Sveta Rožalija u kazalištu ili što nam može danas reći barokni ep
21. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta od 1991. do danas: Barokni spjev Sveta Rožalija autora Antuna Kanižlića (1. dio)
-
Jedan od iznimno vrijednih baštinskih tekstova hrvatske književnosti je Sveta Rožalija Antuna Kanižlića (1699–1777), naš najpoznatiji i najcjenjeniji slavonski barokni ep objavljen u Beču 1780. Kazališna praizvedba Svete Rožalije bila je 1999. u Gradskom kazalištu Požega prigodom obilježavanja 300. obljetnice rođenja pisca. Mladi, ali talentirani profesionalni suradnici (redatelj Jasmin Novljaković, adaptacija i dramatizacija Anita Jelić, izbor glazbe i koreografija Jasminka Petek Krapljan, scenografija Miljenko Sekulić, akcentuacija Snježana Mostarkić), uz sudjelovanje petnaest požeških glumaca, članova Srednjoškolske kazališne družine i starijih glumaca postavili su iznimno uspješnu predstavu spajajući barokni tekst, jezik i akcent 18. stoljeća sa suvremenim vizualnim pristupom. Krenuvši od pitanja što nam teme o kojima govori ep poručuju danas, dokazali su da je barokni ep zanimljiv suvremenom gledatelju jer govori o onome što nedostaje suvremenoj sceni, govori o smislu života, a kroz likove pokazuje moguće dobre i zle odgovore na životne probleme.
Nažalost, to je bila jedina kazališna izvedba. Još uvijek u sklopu obljetnice 2000. godine HRT je emitirao radijsku izvedbu dramaturške obrade Anite Jelić u režiji Aide Bukvić s Natalijom Đorđević kao izvrsnom sv. Rožalijom. Kasnije su Kanižlića kao lik na scenu doveli učenici OŠ Antuna Kanižlića u predstavi Vrijeme Antuna Kanižlića 2017. godine, a 2023. u Požegi je u sklopu Kanižlićevih dana praizveden oratorij Sveta Rožalija (glazba Josip Prajz, obrada teksta Valentina Mirković).
Antun Kanižlić, ugledan svećenik i najbolji pjesnik 18. stoljeća
Isusovac Antun Kanižlić (1699–1777) bio je ugledan svećenik i profesor, pučki misionar i propovjednik, a smatra se glavnim nositeljem slavonskog baroka i najboljim pjesnikom 18. stoljeća.
Rodio se 1699. u Požegi, gdje je završio nižu gimnaziju, a nakon završene više gimnazije u Zagrebu 1714. stupa u isusovački red. Školovanje nastavlja u Leobenu (Štajerska), a teologiju studira u Grazu i Trnavi, gdje završava teologiju i gdje se 1728. zaredio. Radio je kao gimnazijski profesor u Varaždinu i Zagrebu, a kao propovjednik i profesor u isusovačkim obrazovnim institucijama i misijama u Pečuhu, Zagrebu, Požegi, Osijeku, Petrovaradinu i Varaždinu, često i kao praefectus scholarum odnosno nadzornik isusovačkih odgojnih zavoda. Ugledan i cijenjen vraća se 1752. u rodni grad, gdje je od 1753. godine savjetnik biskupa Thauszya za Slavoniju i predsjednik biskupskog konzistorija (tijela koje bira biskupe). U Požegi doživljava ukinuće isusovačkog reda 1773. godine, umire 1777. a prema oporučnoj želji pokopan je požeškoj crkvi sv Lovre.
Obrazovan i zauzet prosvjećivanjem naroda, prevodio je knjige s njemačkog i sam pisao pobožne knjige i molitvenike. To je vrijeme prestanka turske vlasti koja je za svojih 150 godina vladavine ostavila vidljive posljedice na narod koji je bio i materijalno i duhovno osiromašen, pa se trebalo ne samo brinuti za njegov duhovni život, nego ga i opismenjavati i kulturno prosvjećivati. Širenje pismenosti i obrazovanja, a onda i stvaranje književnosti na narodnom jeziku pod pokroviteljstvom austrougarskih vladara (Marije Terezije i Josipa II.) u Slavoniji vode franjevci i isusovci koji otvaraju prve škole u Požegi i Osijeku. Isusovci su objavljivali početnice (abecevice) za opismenjivanje puka u požeškom kraju u kojima je tada vrlo komplicirana grafija pisanja onog doba sistematizirana, a prema kojoj je Kanižlić pisao i svoja djela. Kanižlić je pisao štokavskom ikavicom, jezikom nastalim na temelju posavskoga govora, svjesno ga obogaćujući južnohrvatskom i kajkavskom književnom tradicijom da bi dobio što širu čitalačku publiku.
Za života je objavio pet knjiga vjerskih tema i moralno-prosvjetiteljskoga značaja – kako svetačke legende (Bogoljubstvo na poštenje sv. Franceska Saverije, družbe Isusove, 1759), tako i ostale nabožne teme (Utočište Blaženoj Divici Mariji ugodno i prijetno a nami vele koristno i potribito, 1759., Primogući i sardce nadvladajući uzroci s kripostnimih podpomoćmah za ljubiti Gospodina Isukarsta spasitelja našega, 1760). Njegovi molitvenici: Bogoljubnost molitvena na poštenje prisvete Trojice jedinoga Boga, Blažene Divice Marije i svetih (1766) i Mala i svakomu potribna bogoslovica to jest nauk kerstjanski (1773) bili su izrazito popularni, pa su doživjeli za njegova života svaki po pet izdanja.
Nakon Kanižlićeve smrti objavljena su još dva njegova djela. Prvo je Kamen pravi smutnje velike iliti početak i uzrok istiniti rastavljenja crkve Istočne od Zapadne (1780), polemički ali znanstveno utemeljen rad o uzrocima vjerskog raskola Istočne i Zapadne crkve, koji apelira na braću Slavene da ne pristanu na odvajanje i „da ne dopuste da ih pretvore u Grke“. Drugo je religiozni spjev Sveta Rožalija panormitanska divica, nakićena i izpivana po Antunu Kanižliću, objavljen u Beču 1780., naš najznačajniji slavonski barokni ep ali i njegovo najpopularnije djelo.
Kanižlićev je spisateljski rad uspostavljao ne samo temelje jeziku (grafija, stil, terminologija o kojoj je jako brinuo) nego je bio i vrlo važan za uspostavu i razvoj slavonske književnosti.
Djela su mu bila i cijenjena i popularna u njegovo vrijeme, ali se popularnost i važnost njegova rada nastavila sve do promjene svjetonazora u Europi, dakle kraja II. svjetskog rata, a čak je i nakon njega priznat kao najznačajniji pisac slavonskoga baroka. Djela, a naročito molitvenici Mala bogoslovica i Bogoljubnost molitvena koji su osim po pet izdanja za njegova života, bili i kasnije često tiskani i prevođeni. Zlata Šundalić smatra da su oni bili temeljem za kasniji poznati molitvenik Nauk krstjanski. I suvremenici i kasniji proučavatelji cijenili su ne samo religiozno didaktični nego i književni aspekt njegovih djela, naročito liriku. Bio je cijenjen do te mjere da je jedan od likova u povijesnom romanu Kapitanova kći J. E. Tomića (Zagreb 1884).
(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)
© Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 14. prosinca 2023.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
Piše:

Nikčević