Trijumf stilizacije

Gradsko kazalište mladih Split: Zakon Zagore, autor i redatelj Ivan Leo Lemo

  • Iako temeljena na regionalnom i rodnom stereotipu vlaške mlade, koji je kanoniziran književnim Anđama (Brešanovom i Smojinom), u predstavi Ivana Lea Leme Zakon Zagore, koja čini završni dio splitskoga triptiha (nakon Split in space i Cabaret Splićanke), otklon od uvriježenoga, velikim dijelom i patrijarhalnoga smjehovnoga prikaza prema suvremenoj reprezentaciji žene-majke-Vlajine, proveden je stilizacijom u svim segmentima. Životne etape (anti)junakinje Anđelije dramaturški se razlažu u multipliciranome liku koji simultano i pojedinačno predstavlja šest glumica. Vizualno je otklon podržan scenografijom i rekvizitima kamena i kiča te kostimima koji se razgrću do almodovarovske kože u kojoj se živjelo, a auditivno adaptacijom popularnih songova te virtuoznom stilizacijom jezika.

    Autor teksta i redatelj Ivan Leo Lemo umjesto posizanja za očekivanim, stereotipnim oznakama zapadne štokavštine dalmatinskoga zaobalja, tradicionalno ukalupljenih formulom unda-brte-juva-đava, otvara polje leksičke i sintagmatske kreacije temeljene na razgranatoj metaforici te pruža platformu za razvoj izgovorne zaigranosti na koju se izvrsno navezalo svih šest glumica. Njihova verbalna izvedba može poslužiti kao ogledni primjer uspjele dijalekatske stilizacije vidljive (slušljive) i u prozodijskim alternacijama i s njima povezanim afektacijama, a kojoj je temeljni preduvjet da glumice dobro vladaju osnovnim organskim idiomom (odnosno dijalektom koji služi kao ishodište scenske reinterpretacije). Isto vrijedi i za autora koji se upušta u proizvodnju simboličkih obrazaca, kakvi su među ostalim i dijalekatski neologizmi i hapaksi, kao vrsni poznavatelj krajolika i mentaliteta.

    Lemo prilično upućeno ljušti slojeve kulturne geografije Zagore (kao ukupnosti mjesta, ljudi, baštine i identiteta). U makabričnom i u tradiciju sklupčanom početku pretapaju se elementi antičkoga kora s elementima slavenske apokrifne i pučke poganske predaje; taj je specifični sinkretizam iznjedrio praksu posebnih oblika basme i vidovitih travarica, o kojima se narativi kreću od pejorativa babe do mističnih boginja (u suvremenoj književnosti tematizirano Tučkovinim Boginjama sa Žitkove i Periševom Mladenkom kostonogom). Drevni zakrabuljeni početak u predstavi se dalje razvija do moderne i postmoderne eksplozije putenosti, pri čemu se posebno potencira dodir kultura (urbane i ruralne) i modernih svjetonazora (kršćanstva i komunizma, patrijarhata i matrijarhata).

    U središtu je dramskoga zapleta ljubavna priča dvoje mladih (Anđelije i Ante) iz imaginarnoga zȁgorskoga sela Vitrovine, koja se kreće u labirintima pozadinskih povijesnih zbivanja. Počinje od drugoga svjetskoga poraća (od 1945.), s nezaobilaznom manifestacijom distinkcije domobrana ili ustaša i partizana, a posebni zamah dobiva socijalističkim elanom (s naglaskom na industrijalizacijom potaknutoj emancipaciji žena: posao u tvornici, državni stan i penzija, koju prati i epizoda seksualne revolucije). Pri tome se nezaobilazno tematizira znatan priljev radnika iz zaleđa u priobalne gradove, kojim je temeljito izmijenjena ne samo jezična nego i šira kulturološka slika mediteranskoga urbaniteta. Dalje se prelazi tranzicijom (koju tipski obilježava propast Jugoplastike) do smiraja u suvremenosti globalne mreže. U tim su se povijesnim kontekstima Anđelija i Ante otisnuli sve do Splita i sve do Švedske da bi završili pohranjeni nazad u Vitrovini, kao urna raspršenih muških ostataka i kao stijena ženskoga integriteta.


    Dok Brešanova i Smojina Anđa ostaju zarobljene u oporosti, uz sporadične proplamsaje melankolije (posebno vidljive u Smojinu prikazu), Lemina Anđelija rasprsnula je ljušturu i krenula prema tjelesnom i verbalnom ogoljivanju, pri čemu ipak ostaje dijelom ogrnuta verbalnom metaforikom i predmetnom simbolikom (od sića do crvenoga taka). Svih je šest glumica pokazalo izrazitu sugestivnost u solo dionicama pojedinačnih razvojnih etapa Anđelije te izrazitu sinkronizaciju u kolektivnim scenama i u zahtjevnim preobrazbama i izmjenama kostima (osim glavnoga lika igraju i sporedne likove). Ipak valja istaknuti Lidiju Florijan i Miju Vladović, posebno ekstatični monolog o ženskom tijelu, te Anu Gruicu koja u predstavi nosi hlače (doslovno i metaforično). U takvom prikazu mitski Ante nije postavljen kontrastivno svojim partnericama, nego je razgrađen: jadan i iscrpljen, jedva vidljiv od dekoracije i sam postaje dekor.

    U predstavi koja otvoreno koketira s kičem i koja je satkana od bizarnih motiva (primjerice maketa Dioklecijanove palače na leđima, pojava diviniziranoga druga Tita voajera u rajskom vrtu koji je Vila Dalmacija, u kojemu niču kaktusi napasti i sisate Šveđanke), svi su detalji izrazito dobro promišljeni i čvrsto povezani u stvaralačku cjelinu. Krug ili gomila koju u više navrata zatvaraju glumci svojim tijelima najbolje oslikava zaokruženost dramskoga teksta te funkcionalnost svih segmenata izvedbe. Lemin prikaz zakonitosti izdvojenoga regionalnog mentaliteta izrazito je pitak, ali i temeljito promišljen, maestralno ukomponiran te nadasve slojevit i izazovan za raznovrsne interpretativne zahvate.

    ©Gordana Čupković, KAZALIŠTE.hr, 1. siječnja 2024.

    Autor i redatelj: Ivan Leo Lemo
    Scenografkinja: Vesna Režić
    Kostimograf: Marko Marosiuk
    Suradnica za dramaturgiju i scenski pokret: Ana Gruica Uglešić
    Skladatelj: Zvonimir Dusper
    Oblikovanje svjetla: Elvis Butković
    Oblikovanje tona: Tomislav Topić

    Igraju:

    Anđelija: Lidija Florijan
    Anđelija: Ana Gruica Uglešić
    Anđelija: Mia Vladović
    Anđelija: Nada Kovačević
    Anđelija: Ivana Gudelj
    Anđelija: Andrea Mladinić
    Ante: Matija Grabić
    Glas radijskog spikera: Ivo Perkušić
    Glasovi djece: Mikula i Jadran Vladović
    Glas odraslog Josipa: Tomisav Topić
    Glas Petra Krešimira Pehara: Siniša Čović
    Glas druga Tita: Ivan Leo Lemo
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam

kritike i eseji