Razlozi neigranja i sekularistički svjetonazor

23. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta od 1991. do danas: Barokni spjev Sveta Rožalija autora Antuna Kanižlića (3. dio)

• 

  Kao prilično duga epska poema u stihovima bez klasičnog dramskog sukoba, s brojnim likovima, od kojih su mnogi alegorijski, pjesmama, dugim opisima i raspravama a s malo radnje, te s neuobičajenim mjestima događanja (poput pakla, raja i čistilišta), Kanižlićeva Sveta Rožalija nije ni pisana za scenu, pa ne čudi da u svoje vrijeme na scenu nije postavljana. Za vrijeme vladavine kršćanskog svjetonazora u kazalištima su se igrala prikazanja koja su napisana kao dramska djela i nije bilo potrebe za dramatizacijama epova. Isusovačke škole su redovito postavljale dramske predstave, pa je tako zapisano da je i sam Kanižlić 1721/'22. u Zagrebu režirao te vjerojatno i sastavio drame  Pro Deo et Rege, sive Croatiae semper in Deum fides, fidelitasque pro domo Austriae, 1722. i  Exilium Melancholiae ex Utopia, a 1723. Epovi su bili pisani za čitanje i kao takva je napisana Sveta Rožalija.

  Nakon pobjede sekularnog svjetonazora u cijeloj Europi (1945.) i sama je tema bila odiozna. Sve što je u umjetnosti u sebi nosilo kršćansku poruku (koja ima četiri elementa: svijetom vlada milosrdni Bog, postoji dobro i zlo i svatko zna što je što, junak ima slobodu izbora i ako krivo izabere, ima izlaza) proglašeno je nekvalitetnim i izbačeno iz kanona bez milosti ili je izgurano na teške rubove.  (O tome cijelo istraživanje u mojoj knjizi Istina i laži o kanonu ili kako smo zbog svjetonazora izgubili pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti, Citadela libri, Zagreb, 2021.) To se osjeti i u teoriji jer je Kanižlić, unatoč tome što mu ni suvremeni teoretičari ne mogu zanijekati važnost i kvalitetu, zapravo izguran na rubove i nedovoljno poznat u javnosti. Naime barok, kao izrazito afirmativan period europske književnosti, pokušava se protumačiti bez religioznih afirmacija (i bez spomena kršćanske poruke) pa je tako iz svijesti i znanja izbačeno gotovo sve što je u to doba stvarano, dok su u kanonu ostavljene rijetke iznimke. Naravno da profesori koji se time bave znaju, ali taj se period ne popularizira i ne postavlja kao uzor književnosti (kao npr. renesansa) nego ga se doživljava vremenom opismenjavanja jadnog nepismenog i neobrazovanog naroda s isuviše kićenim stilom.

  Stav vladajućeg književnog kanona odražava se i u umjetnosti, a naročito na profesionalnim kazališnima scenama jer kazalište glavne struje u Europi  uvijek (od Antike do danas) slijedi vladajući svjetonazor, a i politiku. U razdoblju 1945–1990. u hrvatskim kazalištima igrano je 50 predstava religiozne tematike (prikazanja), uglavnom  subverzivnih, dakle onih koji ruše ili izruguju kršćansku temu – njih 47. Tu su antimirakuli u kojima su sveci ili sveti likovi razotkrivani kao lažni ili krivi (od Marinkovićeve Glorije preko Dumanskih tišina Slobodana Šnajdera do Legende o sv. Muhli Mate Matišića), antimuke koje opisuju uzaludnu ili lažnu muku (od Grgićevog Malog trga do Brešanovog Viđenja Isusa Krista) ili antimoraliteti u kojima nema spasa od zla i nemorala (Brešan Nečastivi na Filozofskom fakultetu). U to je vrijeme igrano samo 7 afirmativnih, dakle pravih prikazanja koja su predstavljana kao „istraživanje renesansne baštine“ u sklopu ljetnih festivala, o čemu sam godinama istraživala i pisala a završno istraživanje je u članku Religiozne teme u hrvatskom kazalištu/drami  od 1945.-1989. ili kako su rubovi očuvali svjetlo (Kroatologija, vol. 10, No1/2019.).

  No, možda je neigranje Kanižlića posljedica ne samo maćehinskog odnosa kanona prema baroku nego i u regionalnosti, odnosno slabijoj zastupljenosti Slavonije u glavnoj struji hrvatskog kazališta. U onih 7 prikazanja koja afirmiraju kršćanski svjetonazor bila je dramatizacija Marulićeve Judite, također religioznog epa koja je prikazana 1979. na Splitskom ljetu kao „istraživanje baštine“ u režiji Marina Carića i dramaturškoj obradi Tonka Maroevića. Dalmatinski krug je izrazito dominantan u našoj teoriji i kazališnom odjeku jer je potpuno preuzeo vlasništvo nad hrvatskom renesansom koju vladajući kanon smatra najznačajnijom starom epohom, dok je Slavonija dominirala u baroku koji je, kako rekosmo, epoha non grata. Zato je čak i u tom, izrazito suženom prostoru za kršćanske afirmacije na sceni od 1945. do 1990. od 7 postavljenih tekstova čak 6 iz dalmatinskog kruga: Petar Hektorović: Prikazanje života sv. Lovrinca mučenika (1968.), Marin Gazarević/Tonko Maroević: Prikazanje života i muke svetih Ciprijana i Justine (1968.), spomenuta Judita Marka Marulića (1979.), Ecce Homo (1985.), Muka sv. Margarete (1990.), Mavro Vetranović: Kako bratja prodaše Jozefa (1990.). Postoji samo jedna iznimka – Tituš Brezovački: Sveti Aleksej, kojeg je Georgij Paro postavio u Komediji 1977. Nažalost, nisam gledala predstavu ali mi se čini da je ta afirmacija prošla samo zato jer se smatralo da će se, prikladno kazalištu u kojem se postavlja i mladosti redatelja, s tom pričom izrugivati, iako glumci svjedoče da je bilo vrlo dolično postavljeno i odlična predstava, ali vrlo brzo skinuta.

  Za Rožalijom nisu posezali ni rubovi na kojima se duhovna tematika očuvala u kazalištu i za vrijeme komunizma (amaterske predstave i profesionalne koje su igrane u polu-ilegali) jer je, kako rekosmo, prilično velika poema napisala ikavicom 18. stoljeća i nije bila namijenjena sceni.

  

  Ni nakon 1990., dakle promjene političkog komunističkog sustava koji je bio otvoreno ateistički i javnih očekivanja da će se vratiti kršćanski svjetonazor jer su se građani Hrvatske izjasnili gotovo u potpunosti kao kršćani, Kažotić nije igran. U ratnim godinama (1991–1994) na sceni profesionalnih kazališta igrane su duhovne teme, čak njih 19, što je 3,8 godišnje i to 12 misterija, drama o rođenju ili muci Isusa Krista i 7 mirakula, drama o životima svetaca. No nakon završetka rata i ponovne uspostave sekularističkog svjetonazora u Hrvatskoj igranje tih tema na profesionalnim kazalištima osjetno je palo na pola predstave godišnje, jer je od 1996. do 2016. postavljeno 9 prikazanja. Unatoč rijetkosti igranja tih tema, nastale su neke jako vrijedne predstave – od Muke Ivana Antuna Nenadića, svećenika iz Boke Kotorske iz 18. stoljeća (HNK Split, 1996. i KMD Dubrovnik 2014.) do suvremenih priča kao npr. Narodil se mladi kral Vida Baloga i Tomislava Uhlika (ZGK Komedija 2000).

  (Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)

  © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 16. prosinca 2023.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše: