Venere i Adon kao iluzija i/ili kao stvarnost?

13. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta od 1991. do danas: Marin Držić, Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, 1/2

  • Marina Držića (Dubrovnik, 1508.? – Venecija, 2. svibnja 1567.), spomenik u DubrovnikuDrama Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, skraćeno Venere i Adon, hrvatskoga književnika Marina Držića (Dubrovnik, 1508.? – Venecija, 2. svibnja 1567.) objavljena je prvi put u knjizi Pjesni Marina D(a)ržića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi u Veneciji, 1551. Drugo izdanje tiskano je u Veneciji 1607. a treće 1630., također u Veneciji. Praizvedena je 1551. u Dubrovniku. Stihovana jednočinka Venere i Adon (347 stihova, većinom dvostruko rimovani dvanaesterci, sa samo po četiri osmeračka pozivanja na usmenu književnost u Vukodlakovoj pitalici u prvom prizoru te u replici satirā u drugom prizoru) žanrovski se najčešće određuje kao pastoralno-mitološka i mitološko-rustikalna igra u stihovima ili kao komediola koja prikazuje dvije naizgled usporedne radnje: zaljubljivanje mitoloških protagonista te mladoga seljaka praćenoga svojtom koji se uputio u Dubrovnik da bi se oženio. Iz mitološkoga svijeta (koji ne vidi seljački) sudjeluju Venere, Kupido („sin Venerin“), Adon, vile i satiri, a iz seljačkoga (koji vidi mitološki svijet) Vlasi: Vukodlak, Kojak, Grubiša („sinovac Kojakov”) i Vlade („mati Grubišina”).

    Marin Držić, <em>Venere i Adon</em>Početak prvog čina Držićeve drame <em>Venere i Adon</em>

    Držić u prvom izdanju dramu ne dijeli na prizore, ispisujući samo Parvi at; kasniji priređivači organiziraju je u osam prizora. Na dvojnost i višeslojevitost strukture upućuje već puni naslov komediole: mitološka „pripovijes” o Veneri i Adonu stavljena  je u „komediju”, dramatizirana, i(li): ta je mitološka priča umetnuta u komediju seljaka. Mitološki i rustikalni plan kontrapunktirani su: šezdeset posto stihova u korist je vlaškoga svijeta, a četiri od sedam prizora u korist su mitološkoga, kojemu nazoče voajerskim gledanjem mitoloških prizora („šena” se „otkriva” i „zakriva”) seljaci ispred prizorišta. Iznenada otkrivena nova pozornica prekida seljački prizor u kojemu su se, u sceni susreta pijanoga Vukodlaka i Grubišine svojte koja se zaputila prema Gradu po djevojku, kolokvijalno spominjale vile i njihovo „uzimanje”, pa dolazi do dramatskog obrata u temeljnome, seljačkom sloju radnje; stvara se originalan mehanizam kazališta u kazalištu.

    Tizian, <em>Venera i Adon</em>, oko 1550, Rim, Galleria Nazionale d’Arte AnticaUmetnuta mitološko-pastoralna igra u svom prvom segmentu (Drugi, Treći i Četvrti prizor) prikazuje Veneru nesretno zaljubljenu u Adona, koja se obraća sinu Kupidu za pomoć; u drugom segmentu (Šesti i Sedmi prizor) prikazuje se Adonovo zaljubljivanje; kad umoran od lova zaspi, veže ga Kupido, a Adon je, nakon što se probudi, sretan u ljubavnom ropstvu. Kad se prvi put otkrije pozornica, „Vlasi se pripadu“, pa između prvoga i drugoga mitološkoga segmenta i nakon završetka unutarnje predstave živahno komentiraju viđeno, sjećajući se sudbine Radatove; Grubišu, koji se zaljubio u Veneru, pokrivaju vrećom i odvode seoskoj djevojci (Vesela) te bježe iz toga mjesta koje „nie zdravo“. Seljački prizori ove pirne igre, komediole s elementima mariazza sadrže, kao i razgovor između Obrada i Vučete u Tireni, elemente uprizorene stvarnosti; i ovdje se na početku (i na kraju) imenuju mladenci i govori o svadbi, gdje se „starom” mjere srebro i zlato, samo što plan te radnje prerasta funkciju Venere i Adona kao prologa Tireni i postaje glavnom radnjom kojom predstava (drama) počinje i završava s dvjema parentezama mitoloških prizora na jedinoj scenografski određenoj pozornici, pa im je samo formalno namijenjena glavna pozornost.

    Istaknuta igra iluzijom i stvarnošću potencirana je i mogućim tumačenjem ove drame kao fantazijske projekcije seljačkoga praznovjerja u formi Grubišina zaljubljivanja u Veneru u nastavcima/epizodama (slično, ali u estetski savršenu kodu, današnjim serijalima, tzv. sapunicama), što je naglašeno i pojavom Vukodlaka kao svadbene maske povezane i s figurom ktoničnoga animizma (istodobno je seljak iz dubrovačke okolice koji je prodao jarebice i „piplice” za vlastitu svadbu i „Sedmi muž, Dugi nos“ koji nosi „dom kako spuž na sebi” – može se protumačiti i kao lijes, pa se time povezuje i s takovrsnim maskama na svadbenim svečanostima, odnosno sa žanrom mariazza, u kojima se prikazuju seljačke zaruke). 

    Mira Muhoberac na probi predstave <em>Venere i Adon</em> u Dubrovniku

    (Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)

    © Vesna M. Muhoberac, Mira Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 5. prosinca 2023.

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija