koja je doista ostala zapamtljivom komponentom te predstave: ‘Arkadijski duhovito odigrani Prizori od ljeposti iz Venere i Adona i, pomalo predoslovno i opisno iz Novele od Stanca, temeljni su kadrovi upleteni u avanturu iz snova kojom defiliraju i ostali brojni znani likovi Držićeve komediografije. (…) Ostvarena je tako predstava začudne ljepote sa scenskim slikama koje se skladno nadopunjuju u otvorenom scenariju snatrenja.(…) [4]

    Marin Držić, <em>Dum Marinovi sni</em>, DLJF, red. Ozren Prohić, Park Gradac, 1998.

    Anatolij Kudrjavcev, bio je, međutim, opčaran predstavom u svim njezinim dimenzijama: ‘Ludilo raznih univerzalnih iluzija i želja, perverznih poruka i zabluda tu se pretvara u životnu predstavu i u sablastan pir malograđana…Citati Držićevih djela bivaju ludo izazovnima na neki nov, zacijelo posve nepredvidiv način…Mitološke vizije tu poprimaju drskost i izazovnost moderne estradne samouvjerenosti i suvremenih materijalnih doskočica, pa se nadmoćni, beskrupulozni smijeh može, a i mora zalediti, te pretvoriti u stravu…’

    Dalibor Foretić se, pak, složio s mišljenjem da je riječ o zanimljivoj i duhovito koncipiranoj predstavi no u svojoj je kritičkoj analizi zamijetio kako pri montaži tekstova nije do kraja ostvarena organska cjelovitost zbivanja, posebno pri tom misleći na ’kalemljenje dobro poznatih tekstova na one manje ili jedva poznate’ te kako niti jedna od triju opsesivnih vertikala koje je prepoznao u Prohićevoj predstavi (virtuozni Kvrgićev Negromant kao potencijalni Držićev alter ego, duhovitost Mikićeva Grubiše, elementarni primitivizam Vukodlaka Vedrana Mlikote) nije izvedena do kraja, pa je ‘dramaturgija sna’ ostala bez čvrstog oslonca i zakonitosti na kojoj bi se, unatoč svojoj nepredvidljivosti, ipak trebala temeljiti. [5]

    Marin Držić, <em>Dum Marinovi sni</em>, DLJF, red. Ozren Prohić, Park Gradac, 1998.

    Dum Marinovi sni bili su trideset i šesta predstava izvedena prema nekom djelu ili fragmentima dum Marinovih djela na Dubrovačkim ljetnim igrama. [6]

    (Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)

    © Petra Jelača, KAZALIŠTE.hr, 7. prosinca 2023.

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

    Izvor fotografija: Digitalna zbirka HAZU-a


    [1] Mato Jerinić: Držićevo snatrenje, Slobodna Dalmacija, Split, 25.7.1998.

    [2] Mira Muhoberac:  Šveđani i Držić, Hrvatsko slovo, Zagreb, 31.7.1998.

    [3] Anatolij Kudrjavcev: Malo čudo na Gradcu, Slobodna Dalmacija, Split, 27.7.1998.

    [4] Davor Mojaš: Držićevo lice u vodi ribnjaka, Obzor, Zagreb, 8.8. 1998.

    [5] Dalibor Foretić : Hrid za slobodu; Dubrovačke ljetne kronike 1971-1996, drugo prošireno izdanje, Matica Hrvatska, Dubrovnik, 2002.

    [6] Hrvoje Ivanković: Držić na Igrama, kronika tragom kritičkih zapisa, Hrvatski centar ITI, Društvo dubrovačkih pisaca, Zagreb, 2016.

     

Piše:

Petra
Jelača