Izvrstan ansambl u predstavi koja potencira probleme današnjice

Hrvatsko narodno kazalište Split: Jurica Pavičić, Crvena voda, red. Ivica Buljan

• 

  Hrvatsko kazalište u Splitu ima novu uspješnicu, veliku, ansambl predstavu na početku nove kazališne sezone, koja će se zainteresirano i napeto gledati, intrigirati maštu i kazališnoljubaca i knjigoljubaca, kao i gledatelja manje vičnih kazalištu, jer postavlja teške obiteljske, društvene i političke, trilerske zagonetke nudeći intrigantna kazališna i dramaturška rješenja nestanka mlade djevojke Silve u malome mjestu pokraj Splita, kreiranoj u romanesknom viđenju Jurice Pavičića, romanu Crvena voda, izdanome 2017. godine.

  Jurica Pavičić, profesor povijesti i književnosti, poznati hrvatski romanopisac, scenarist, pisac kratkih priča i novinar, književni je ugled stekao svojim kratkim pričama i trilerima i kriminalističkim romanima, a njegov je roman koji je dramatizaciju i praizvedbu doživio 11. studenoga na velikoj pozornici splitskoga HNK-a dobio, nakon prijevoda na francuski jezik 2021., nagrade LePoints i Grand Prix de la litterature policiere za najbolji europski kriminalistički roman. Francuska će publika novu splitsku premijeru, saznajemo, uskoro vidjeti i na svojim pozornicama.

  

  Dva su romana zainteresirala čitateljsku javnost tih godina, Lujanovićev roman Južina i Pavičićeva Crvena voda, baveći se sličnom problematikom, ubojstvom i splitskom, mediteranskom sredinom i mentalitetom, posebnim karakterima i posebnim idiomom i posebnim idiolektima. Južina je roman u kojemu se također, kao i u Crvenoj vodi, osjeća duh Mediterana, zrcalna je slika Splita, napeti krimić i intiman ljubavni roman koji problematizira zločin iz devedesetih godina, ali i oporost i surovost svojstvene našem vremenu koje ne voli i ne podnosi gubitnike. I Crvena je voda roman, i kazališna predstava, o mediteranskome životu, društvena projekcija Maloga Mista pokraj Splita od kraja osamdesetih do vremena nastanka romana, obuhvaćajući dvadeset i sedam godina života dviju obitelji i njihovih sugrađana. Oba su romana recipijentima nesplićanima ponudila potpuno drukčiju sliku grada koji se većinom percipira kao idealna turistička destinacija, grad umjetnika i umjetničkih kreacija, posebnih glazbenika i provokativne i/ili pop glazbe, šlagera i festivala, slobodnih mladih ljudi i dostojanstvenih prelijepih djevojaka.

  Ivica Buljan, koji je djetinjstvo i mlade dane proveo u Splitu zaljubljujući se u kazalište, a poslije u Splitu radio kao ravnatelj Drame i redatelj, vratio se u splitsko Hrvatsko narodno kazalište nakon dvanaest godina, poslije osam godina ravnateljstva Dramom HNK-a u Zagrebu. Čini se da je dugo i vrlo kreativno i sustavno kreirao svoj repertoar i kazališne predstave u mnogim gradovima, jer je, kad se ponovno vratio u slobodne umjetnike, napravio niz izvrsnih predstava, pretposljednja je bila u Ljubljani, Knausgaardova Jutarnja zvijezda, a slijede mnogi hrvatski i međunarodni projekti, od kojih je jedan već započeo u dragome nam Oslu u kojemu je režirao Krležino Kraljevo koju je predstavu tadašnja izbornica Marulićevih dana, Mira Muhoberac, pozvala u Split (organizacijski su razlozi spriječili dolazak izvrsnih Norvežana). Ivica Buljan većinu svojih predstava misli kazališno pomaknuto, gotovo performativno, njegove predstave nikad nisu klasične izvedbe, kao što su i dramaturgija i gluma pomaknute u neklasičnom zaokretu iako tekstovni predlošci ponekad nude mainstream rješenja. Pomak i zaokret postiže izborom autorskoga tima sličnih kazališnih ideja, u svome novome projektu i takva romanopisca (skupa su, Buljan i Pavičić, na istoj godini, studirali komparativnu književnost na Filozofskome fakultetu), a s glumačkom ekipom uvijek radi dugo, predano i bez nervoze, izvrsno pripremljen.

  Kazališni je pečat Ivice Buljana uvijek i pomaknuta glazba, često izravno izvođena na sceni, kako završava i ova predstava, kao izvrstan koncert koji je publika usklicima prihvatila, Saše Antića i Luke Barbića iz TBF-a, miks elektronike i klapskih elemenata (oblikovatelj tona: Tomislav Luetić). Karakteristično je za Buljanove predstave da se na sceni najčešće priprema hrana, a i jede se prava, a ne kazališna hrana, u realnome vremenu, čime se potencira dokumentarizam, ali i fokus na obitelji, obiteljskome stolu i zajedničkome ručavanju, što je danas gotovo nezamislivo u većini obitelji. Sljedeća je prepoznatljivost Ivice Buljana gotovo filmska režija, filmska montaža prizora, rezovi i pretapanja i posebno zanimljivo protjecanje vremena i prostora, što se u ovoj predstavi postiže pokretnom pozornicom, rund-binom, koja se nikad nakon okreta u jednu i drugu stranu, kako je vrijeme organizirano, ne zaustavlja na istome mjestu i uvijek je postavljena s određenim odmakom, komentirajući promjene vremena i njegovu relativizaciju.

  Fokus je na dnevnome boravku koji se uopće ne mijenja u tridesetak prikazanih godina, ni namještaj ni nikakvi detalji, jer nema želje za promjenama i osvježavanjem prostora nakon takva gubitka, nestanka kćeri, sestre i djevojke, osim dodatka maloga oltara s cvijećem, slikom i svijećama u niši velikoga ormara, regala u kojemu je i televizor na kojemu se na početku predstave gledaju jugokomedije, a poslije snimke ratnih događanja iz Domovinskoga rata, vrlo dobro supostavljeni, kao portal kroz koji se gleda u svijet koji prolazi, a vrijeme protječe i mijenja se perspektiva od površne komedije do obiteljske i hrvatske tragedije. U vrtnji se scene prikazuju u tišini ili s glazbenom prijetećom podlogom prazni prostori autobusne stanice, praznina srca, prazne duše, ulice, bačve goriva u ništavilu koje se poslije transformira u dvorište u kojemu se slavi rođendan djevojčice koja se ne pojavljuje na sceni. Figura in absentia, a u predstavi je dosta figura odsutnosti, osim što djevojka nestaje, nema ljudi….

  U splitskome Velikome kazalištu nisam bila dvije i po godine, od petka, 28. svibnja 2021., kad smo moja sestra Mira Muhoberac i ja bile na premijeri predstave Kukci...zaustavljena priča, nastaloj prema satiri braće Čapek, Iz života kukaca, kojoj je redatelj Saša Anočić iznenada preminuo tri tjedna prije premijere i koju su glumci dovršili i posvetili je svome redatelju i kreatoru predstave. Iznimno tužno je i emotivno bilo tada u parteru, ložama i na sceni HNK-a.

  Ovaj je petak, 11. studenoga, atmosfera bila potpuno drukčija. Izvrstan PR predstavu je najavljivao kao spektakularnu, televizija i različiti portali također, plakati sa zanimljivim slovima i očima koje nas prate bili su svugdje po gradu, sve je bilo u bojama romana i predstave (jako dobro koncipirana i pregledna kazališna knjižica možda je mogla biti malo tamnije crvene boje). Splitska je publika znalačka i iznimno zahvalna, pljesak je bio gromoglasan, s povicima Bravo!, poklon gotovo baletni, dug i funkcionalan, fokusiran na skupinu glumaca, ali i svakoga glumca pojedinačno, a osim autorskoga tima na scenu je na kraju, u zadnji čas, izišao i sam romanopisac, preskočivši ogradu i poklonivši se hrabro i uzbuđeno s glumcima. U Splitu vole rekonstrukciju vremena svoga grada, motrenje društvenoga konteksta i promjena, kao da se osjeća žal za prošlim vremenima, što je bilo očito i u komentarima iz publike i fokusiranosti gledatelja za vrijeme dva i po sata predstave kojoj bi pauza sigurno narušila kontinuitet događanja, zaustavila i odrezala ga.

  

  „Crvena voda" priča je o nestanku sedamnaestogodišnje djevojke koja je iščezla jedne rujanske subote godine 1989., nakon ribarske fešte u malom mjestu na dalmatinskoj obali. Policijska potraga ne daje nikakve rezultate, a okolna politička zbivanja - pad jednog sistema, društvene promjene i rat - zasjenjuju nestanak djevojke koji pada u zaborav. Obitelj - otac, majka i brat blizanac - jedini su koji i dalje traže nestalu Silvu. „Crvena voda" proteže se kroz 27 godina, prateći daljnji usud ljudi upletenih u nestanak, od ukućana, osumnjičenih, pa do inspektora komunističke milicije. Kroz njihove sudbine roman zahvaća tri desetljeća života u Hrvatskoj.

  Reklame na velikim panoima koje sugeriraju konzumerističke navike vremena, pića i ića toga (i današnjega) vremena, uključujući natpis droga iz Droge Portorož, što sugerira jedan od mogućih smjerova zapleta, dominiraju scenom, nepokretne su i ne mijenjaju se cijeli niz godina, cijelu predstavu, prikazujući zaustavljeno vrijeme u Mistu, ali i u obiteljskome mokrosvijetu (scenograf: Aleksandar Denić; oblikovatelj svjetla: Srđan Barbarić). Kako je predstava Crvena voda i jedan dokumentaristički presjek vremena, zanimljivo je bilo kulturološki pratiti kakva je bila kvaliteta života 1989. i kakve su bile navike i stil života. Dramske osobe, likovi iz romana odrastaju, vidljivo je da prolaze godine prema izvrsnim glumačkim transformacijama, drukčijim frizurama, sjedinama, borama, pokretima, odnosima, kostimima koji nadahnuto sugeriraju protok vremena, promjene u standardu, političko-društvene zamjene i promjene uniformi (kostimografkinja: Ana Savić Gecan; asistentica kostimografkinje /volonterka/: Sanela Marković). Kostimi odgovaraju vremenu i pomalo se mijenjaju tijekom svih godina, a životi staju. Prolazak vremena sugerira se i promjenom političkih strana, prikazom profila ljudi koji idu u rat, a prije toga su bili dileri ili na rubu društva (naznačena kritika takva sustava u jednom dijelu gledališta nije najbolje prihvaćena). Diler Mario Cvitković, poslije visokopozicionirani vojni dužnosnik je Mijo Jurišić, a Luka Čerjan igra cijelu paletu uloga: milicajac, vojnik, konobar, forenzičar, kao i Zdravko Vukelić: milicajac, vojnik, policajac, samozatajno, ali vrlo se dobro transformirajući.

  Izvrsno napisan roman koji skriva krivca, za kojega se i ne zna postoji li, jer se u djelo upleće slučajna ometačica koja fokus istrage odvodi drugim smjerom, ili je slobodna i neobuzdana, neovisna djevojka samo otputovala od obitelji i ljubavnih zavrzlama omogućio je izvrsnu dramatizaciju Ivora Martinića koja se fokusirala na obitelj, samo naznačivši druge rukavce radnje, kao što je promjena vlasti, prodaja zemlje, život rastavljenoga muža u Splitu i izvrsnu predstavu koja potencira sve društvene probleme današnjice, od muško-ženskih i obiteljskih odnosa, droge, seksa, otuđenja, tuge, besperspektivnosti. Nesporazumi koji dovode do daljnjih traženja ili navodno novih spoznaja, postupno otkrivaju moguće krivnje koje prate fokusirani i dobri Goran Marković kao Gorki i Inspektor Čović u interpretaciji Marjana Nejašmića Banića, osvjetljavaju njihove moguće razloge, a onda se mozaikalno nude nove mogućnosti, optužbe, forenzički loše praćeni dokazi, i sve ostaje na obiteljskim istragama i patnjama do konačne spoznaje tko je krivac, nalik grčkim tragedijama i tragičnoj krivnji koja dovodi do katarze; možda malo nepotrebno predug završni monolog izvrsne Arijane Čulina, Uršule Rokov, jedne od posebnih glumica splitskoga HNK-a i favorita publike, posebno zanimljivoga glumačkoga luka, od supatnice, susjede, predstavnice prijateljske druge obitelji, do krivca. Njezina muža Tonka Rokova glumi Nenad Srdelić u posebnome glumačkome kodu, agresivno, bijesno, frustrirajuće. Tu obitelj zaokružuje Stipe Jelaska kao Adrijan Rokov, melankoličan, tih i introvertiran patnik koji se transformira, nakon svojevrsnoga bijega na brod, kockar i potpuni osobenjak koji potresno (izvrsno režirano) završava na sceni.

  Svi redatelji koji rade sa splitskim glumcima uvijek ističu predanost, zainteresiranost, kvalitetu jednoga od najboljih glumačkih ansambala u Hrvatskoj, o čemu svjedoče i vrlo česte nominacije i nagrade na festivalima i na svečanosti Nagrade Hrvatskoga glumišta.

  U primarnoj obitelji na kojoj je fokus ostali su majka, otac i brat blizanac Mate, izvrstan Stipe Radoja, koji u dogovoru s ocem po cijeloj Europi kao vozač kamiona traži sestru blizanku vodeći se nekim indicijama, poslije se ženi, simbolično, kao nastavak sestrina života, dobivaju kćerku, ali svađa se sa ženom jer nemaju iste ideje o životu, ne može pronaći stabilnost, trajno je obilježen sestrinim nestankom. Njihov otac Jakov, u izvrsnoj ulozi Nikole Ivoševića, stoički pati, a majka Vesna, izvrsna, posvećena, nadahnuta Nives Ivanković, koju publika obožava, transformira se od vedre i vesele žene pune života i vedrine u ženu koja se bori za istinu i pravdu, a na kraju se čini da odustaje od svega. Na kraju, nakon razrješenja, prodaje se i kuća tuge i patnje i svi, nalik Čehovljevu Višnjiku i dramaturgiji nedogađanja, odlaze i konačno ostavljaju život iza sebe obojen simbolikom crvene vode, nestao nekad davno u tunelu u blizini kuće.

  

  Izvrstan kvintet glumica čine još Andrea Mladinić kao Elda i Katarina Romac kao Doris u manjim, ali dobro karakterno riješenim ulogama, a niz upotpunjuje Ana Marija Veselčić kao Silva Vela koju kratko vidimo na početku predstave, kad odlazi na zabavu, zatim nestaje i paralelno negdje cijelo vrijeme (ne) živi, a drugi se put na sceni pojavljuje tek na kraju (nalik Laertu iz Hamleta) u domišljenoj epizodi s Branom (Donat Zeko), svojom novom ljubavi, u igrivoj sceni ljubavi i sreće. Najbolja scena u cijeloj izvrsnoj predstavi ova je interpolacija razgovora i intimne situacije, kad se iz naoko svakodnevnoga i površnoga razgovora doznaje da progovaraju onkraj vremena, da su oboje mrtvi, i kako su stradali (nalik romanu i predstavi Emet Ivane Šojat u kojemu se saznaje da je pripovjedačica mrtva), a nakon toga promatraju rekonstrukciju smrti, gledaju forenzičke i patološke nalaze, a u najdojmljivijoj sceni mlada glumica liježe na stol, među tjelesne ostatke jednoga života i jedne mladosti.

  A sve je trebalo biti dobro.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 7. studenog 2023. 

Piše: