Na razmeđi maske i dramskog karaktera

18. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta od 1991. do danas: Ljubovnici, komedija nepoznatog autora iz 17. stoljeća, Dubrovačke ljetne igre, red. Joško Juvančić, u Pilama, 1969.

• O komediji Ljubovnici[1]

  Komedija Ljubovnici anonimnog dubrovačkog autora iz 17. stoljeća pripada u korpus tzv. smješnica, kako ih nazivaju njihovi autori, ili ridiculosa, što je srodan talijanski žanr. Korpus broji 10 anonimnih komedija u koje, osim Ljubovnika, spadaju i još poneki naslovi možda poznati starijoj publici sa baštinskog repertoara Dubrovačkih ljetnih igara i Kazališta Marina Držića, kao što su Starac Klimoje, Džono Funkjelica, Lukrecija, Jerko Škripalo i slični.

  Sve su one na razmeđi eruditne komedije 16. stoljeća (kamo spadaju i svima poznate Držićeve komedije) i commedie dell'arte, koja se kroz 17. stoljeće širi Europom i nema fiksirani pisani tekst komedije nego samo zabilježeni nacrt zbivanja, tzv. canovaccio. Bazirana je na improvizaciji glumaca koji su utjelovljavali uvijek iste tipove uloga i svojim umijećem improviziranja kroz pokret, geg, mim, gibanje, skok; zatim kostim, masku i glazbu, eksplicitne i aluzivne šale uvijek iznova nasmijavali publiku.

  Tako su zapleti i lica naših smješnica na razmeđi uvijek istog tipa odnosno maske i dramskog karaktera, a u samim je tekstovima naznačen dio koji glumcima označava prostor za improvizaciju, osim fiksiranog, napisanog teksta kojeg lice govori.

  Književni se povjesničari slažu da su među našim smješnicama Ljubovnici ponajbolja komedija, dramaturški najkvalitetnija. Njihovu je pozornost naročito privlačio i jezik anonimnog autora, pun neobičnih kombinacija talijanizama i latinizama, te izraza koji su mješavina štokavskog i čakavskog narječja. To je posljedica činjenice da su Ljubovnici u svoje doba bili vrlo popularni i izvođeni, a osim u Dubrovniku znamo da su se izvodili i po Dalmaciji, pa zato u prijepisima komedije ima udjela čakavskog narječja, što upućuje na prilagodbu smješnice sredini u kojoj se izvodila.

  

  Juvančićevi Ljubovnici[2]

  Juvančićevim Ljubovnicima na Igrama su prethodile dvije postave te smješnice, obje u produkciji Narodnog kazališta iz Dubrovnika. Prva, u režiji Miše Račića, izvođena je 1950. na Ljetnoj pozornici, te 1952–1953. na Bunićevoj poljani, a druga, u režiji Georija Para, prikazivana je 1960. na Gundulićevoj poljani.

  Nove Ljubovnike Juvančić je napravio u Ulici od Tabakarije, u neposrednoj blizini svoje kuće u Pilama, našavši tu idealno prizorište za predstavu koja je trebala djelovati kao autentična slika životne svakodnevice malog mediteranskog mjesta. U tu svrhu u igru je uveo pjevače i niz statista, a glumački ansambl predvođen Ljubomirom Kaporom (Lovro Kalebić), Ivicom Katićem (dotur Prokupio), Radom Šerbedžijom (Intrigalo), Đurom Utješanovićem (Proždor), Ružicom Sokić (Anka), Koraljkom Hrs (Vesela), Nevenkom Stipančić-Kvrgić (Lukrecija) i Dragom Meštrovićem (Fabricijo Pisoglavić) bio je velikim dijelom sastavljen od mladih glumaca, među kojima su još uvijek bili sudenti na zagrebačkoj Akademiji.

  

  Farsa izrasla iz života puka

  „Ideju o realizaciji Ljubovnika već odavna nosim u sebi. Moja je koncepcija  prvenstveno vezana za prostor, a njenoj sam razradi pristupio na malo nekonvencionalan način, kako bi farsa izrasla iz života samog puka, i kako gledalac ne bi imao osjećaj predstave, već pravog života, prožetog mediteranskim duhom. Igra se mora početi neopazice odvijati, i isto tako završiti. Kao ambijent izabrao sam Pile. Volim taj ambijent jer je čudesno izrađen – pjaceta uz more tipično je ribarski milje. Kao da su graditelji i stanovnici toga miljea izašli iz farse... našeg autora, kao da su nalik na likove njegove komedije, koja u sebi sadrži više elemenata commedie dell'arte, nego Držićeva komediografskog realizma.“ (Joško Juvančić u Večernjem listu, 1969.)

  U susjedstvu i pred vratima od kuće

  „Theatrum miscellaneum sastavljen od elemenata pučkog kazališta, renesansne komedije dell'arte, protkan i nekim suvremenim tekstovnim umecima i jezičnom prilagođavanju dubrovačkom podnarječju... predstavljat će vjerojatno zabavan mamac za puk. (...) Ali makar u svima nama kola pučka krv, učenijim gledaocima ne može izbjeći ono što je i predvidljivo. Ostat će im trajnije u sjećanju izvrstan prostor, duhovitost ponekih scena i pokoji glumački bljesak.“, zapisao je u rezimeu svog osvrta na tu predstavu kritičar Slobodne Dalmacije Miljenko Foretić. Iz njegova opisa Ljubovnika, prema kojem je redatelj, obilato se koristeći „pučkom pjesmom i narodskom kompaserijom“, nastojao „ostvariti bogatu pučku fresku mediteranskog podneblja“[3], postaju jasniji putevi kojima je Juvančić krenuo u osvježavanje uprizoriteljskog modela ove komedije, tako često izvođene u repertoarima naših kazališta neposredno poslije Drugog svjetskog rata. Juvančić je, naime, i ovdje nastojao redefinirati u hrvatskom glumištu uvriježeni model interpretacije starih komedija, bježeći od klišeja te pokušavajući tipove i maske zamijeniti ljudima od krvi i mesa, a situacijske stereotipe živim dalmatinskim ozračjem u kojem, figurativno rečeno, publika neće osjetiti razliku između predstave i realnosti. „Taj njegov bijeg od recepata“, pisao je Dražen Vukov Colić, „doveden je do pravog sistema: u svom radu on se odlučio za novu pozornicu, mlade glumce, glazbeni spektakl i posebnu vrst scenskog realizma smještenog u pretpostavljeni izvorni prostor događanja.“[4]

  (...) O pojedinim glumačkim ostvarenjima u Ljubovnicima mišljenja su bila začuđujuće različita, pa je, primjerice, beogradski kritičar Mirko Miloradović npisao za Ružicu Sokić, koja se pojavila u „…ulozi Anke, Petrunjeline rođene sestre“, da je ostvarila „jednu od svojih upečatljivih, štedrih uloga“, uspijevajući „da podnese gledalište nepatvorenim i nehinjenim... rešenjima“,[5] dok je Vukov Colić rutinski zaključio kako Ružici Sokić „očito ne odgovara takav tip igre“. Kreacija oko čije kvalitete su se svi složili bio je, pak, Lovro Kalebić Ljubomira Kapora koji je, baš kao i Proždor Đure Utješanovića, davao predstavi ključne komičke akcente, dok je među manjim ulogama posebno apostrofirana Vesela Koraljke Hrs.

  

  Realistički sočno zaigrana komedija

  „Započelo je vrlo sretno. Ljupka i prisna uličica gostoljubivo je primila glumce, pružajući s onim majstorski odabranim minimumom dekora što joj ga je dodao Miše Račić… vrlo živopisnu sliku, puno domaćeg ljetnog raspoloženja, gdje igra, šala i ljubavno ludovanje tako reći leprša u zraku… U prvih nekoliko scena predstava nam je pokazala što posjeduje: dosjetljivo proširenje radnje na pokrajnu ‘tovijernu’ i ‘skulu’, Lukercijin balkon, i čitavo susjedstvo, uvođenje širokog kruga nimalo statičnih statista, koji aktivno sudjeluju u Intrigalovim spletkama, doturovim ’žalostima’ i čitavom burlesknom zbivanju ove realistički sočno zaigrane komedije.“ (Marija Grgičević, Večernji list, 1969.)

  (Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)

  © Petra Jelača, KAZALIŠTE.hr, 11. prosinca 2023.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
  
  

  ---

  
  [1] Prema predgovoru Frana Čale:  O sudbini i značajkama  Ljubovnika, u: Ljubovnici, komedija iz 17. stoljeća (nova redakcija), priredio Frano Čale, Književni krug Split, 1994.

  [2] Hrvoje Ivanković: Joško Juvančić Jupa, Dubrovačke ljetne igre, Dubrovnik, srpanj 2011

  [3] Miljenko Foretić: Razvučena kazališna smjesa, Slobodna Dalmacija, Split, 27. kolovoza 1969.

  [4] Dražen Vukov Colić: I brisanje i pisanje, Vjesnik, Zagreb, 27. kolovoza 1969.

  [5] Mirko Miloradović: Komedija o ljubavi, Politika, Beograd, 22. kolovoza 1969.

Piše: