Duboke ratne rane u predstavi zanimljivih redateljskih rješenja

36. Gavelline večeri, 22.-29. studenog 2023., Gradsko dramsko kazalište Gavella, Srpsko narodno pozorište iz Novog Sada, Narodno pozorište Sarajevo i Internacionalni teatarski festival MESS – Scena MESS: Darko Cvijetić, Što na podu spavaš, red. Kokan Mladenović

• 

  „Naziv kazališnoga festivala i manifestacije "Gavelline večeri" u sebi uključuje sjećanje na jednoga od najcitiranijih i u kazališnim krugovima uvijek s velikim poštovanjem spominjanih hrvatskih redatelja i kazališnih pedagoga - Branka Gavelle, utemeljitelja kazališta u Frankopanskoj, i ime kazališta (Zagrebačko dramsko kazalište - Dramsko kazalište "Gavella" - Gradsko dramsko kazalište "Gavella"). Zajednička imenica "večeri" rasprostire asocijacije od tajnovita i ugodna doba dana u koje se šulja kazališna umjetnost pod reflektorima do druženja s osobama i prostorima. I jedan i drugi dio sintagme "Gavelline večeri" upućuju na susret autora / dramske osobe / glumca / redatelja / kazališnog stvaraoca i kronotopa, na ključ njihova nastajanja i razumijevanja sintetiziran i u Gavellinim knjigama "Glumac i kazalište" i "Hrvatsko glumište". U drugoj spomenutoj knjizi, posthumno objavljenoj 1982. s pogovorom Nikole Batušića, Branko Gavella navodi: "Sve će se osobine našeg socijalno-političkog i kulturnog tipiziranja odražavati i na specijalnom području našeg kazališnog stila." Ta se rečenica specifičnim silnicama ucrtava i u život "Gavellinih večeri", koje su rođene 1973., dvadeset godina nakon utemeljenja ovoga kazališta koje njeguje dramski repertoar i prepoznatljiv glumački stil, živjele devetnaest godina, do 1991. i početka Domovinskoga rata, te se ponovno počele održavati od 2005. godine, da bi ove, 2015. godine slavile trideset godina skupa sa svojom vjernom publikom i kazališnim umjetnicima.

  Upravo je njihova rođendanska prekretnica, obilježena graničnom godinom između mladosti i zrelosti, određena i prekretnicom u njihovoj izborničkoj strukturi, kad mjesto izbornika zauzima "Gavellin" trio ravnatelj - dramaturg - izvršna producentica, tim činom pokazujući obiteljsko, "suigrivo" kazališno zajedništvo u izboru najistaknutijih hrvatskih predstava i domaćinsku gestu ugošćivanja najintrigantnijega drugoga, a dramsko-repertoarnoga i utemeljena na "suigri" (Gavellin pojam "Mitspiel"), izborom dramskih predstava iz kazališta iz drugih država. Tako se čini da "Gavelline večeri" u izboru i stalnom večernjem jesenskom okupljanju, a ove godine i u naglašavanju ljekovitosti ansambl-igre, slijede Gavellinu misao iz teksta objavljena 1952. u indikativno nazvanu "Narodnom listu", godinu prije utemeljenja Zagrebačkoga dramskog kazališta: "Glumac mora biti svjestan da umjetničkim stvaranjem ulazi u veliki socijalno-moralni kompleks ljudskog stvaranja uopće, i da se vrijednost tog njegova stvaranja mjeri po tome, koliko to njegovo stvaranje doprinosi općem podizanju vrijednosti čovječjeg života. Radost stvaranja može biti tako tek posljedica svijesti, da ono ima opću ljudsku vrijednost." Na "Gavellinim večerima" tražimo suživot "nijeme geste" i verbalne snage onih predstava koje se kvalitetom, poetikom i snagom izdvajaju u promicanju vrijednosti redateljske poetike, pedagoških načela, filozofskoga promišljanja i egzistencijalne snage utemeljitelja kazališta domaćina festivala i suutemeljitelja Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, dr. Branka Gavelle, i ostvaruju umjetničku i egzistencijalnu suigru s poetikom kazališta domaćina.“ (Mira Muhoberac)

  

  Trideset i šeste Gavelline večeri otvorene su predstavom Što na podu spavaš, zanimljivo mišljenim repertoarno-festivalskim potezom, suigrom glumaca triju kazališta iz triju država (premijera u Novom Sadu: 27. rujna 2022., premijera u Sarajevu: 9. listopada 2022., premijera u Zagrebu: 20. studenoga 2023.), predstavom nastajalom u za Gavellu problematična vremena privremenoga gubitka kuće kazališnoga bitka (redatelj: Kokan Mladenović, asistent redatelja: Igor Pavlović, autori adaptacije: Kokan Mladenović, Mina Petrić, Darko Cvijetić, Dubravko Mihanović i ansambl predstave, dramaturzi: Mina Petrić, Dubravko Mihanović). Ideja povezivanja nalik onome u bivšoj državi, puno prije Domovinskoga rata, kao da se projicirala na sam tekst, tkivo predstave (kojom je otvorena i Gavella nakon tri godine neigranja), kao da se prenijela na, za današnje vrijeme, anakroni tekst i rezultirala predstavom koja ponovno preispituje Rat 1991., kao i onaj 1941., mješovite bračne i ostale parove, mješovita prijateljstva, mješovite ljubavi, kao da smo se nekim čudnim vremenskim strojem vratili u vrijeme prije tridesetak godina, a tako je mišljena i dramaturgija, neki segmenti glume i neka redateljska rješenja. Ne mogu se oteti dojmu da sam, razmišljajući o razlozima postavljanja takve ratne predstave i u njoj postavljenih pitanja sebi i nama, primjerice, kako nam se TO dogodilo i sličnih, ostala u manjini, većina je gledateljstva predstavu izvrsno primila i ispratila je jakim pljeskom.

  Takva vrsta sentimentalizma prema prošlim vremenima danas mi se, unatoč ratovima koji trenutno traju, čini suvišnom, nepotrebnom, kazališno prevladanom. Iako je svjetska književnost počela ratom, iako se rat ili slutnja ratovanja (is)prepleće mnogim dramskim djelima i dramatizacijama, ideja se patetičnosti u ovoj predstavi utopila u svojoj biti i od nje je malo ostalo, a zamjenu za sebe ne nalazi. O ratnim se strahotama može, naravno, pisati i danas i predstavu napraviti katarzično, moderno, s vremenskim i prostornim otklonom, a/ali ne kao epsku priču punu individualnih sjećanja koje se pokušavaju popeti na pijedestal istine i uvjeriti publiku da je treba posvećeno gledati. Naravno, svako je umjetničko djelo umjetnička transformacija zbilje, ali kad narator edukativno, pripovjedački, docirano prepričava događanja koja se pokazuju na sceni, ponekad pomaknut od trenutnih događanja, ponekad uronjen u njih kao dijete koje je prošlo rat, što je fizički uvijek pomalo problematično, zbog obiteljskih tragedija jedna nametnuta istina kao da postaje jača i trajnija, istinitija, koliko se god književnik trudio biti neutralan.

  

  Kao što su i tekst i predstava trebali napraviti otklon od događaja, tako bi možda bilo autohtonije (ako je autohtonost bila intencija autorskoga tima, koliko se to god čini paradoksalnim) da glumac glumi autora/naratora, a ne sam književnik koji se doduše dobro snalazi na sceni i u zahtjevnim zadatcima sudjelovanja i odmaknuća, ali previše je povezan uz samu radnju i tekst da bi se mogao izvođački i umjetnički odmaknuti. Znatno je bolja ideja Mate Matišića i Vita Taufera u predstavi Moji tužni monstrumi koji samo naznačuju sličnu problematiku, ali s ironičnim odmakom, postavljajući složenija i kompleksnija pitanja o egzistenciji i uvjetovanosti sudbinom, (ne) nužnosti smrti, a Živko Anočić glumi književnika Matišića; isto je odmaknut sa strane, sjedi za svojim stolom i piše, ponekad se uključuje u samu radnju i komentira, obraća se i izravno publici, ali nije narator, jer narator je potreban ako dramatizacija nije do kraja provedena.

  Glazba u pozadini prati događanja (autorica glazbe: Irena Popović Dragović), ponekad postajući dominantna, stvarajući nostalgičan ugođaj, a slova na papiru koja ispisuje književnik na pisaćemu stroju i koja se projiciraju na platnu, što je vrlo dobro redateljevo rješenje, ponekad oblikuju i dijelove pjesme, primjerice Što te nema (Aleksa Šantić i Jadranka Stojaković, album Svitanje, 1981.), ali i Što na podu spavaš. Sama potresna ideja spavanja na podu zanimljivo se kazališno realizirala koreografiranim scenama umiranja (suradnica za scenski pokret: Amila Terzimehić: Sterijina nagrada za scenski pokret, 68. Sterijino pozorje, Novi Sad 2023.), koje su izvrsno režirane i glumljene, u nemogućim se situacijama i pozicijama glumci na različite zvukove strojnice ili stroja trzaju i formiraju neobične tjelesne skulpture pojedinačno ili u skupnim scenama, u ritmu umiranja i odlazaka. Uz takve je izvrsno napravljene scene nepotrebna pretjerana izravnost, pucanje na pozornici, zavijanje sirena i slično, trčanje i padanje, jer se tim doslovnim scenama i sam rat svodi na naivno događanje.

  Potresno je i vrlo dobro napravljena epizoda Maje Izetbegović, fiktivne dramske osobe u priči književnikova brata Bote, koja je napravila cijeli luk od pjevačice glasovno i u tonalitetu modificirane pjesme, preko slučajnoga susreta i zaljubljivanja u čovjeka koji mijenja strane u ratu, upornoga poetskoga gledanja u nebo i čekanja, odluke koja se ne može dogoditi, između brata i dragoga, s nekim referencama na Antigonu, do teškoga ranjavanja i gubitka ruke dodira, kao u nekim antologijskim književnim djelima.

  Međutim, kao što nijedan rat nema nikakva smisla, pitam se imaju li smisla ovakve ratne predstave, unatoč obiteljskim tragedijama i dubokim ranama koje je na svima nama koji smo tad živjeli ostavio rat i stvarnim ljudima i teškim događajima koji su preneseni u roman i predstavu, objektivnosti kostimografije uniformi i odjeće toga vremena (kostimografkinja: Marita Ćopo).

  Sigurno je bilo zanimljivo na Sterijinu pozorju u Novome Sadu ili u Sarajevu gledati Gavelline glumce, uvijek izvrsne i posvećene, glumački moćne: Svena Šestaka, Tenu Nemet Brankov, Ivana Grčića, Nikolu Baću, kao što su izvrsni i svi glumci u predstavi: Merima Lepić Redžepović, Aldin Omerović, Saša Krmpotić, Aleksandra Pleškonjić, Darko Radojević, Stevan Uzelac, Igor Pavlović, ali nama se čini da je ideju pomirbe Hrvata, Srba i muslimana nepotrebno danas tematizirati i potencirati, pogotovo ne na ovako doslovan način.

  Kokan Mladenović kvalitetan je redatelj i u predstavi ima vrlo zanimljivih rješenja. Početak je predstave vrlo dojmljiv, nalikuje ekspresionističkoj slici u kojoj su, u dvanaest simboličnih mansiona (scenografkinja: Marijela Margeta Hašimbegović), smješteni glumci u neobičnim pozicijama, prepletenih tijela i iz kojih puzeći izlaze kao ranjenici, invalidi, na rubu smrti. Predstava je uronjena u priču o kazalištu u Prijedoru u kojemu su neposredno prije Rata91. tekle probe za Sofoklovu Antigonu, priču o dvama ratnicima, dvjema sestrama, dvama gradovima, Argu i Tebi, a ta se kazališna istina podudarila s ratnom pričom o vojskama, političkim problemima, dvama gradovima, Prijedoru i Sarajevu. Velika scenska konstrukcija kuće, države, grada s kockama kojima se prednje plohe otvaraju kao vrata, prozori, sobe, mrtvačnice, krov, gostionica, spajališna i razarajuća struktura vrlo je funkcionalno zamišljena i kreativno iskorištena, a glumci i glumice vrlo spretno ulaze i izlaze iz velike kuće egzistencije i čovječanstva.

  

  „Kuća je rođenja i postojanja "Gavellinih večeri" utemeljena na "prijelomnom trenutku u novijoj hrvatskoj kazališnoj povijesti", utemeljenju Zagrebačkoga dramskog kazališta 1953., i početku njegova djelovanja s prvim predstavama u jesen 1954., kad se mladi naraštaj hrvatskih glumaca i redatelja odvojio od središnje prikazbene glumišne matrice, tj. od Hrvatskoga narodnoga kazališta kako bi, predvođen Brankom Gavellom, ostvario potrebu dokazivanja vlastitih stvaralačkih osobnosti izvođenjem vrhunskih tekstova hrvatskih i svjetskih autora, nerijetko najnovijih, suvremenih djela, mimo podređenosti jednom središtu. U svojih trideset godina trajanja i postojanja "Gavelline večeri" nastoje promicati temeljno Gavellino redateljsko i pedagoško načelo: suigru. Suigrom između sebe na sceni i na gledateljskoj pozornici glumci i stvaraoci žele ostvariti suigru između vrhunskoga teksta i publike istražujući arhetipske mogućnosti kazališne umjetnosti, samoću kazališnoga čina u kontekstu sveopće otuđenosti nastojeći pretvoriti u prisnost koja otvara nove mogućnosti kazališne suigre i posvećenost vlastitu pozivu kao izazovu ispitivanja dubine kuće bitka.“ (Mira Muhoberac, dramaturginja i teatrologinja)

  Sve predstave na ovogodišnjim Gavellinim večerima odgovaraju kodeksu festivala, raznovrsnoga su žanra, s fokusom na glumačku suigru, mišljene u različitim redateljskim kodovima, a možda će sve i doživjeti dug život, tko zna?

  

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 4. prosinca 2023. 

Piše: