Dramski mjuzikl koji obiluje tragikomičnim situacijama

Ludens Teatar i Gradsko dramsko kazalište Gavella: Dina Vukelić, Moderni oblici patnje, red. Dario Harjaček

• 

  Nova se premijera u Maloj Gavelli – novoj kazališnoj sceni, željno očekivanoj cijeli niz posnih kazališnih godina, bavi modernim oblicima patnje o kojima piše Dina Vukelić u svojoj drami koja je svoju prvu izvedbu doživjela 2021. godine u režiji Darija Harjačeka, u emisiji Radio atelje urednice Katje Šimunić, a isti je redatelj sad postavlja na scenu u koprodukciji Ludens Teatra i GDK-a Gavella (premijera u Koprivnici, 18. prosinca 2022.).

  Mala Gavella očito se profilira kao prizorište za, logično, nešto manje predstave koje aktualiziraju suvremene trendove, bliže su publici, neposredno progovaraju o nekim problemima društva, kao što je prva premijera, Mesarićevi Kozmički žongleri, progovorila o manipulacijama i preuzimanjima vlasti, kao i o funkciji kazališta i razlozima njegova postojanja i supostojanja s publikom, a druga se mala premijera – Moderni oblici patnje, fokusira na uzroke patnje, sastavne dijelove ljudske prirode, naše životne pratitelje i njezine posljedice u suvremenome nam hrvatskome društvu. Tekst se mogao i ažurirati kako ne bi govorio o boleštini koja nam je uništila živote kao o neposrednome uzroku patnje, nečemu aktualnome; naime, trebalo je, kako tekst preispituje suvremeni nam trenutak, napraviti neki odmak od bolesti naglasivši time da ona još uvijek potencira i uključuje izgubljenost, besperspektivnost, vakuum života i odnosa, ali se više ne nalazi tako blizu nama.

  „Nezdrava simbioza majke, nekad čuvene, a danas zaboravljene voditeljice Irme Valić, i njezina pasivnog i rezigniranog sina, neostvarenog 30-godišnjeg intelektualca Ognjena, u neprekidnom se društvu nadrealno fatalne mlade zvijezde TV ekrana Silvije, pretvara u intimne noćne more i potisnuta maštanja sa željom (ili izostankom želje?) da se protagonisti drame izvuku iz nametnutog okvira izolacije i postpandemijskog svijeta. Predstava je to o sukobu generacija, od kojih se obje podjednako ne mogu prilagoditi pravilima sistema i "Ugodnog života", kako se zvala ugašena emisija voditeljice Valić. (...) Drama se pritom fokusira na psihograme triju likova i njihovu nesvakidašnju svakodnevnicu, ulazeći u različite oblike i manifestacije tjeskoba i patnji – onih stvarnih, digitalnih i podsvjesnih.“

  Patnja je složenija pojava koja u sebi krije psihološke, fiziopatološke, emotivne i afektivne dimenzije. Patnja je nešto šire od bolesti, nešto složenije i dublje ukorijenjeno u samu ljudsku narav. Patnja i zadovoljstvo, negativni i pozitivni osjećaji, temeljni za naše emocionalne živote, polovi su na kojima je građena predstava, a antonimni su parnjaci i dramaturško-kazališne suprotnosti na krajevima linije života i (ne)zadovoljstva njime Jelena Miholjević i Marko Petrić. Imati takve glumce u podjeli i/ili izabrati ih za svoj kazališni projekt, uz Anju Đurinović, koja upotpunjuje neobičan dramaturški i kazališni glumački trokut, već je gotovo riješen kazališni posao. Harjaček već dugo radi s Jelenom Miholjević kao redatelj zbog sličnoga profesionalnoga nerva, vjerojatno i privatnih razloga, a(li) Jelena Miholjević svaki je put drukčija, posebna, nova u svakoj ulozi, uvijek se držeći nekih svojih glumačkih postulata: glumi s mjerom, nikad ne prelazi u tragiku i pretjerano ekstazu, nikad nije vulgarna, napadna, uvijek daje svoj maksimum, decentna je i dostojanstvena, bez obzira na to što, primjerice, u novoj predstavi glumi u kućnoj haljini i bez obzira na to što je, dramaturški, u nimalo atraktivnoj životnoj poziciji, kao udovica bez posla, sa sinom koji ne želi i ne može raditi, a opet je izvrsna. Taj uzlet i glumačko-redateljski tandem pratimo dugi niz godina, a intenzivnije od Stullijeve Kate Kapuralice 2011. godine na Dubrovačkim ljetnim igrama, kad je u jednome intervjuu izjavila: „Meni je normalno surađivati s bliskim osobama, jer su mi roditelji glumci i bila sam i s njima na sceni. To je i teže jer zahtijeva dodatnu odgovornost, a i ne možeš doći doma i tračati redatelja. Ni redatelj ne može reći da mu je glumica katastrofa. Mi nemamo taj prostor za ispuhivanje. Dario i ja smo uigrani kazališni suradnici“.

  Jelena Miholjević vrlo je uvjerljiva kao bivša najavljivačica, sadašnja majka, nova otvaračica facebook profila i moguća ljubavnica (dramaturginja: Dina Vukelić). Njoj je suptilno, kao drugi glumac, suprotstavljen Petrić, izvrsnom transformacijom, pravom glumačkom metamorfozom u odnosu na mnoge, kao i na prethodnu predstavu, nedavnu, prvu malogavellijansku premijeru. Izgubljeni sin, dramaturški bez posla, bez društva, bez djevojke, bez želje da nešto napravi sa svojim životom, premješta se u kućnoj odjeći i stružući papučama po kući kao izvorištu bitka koja postupno, iz njegove perspektive, uranja u ništavilo. Kretnjom, gestom, frizurom, govorom, neatraktivni Ognjen Valić, sin jedinac, Marko Petrić novo je i staro otkriće. Uvijek pouzdan, intrigantan, često u malome scenskome pomaku u odnosu na ostale supatnike/suputnike, i u ovoj je predstavi pokazao veliko glumačko umijeće. Sin-patnik i majka-patnica teško komuniciraju, najviše zbog tolike razlike u karakterima i percepciji svijeta.

  

  Polovicom 20. stoljeća Dürrenmatt, Frye, Steiner postavljaju različite teze o nestanku tragedije. Tako prema Steineru dolazi do smrti tragedije, Dürrenmatt uočava novi impuls miješanja žanrova tragedije i komedije, pri čemu nastaje tragikomedija koja, čini se, postaje tragedija današnjice, a prema Fryeu, koji definira moduse prema jačini lika u odnosu na publiku, mi živimo u ironijskom modusu gdje je junak slabiji od nas, „za razliku od visokomimetskog modusa u kojem nalazimo tragične junake klasične tragedije“. U njihovim načelima pronalazimo odgovore za definiciju i interpretaciju pasiviteta i dinamizma koji rezultira nerazumijevanjem, kao i odnosa publike prema tekstu i glumcima, smijeha i odobravanja u prepoznavanju slabijih od nas, tragikomičnih situacija kojima obiluje predstava Moderni oblici patnje. „Patnja se često kategorizira kao fizička ili mentalna. Može doći u raznim stupnjevima intenziteta, od blage do nepodnošljive. Čimbenici trajanja i učestalosti pojavljivanja obično se kombiniraju s faktorom intenziteta. Stavovi prema patnji mogu se jako razlikovati, kod pojedinca koji pati ili kod drugih ljudi, ovisno o tome da li je patnju moguće izbjeći ili je neizbježna, korisna ili beskorisna, zaslužena ili nezaslužena. Patiti znači osjećati moralnu, duševnu bol, patnju, bol zbog žalosti, muke, nesreće, podnositi muke, nepravde, trpjeti zbog kakvih teškoća, neprilika.“

  Harjaček, redatelj i scenograf vrlo zanimljive scenografije (oblikovatelj svjetla: Zdravko Stolnik) obiteljske dnevne sobe sa slikom Berbera na zidu kao aluzijom na neke dobre dane, dvosjedom, prostirkom za vježbanje na podu, rešetkom za sušenje rublja…., i u kojoj dominira ekran koji se nalazi umjesto pozadinskoga zida, a majka i sin – arhetipski putnici kroz vrijeme i prostor, gledaju (dojmljivo i maštovito riješeno) u nepostojeći ekran iza publike – ovu je predstavu, kako svi protagonisti izvrsno pjevaju (autor glazbe: Maro Market), zamislio s duhovitim pjevanim dijelovima, tako da se na sceni realizira dramski mjuzikl. Šteta što je izostao pljesak, što se na svakoj sljedećoj izvedbi može popraviti, u nekoliko izvrsnih monotočaka Jelene Miholjević u kojima, glumeći bivšu televizijsku voditeljicu i živeći u onim danima, izravno publici govori o svome životu, pjeva, pleše…. ponovno proživljavajući sretne trenutke. Uloga je to za sve nagrade.

  

  Treći je glumac, treća glumica Anja Đurinović, u kreaciji pomaknutoj od svojih dosadašnjih uloga. Silvija je vrlo atraktivna voditeljica, lutka iz tevea, koja izlazi iz ekrana kao predmet žudnje i postaje gotovo materijalna u snovima sina i prijeziru majke, transformirana u svim svojim pojavljivanjima do neprepoznatljivosti, kostimirana kao zavodnica u crnoj koži (kostimografkinja: Marita Ćopo), u provokativnoj seansi, tjelesna iako samo lik iz ekrana, nalik Gavranovoj lutki u drami i predstavi Lutka koja (gotovo) postaje Žena. Zavodljiva, izvrsnoga pokreta, i sama balerina, dominira scenom ekstatičnosti postajući i ostajući (ne)dostižna. Posebno je domišljeno napravljeno njezino nečujno govorenje iz(a) ekrana kad joj je ukinut glas i utišana osobnost jer je na nju ljubomorna bivša zvijezda maloga ekrana.

  „Za razliku od logosa, koji uvjerava u svoju istinitost logičkim argumentima, te etosa, koji izražava karakter i osjećaje govornika“, kako definira Hrvatska enciklopedija, „patos apelira na osjećaje slušatelja ili čitatelja i teži ih buđenjem suosjećanja potaknuti na djelovanje ili pridobiti za nešto. Patos je važna strategija književnoga, političkog i reklamnoga diskursa“. Tim se parametrima poigrava nova predstava u Maloj Gavelli, koja budi empatiju, izaziva smijeh u prepoznatljivosti situacija i (ne)djelovanja, karakterističnih za svakodnevicu opterećenu problemima koji u svojim krajnostima rezultiraju komičnošću. Predlažemo da se popnete iznad Gavellina atrija i predstavu Moderni oblici patnje svakako pogledate.

  

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 17. studenog 2023. 

Piše: