Mala svetica iz Palerma

22. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta od 1991. do danas: Barokni spjev Sveta Rožalija autora Antuna Kanižlića (2. dio)

• 

  Sveta Rožalija panormitanska divica, nakićena i izpivana po Antunu Kanižliću Požežaninu (Sveta Roxalia panormitanska divica nakichena i izpivana po Antunu Kanislichu Poxexaninu) je religiozna poema u četiri pjevanja napisana slavonskom ikavicom 18. stoljeća i govori o stvarnoj svetici, sv. Rožaliji, djevici i pustinjakinji  iz Palerma (Sicilija) iz 12. st.

  Rođena je oko 1130. u uglednoj plemićkoj obitelji koja „vuče lozu od kraljevske krvi Karla Velikoga“, a neko je vrijeme živjela na dvoru kraljice Margarete, žene kralja Vilima. Kao vrlo mlada, lijepa i ugledna djevojka povukla se prvo u samostan a zatim u jednu špilju na Monte Pellegrino kod Palerma. Tamo je do smrti (1160.) provodila strog pustinjački život, a u špilji je pronađen sljedeći natpis: „Ja, Rozalija, kćerka Sinibalda, gospodara Quisquine, iz ljubavi prema mome Gospodinu Isusu Kristu, odlučila sam stanovati u ovoj špilji“.

  Relikvije svete Rozalije nalaze se u katedrali u Palermu, čiji je građani slave kao svoju nebesku zaštitnicu, štuje se na Siciliji i u kopnenoj Italiji, a Talijani je od milja nazivaju La Santuzza – Mala svetica. Povjesničari koji su proučavali njezin život tvrde da je kult sv. Rozalije utemeljen odmah u 13. st. No, njezino štovanje posebno se proširilo u sedamnaestom stoljeću nakon njezina ukazanja tijekom epidemije kuge u Palermu 1624. godine, kada je ophod s njezinim relikvijama zaustavio kugu. Papa Urban VIII. proglasio ju je svetom 1630. godine, a tijekom 17. i 18. stoljeća njezin se kult, naročito kao zaštitnice od kuge,  širio i na prostorima Monarhije.

  O čašćenju u hrvatskim krajevima svjedoči upravo Kanižlićev spjev Sveta Rožalija. Činjenica da je objavljen u Beču 1780. nakon autorove smrti dokazuje da je tema bila zanimljiva a djelo kvalitetno, što dokazuje i njegov kasniji život jer ga je 1831., pedeset godina nakon objave, I. Krizmanić preveo na kajkavski i na njemački jezik, a redovito je objavljivan čak i u suvremeno doba: 1990. objavila ga je slavonska izdavačka kuća Privlačica a zadnji pretisak originalnog djela objavila je Matica hrvatska u Požegi 2018., kada je održan i znanstveni skup na temu velikog pisca, što je objavljeno u zborniku radova sa skupa.

  Poema je zapravo veliko pismo Rožalije koje piše svojima u Palermo, a naročito majci, da im objasni što se dogodilo s njom kad je nestala prije šest godina. Ona je na dan vjenčanja, kada se krenula uređivati za svadbu i uživala u svom liku u ogledalu, odjednom u ogledalu vidjela lik Isusa kao Božju ljubav i shvatila kako su sve zemaljske stvari prolazne. Zato je odlučila pobjeći u pustinju i živjeti u špilji. U pismu opisuje svoj život, sve napasti koje je salijeću i odvraćaju od pustinjačkog života (Razbluda, Ispraznost, Himba, Smih, Dragost, Lipota, Pisma, Igra, Šala, Veselje, Radost, Vrime, Mladost, Sladost, Raskoš) kao i vrline koje joj pomažu (Milost, Pokora, Pravednost, Poniznost, Uboštvo, Čistoća, Čednost, Ljubav Božja). Uz brojne poticajne priče, pjesme i opise borbe (npr. Spoznaje i Slobode) Rožalija neprestano ponavlja da je samo jedno važno – biti što bliže Bogu i njegovoj ljubavi, što donosi ne samo nagradu vječnog života nego i mir na zemlji. Vijenac ruža koji nastaje od njezinih suza i pokorničke krvi Rožaliji ne samo potvrđuje ime nego postaje njezin glavni vizualni atribut: vijenac ruža oko glave dokazuje da su ruže pokore postale vijenac vječne slave do kojeg je došla pokorom, pa su tako njezini atributi u vizualnom prikazu i pustinjačko odijelo, križ, mrtvačka glava i lanac.

  (Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)

  © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 15. prosinca 2023.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše: